Pojam borba za ljudska prava i mir nije ustaljen u našem jeziku. Tradicionalno kako to biva, ljudi na našem prostoru ne cijene prave vrijednosti. Značaj ne shvataju, ali se sjećaju da su najbolje godine svog života proveli sa puškom u ruci, krijući se, u strahu. Svakog časa neki metak bi mogao doputovati do njih, ali eto, rat je bio neminovan i dati život za svoj narod je čast. Hm, da li je? Vjerovatno bismo bili srećniji da smo ga izbjegli. Sada mržnju prenose na svoje potomke, s koljena, na koljeno. Borbu za ljudska prava i zalaganje za mir shvataju kao uzaludan, dosadan i nepotreban pojam. Zapravo, ništa oni ne shvataju.
No, nema veze, postojimo i mi. Tu smo da prkosimo. Armija poslijeratne djece spremna da poziva na suživot i toleranciju. Djeca kojim je mozak „ispran“ od strane civilnog društva, razumnih medija i posebno roditelja normalnih shvatanja, za razliku od nekih koji nisu htjeli slušati politiku pomirenja, već su se odlučili za politiku interesa pojedinaca iz fotelja, nesavjesnih roditelja i pogrešnih medija. Činjenica je da mnogi nisu upućeni u značenje termina borac za ljudska prava i mir. Jednostavno, to su ljudi koji ruše stereotipe, zagovaraju mir, preziru ratove, brane svoje pozitivne stavove, a sve to rade sa niskom stopom lične koristi.
Konstantno se umrežavamo. Ima nas raznih. Nerijetko nemamo isti identitet, ali to je dobro. Na ovaj način lakše spoznajemo da razlike obogaćuju. Spremni smo da uđemo u verbalni konflikt sa neistomišljenicima. Tad obje strane smatraju da su u pravu, no samo je jedna zapravo, naša. Naša strana neće dozvoliti ponovni rat, krv, suze i bol. Nemamo potrebe za tim. Ne pravimo razliku među nama. Rođeni smo takvi, zašto bismo se mijenjali? Shvatamo jedni druge i razumijemo se u potpunosti. Zidovi postoje, ali ih rušimo. Vjetrovi nose loše poruke, ali mi ih ne želimo čuti. Pojedinci nam govore da nismo u pravu, ali mi im se smijemo. Jednostavno, nismo više mali i ne padamo tako lako pod pritisak. Poštovanje, solidarnost, tolerancija i humanost, to je naša ideologija.
Imamo veliku sreću što nismo doživjeli rat. Svi se trebamo suočiti sa prošlošću i nastaviti dalje voditi normalan život, jer nije teško pretpostaviti šta simbolizuje riječ rat. Iz jednog filma, a odgledali smo ih mnogo, to možemo lako zaključiti. Volio bih kad bi borba za ljudska prava i mir postao hobi svih nas, bez obzira na profesiju, sposobnosti i interesovanja.
Šovinizam, rasizam, fašizam i drugi oblici diskriminacije dostižu vrhunac. Moramo im stati na kraj. Svi zajedno. 9. maj i dalje istinski nije prisutan u srcima mnogih. Vjerujte, jednako je važan kao i dan kad smo rođeni. Dižem svoj glas za ljudska prava i mir! Protivrječim ratu, nasilju i nepravdi! Na 9. maj, Dan Evrope, osjećajmo se posebno, ponosno i srećno. Glasno uzviknimo „Evropo, srećan ti tvoj Dan, srećan 9. maj!“
Kratko pojašnjenje rada: „Moj glas za ljudska prava i mir“ je priča u kojoj iz svog iskustva objašnjavam pojam, značaj i cilj borbe za ljudska prava i mir. U tekstu iznosim svoje viđenje današnje situacije u svijetu i našoj zemlji, jer kao osoba koja skoro četiri godine kroz nevladin sektor i neformalno obrazovanje zagovara toleranciju, suživot i poštovanje različitosti najbolje shvatam značaj borbe za ljudska prava i mir. Borba u ringu je teška, ali ni borba za ljudska prava i mir nije ništa lakša. Negativni komentari i sukobi mišljenja su sastavni dio te borbe. No, nebitno je, jer iza svega stoje ciljevi. Tolerancija i mir.