Nikola Knežević i Srđan Sremac
Iz uvodnika: Uloga religija u procesima tranzicione pravde
Nikola Knežević, Blagoje Pantelić i Srđan Sremac, Centar za istraživanje religije, politike i društva i Hrišćanski kulturni centar dr Radovan Bigović, Novi Sad – Beograd, 2014, 138 str.
Zbornik radova Religija, odgovornost i tranziciona pravda koji se nalazi pred čitaocima nastao je na osnovu radova predstavljenih na istoimenom naučnom skupu, koji je organizovao Centar za istraživanje religije, politike i društva iz Novog Sada u saradnji sa Hrišćanskim kulturnim centrom dr. Radovan Bigović. Skup je održan na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku u junu 2014. godine. Pitanja kojima ćemo se baviti u ovom zborniku jesu pitanja učešća religija u procesima pomirenja, normalizacije odnosa u regionu i u procesima tranzicione pravde. O učešću religija u procesima tranzicione pravde i verske paradigme pomirenja veoma je malo pisano u našem kontekstu. Sekularni pristup, to jest, onaj koji ovoj problematici prilazi iz perspektive liberalno-demokratskih i okvira ljudskih prava predstavlja i dalje dominantan model pristupa tranzicionoj pravdi (vidi Teitel, 2002). Iako je pojam pomirenja bazično religijske prirode jer ima svoje čvrsto teološko utemeljenje u svim konfesionalnim modelima a naročito u hrišćanstvu, na ovim prostorima je pojam pomirenja veoma sekularizovan, kako to s pravom primećuje Danijel Filpot (Daniel Philpott) koji zapaža jednu vrstu antagonizma i sumnjičavosti stručnjaka koji bazično prihvataju Kantovski i utilitaristički model liberalnog humanizma koji postulira pre svega opšti liberalni mirovni konsezus koji kao paradigmu rekonstrukcije konfliktnog društva podrazumeva procese demokratizacije, naglašavanja ljudskih prava, uvođenja slobodnog tržišta, dok je kaznena politika veoma nedvosmislena i podrazumeva kažnjavanje vinovnika i odbranu prava žrtava, uključujući reparacije i druge mehanizme tranzicione pravde (Philpott, 2007:95). “Glasovi onih koji pripadaju domenu ljudskih prava” kako to Filpot zaključuje, skeptični su prema religijskom modelu pomirenja i pristupa tranzicionoj pravdi, zbog apstraknih pojmova koje verski modeli nude, pre svega pojma oproštenja koje posmatraju kao jednu vrstu amnestiranja žrtava ili “žrtvovanja pravde”. Jedan od primera je uslovna amnestija koju je južnoafrički anglikanski nadbiskup Dezmond Tutu tražio kao “pragmatičnu alternativu građanskom ratu i pre svega drugačiju formu pravde koja se razlikuje od klasične restorativne-retributivne pravde” (Philpott, 96). Drugim rečima, napetost između klasične – liberalne i verske paradigme se nalazi u odnosima termina kao što su “pomirenje u odnosu na retribuciju, oproštenje u odnosu na kaznu, amnestija u odnosu na odgovornost” (Philpott, 99). Dakle, cilj južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje je pre svega dvosmeran: preventivan i restorativan (Rotberg i Thomspon, 2000). Na drugom mestu, Tutu, sagledavajući kontekst genocida u Ruandi i opasne spirale zločina, govori o potrebi da se sa “retributivne pravde izdingne na nivo restorativne pravde koja uključuje pojam oproštenja, jer bez oproštenja budućnost neće biti moguća” i može lako doći do recidiva. (Tutu, 2012:197)
Pitanje koje se nužno nameće da li su sekularna i verska paradigma oprečne, međusobno isključive ili komplementarne? Filpot naglašava da ovo nisu isključive kategorije i da verska paradigma pomirenja svakako može biti politički artikulisana bez bojazni da će doći do povrede ljudskih prava ili amnestiranja zločinaca. On naglašava da su korifeji ljudskih prava “od Locka, do Kanta, Milla pa sve do Viliama Galstona naglašavali vrlinu kao neizostavni pojam u liberalnoj demokratiji”, ukoliko je tako, tvrdi Filpot, zašto onda vrline poput izvinjenja, oproštenja ne bi bile korištene kao poluge restorativnih modela konfliktnih društava (Philpott, 99).
Pored nadbiskupa Dezmonda Tutua u južnoafričkoj Komisiji za Istinu i Pomirenje, jedan od najplastičnijih primera učešća verskih velikodostojnika u procesu tranzicione pravde svakako je slučaj južnoameričkog rimokatoličkog biskupa u Gvatemali, Juana Gerardija (Juan José Gerardi Conedera). Biskup Gerardi je tokom građanskog rata (1960-1996) u Gvatemali bio najjoštriji kritičar diktatorskog establišmenta i veliki trud je ulagao u borbu za prava domorodnih majanskih naroda koja su se nalazila pod ogromnom represijom vladajuće vojne hunte. Građanski rat je pre svega najviše pogađao ruralne predele Gvatemale gde su se vladine snage borile protiv gerilskih plemena smeštenih po planiskim predelima, prevashodno sastavljenih od majanskih i Ladino paora (Manz, 2004:49). Tragična sudbina ove centralnoameričke zemlje počinje nekoliko godina pre početka građanskog rata kada pučisti smenjuju legitimnog predsednika Jakoboa Arbenca (Jacobo Arbenz) koji je sprovodio agrarne i političke reforme kako bi zemlju oslobodio dugogodišnjeg feudalnog poretka koji je stvarao ogrome ekonomske i klasne razlike. Puč je bio naručen od strane bogatih oficira iz Gvatemale koji su ujedno bili i zemljoposednici, multunacionalnih kompanija sa sedištem u Americi koje su posedovale ogromne količine zemlje i vlade SAD, te centralne obaveštajne agencije (CIA) (Schirmer, 2001:14). Prema izveštaju “Guatemala: Nunca más” – Gvatemala: Nikad više u okviru Projekta za obnovu istorijskog sećanja (REMHI – eng. Recovery of Historical Memory Project), kojeg je organizovao i vodio biskup Gerardi dokumentovano je više od 150000 žrtava, 50000 nestalih, 1 milion izbeglih lica, 422 dokumentovana masakra, tokom više od tri decenije građanskog rata (Beristain, 1998:23). Projekat za obnovu istorijskog sećanja trebalo je da osnaži Komisiju za istorijsko razjašnjenje (CEH). Biskup Gerardi izneo je 24. Aprila 1998. četvorotomni izveštaj u kojima je za zločine optužio pripadnike vojne, političke i društvene elite prethodnog režima. Samo dva dana kasnije, njegovo telo je nađeno u garaži pored crkve u kojoj je služio kao sveštenik, sa licem unakaženim do neprepoznatljivosti. Tri vojna oficira zajedno sa jednim sveštenikom koji je bio saučesnik u zločinu optužena su i kasnije osuđena na pojedinačne kazne od dvadeset i više godina (Peter, 2008). Do današnjeg dana mnogi vinovnici nisu oduđeni za njihovo učešće u zločinima tokom višedecenijskog diktatorskog režima. Jedan on vodeđih diktatora režima, general Rios Mont (Efraín Ríos Montt), optužen je na osamdeset godina u maju 2013. godine. za zločine protiv čovečnosti, da bi samo mesec dana kasnije Ustavni sud vratio ceo proces na početak (Mcdonald, 2013).
Svakako, u kontekstu priložene teme veoma je važno naglasiti mirovne aktivnosti crkava i verskih zajednica, naročito tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Javnosti nije nepoznato da je tokom ratnih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, više puta dolazilo do susreta verskih velikodostojnika i apela za mir i deklaracija koji su prilikom tih susreta nastajali. Nakon neposrednog početka sukoba u Hrvatskoj, blaženopočivši patrijarh SPC, g. Pavle i tadašnji nadbiskup i kardinal Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj g. Franjo Kuharić, sastali su se tokom 1991. godine, dva puta. Simbolično, prvi put su se na inicijativu Rikomatoličke crkve sastali 7. Maja 1991. godine u Sremskim Karlovcima (Karlovački mir potpisan je 1699. godine u Sremskim Karlovcima), a drugi put, nekoliko meseci kasnije, 25. avgusta u Slavonskom brodu. Oba susreta rezultirala su “opštim” apelima za mir u kojim je naglašeno da je “nenasilje jedini put ka budućnosti”[1] iako postoje indicije da na agendi bile i druge teme, poput promene granica (Perica, 2001:56). Pre početka oružanih sukoba oba velikodostojika su takođe slali poruke mira.[2] Ove susrete, tadašnji poglavar Rimokatoličke crkve, Papa Jovan Pavle II, ocenio je kao veoma važne, ukazujući na nužnost dijaloga i prevazilaženje oružanog konflikta.[3] Mnogo značajniji susret dogodio se u 23. septembra (rujna) 1992. godine u u dvorcu Bossey pored Ženeve u organizaciji Konferencije evropskih crkava i Saveta evropske biskupske konferencije gde tadašnji predstavnici delegacija SPC i Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, Patrijarh Pavle i kardinal Kuharić daju konkretan zahtev vernicima i međunarodnoj zajednici u kojem traže “momentalni i bezuslovni prestanak sukoba, krvoprolića, etničkog čišćenja, uništavanja imovine i sakralnih objekata, oslobađanje zarobljenika, povratak izbeglica i omogućavanje ponovnog suživota” (Mojzes, 1992:996-999). Na isti susret bio je pozvan i tadašnji Reis-I-Ulema Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, Jakub Selimoski ali zbog opsade nije mogao napustiti Sarajevo (Škvorčević, 1995). Antun Škvorčević takođe podseća na činjenicu da su se dva meseca kasnije u Ermatingenu i Cirihu, 24 i 25. Novembra, na apel američkog rabina Artura Šnajera, sastali, Partijarh Pavle, Reis-I-Ulema Jakub Selimoski i umesto kardinala Kuharića, tada sarajevski nadbiskup, danas kardinal Vinko Puljić. “Tim povodom”, navodi škvorčević, “zajednički je prihvaćeno da 23. decembar 1992. godine bude dan molitve i posta za mir u Bosni i Hercegovini. U Zagrebu je toga dana u organizaciji Vijeća za ekumenizam i dijalog, u džamiji održan međureligijski molitveni susret.” Kao simboličan i važan susret treba navesti onaj koji se dogodio između delegacija SPC i Rimokatiličke crkve u Hrvatskoj na uzletištu u Sarajevu. Susretu kojem su prisustvovali najviši velikodostojnici dve crkve, prisustvovao je tadašnji Patrijarh moskovski i cele Rusije, g. Aleksej II (Škvorčević, 1995:531). Prva posleratna poseta Patrijarha Pavla dogodila se 1997. godine kada ga je primio tadašnji predsednik Hrvatske, dr Franjo Tuđman uz najveće počasti. Bio je to simboličan početak i nagoveštaj otopljavanja odnosa između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Jedan drugi događaj uslediće nekoliko godina kasnije iako značajan, u potpunosti nepropraćen od strane medija pod kontrolom Miloševićevog režima. Novi nadbiskup Crkve u Hrvata došao je u posetu Srbiji, i posetio, osim Beograda i Kragujevca i Karađorđevićev grob u Oplencu.
Primeri koji su navedeni pokazuju mirovne aktivnosti velikodostojnika dominatnih vera na prostoru Zapadnog Balkana. Neupitan je uticaj koje crkve i verske zajednice imaju na prostorima bivše Jugoslavije, pre svega kao gradivni faktor nacionalnog konsenzusa i svesti, od velikog kulturnog i duhovnog značaja sa jedne, ali i tendencije politizacije i profanizacije svetoga kao proizvoda amalgamacije verskog i nacionalnog sa druge. Ipak, treba istaći da kao neizbežan partner o ovim procesima, kao svojevrsni conditio sine qua non, Crkve i verske zajednice predstavljaju ključnu kariku u lancu bez kojih regionalno pomirenje jednostavno nije moguće. Uzimajući u obzir religijski aspekt pomirenja, dakle, teorijsko polazište sa jedne strane i ulogu crkvenih velikodostojnika u Komisijama za istinu i pomirenje koje su vođene u drugim zemljama kao praktičan primer tih aspekata sa druge, neosporno je da crkve i verske zajednice mogu da imaju veliki značaj unutar procesa tranzicione pravde kako na instrumentalizaciji pomirenja, tako i na doprinošenju institucionalizacije ove komisije. Ovo se može postići isključivo anamnetičko – kritičkim pristupom prošlosti, neselektivnim pamćenjem, bez estetizovanja i moralizovanja istorije, već svešću koja iznova treba da upućuje na sve žrtve. Jasno je da Crkve i verske zajednice kao svojevrsne institucije sećanja poseduju anamnetički karakter koji po svojoj prirodi ima ulogu da podseća na one marginalizovane, potlačene, na same žrtve. U tom smislu, naglašava se i univerzalni karakter ljudskog bića kao i dignitet samih žrtava, što ujedno čini Crkve i verske zajednice socijalno i politički svesnijima i odgovornijima. Prevladavanje prošlosti je bolan i drugotrajan proces koji počinje suočavanjem sa istorijskim činjenicama od kojih se ne može pobeći, koje se ne mogu poreći i koje se ne smeju zaboraviti. U ovom kontekstu uloga Crkava i verskih zajednica je neupitna i njena metafizička odgovornost upravo stoji u prevladavanjukonflikata i odgovornosti prema istini.
Sa ovog linka možete preuzeti kompletan zbornik.
BIBLIOGRAFIJA
Carlos M. Beristain. (1998). Guatemala: Nunca Más, Forced migration Review.
Manz, Beatriz. (2004). Paradise in Ashes: A Guatemalan Journey of Courage, Terror, and Hope, Berkeley and Los Angeles: University of California Press.
Mcdonald, Mike. (2013). “Guatemala's top court annuls Rios Montt genocide conviction”, Reuters, , pristupljeno: 14.2.2014.
Mojzes, Paul (1992). “The reign of ‘ethnos’:Who's to blame in Yugoslavia?”, The Christian Century, 108:996-999.
Perica, Vjekoslav. (2001). “Interfaith Dialogue versus Recent Hatred: Serbian Orthodoxy and Croatian Catholicism from the Second Vatican Council to the Yugoslav War, 1965-1992” u Religion, State & Society, Vol. 29, No. 1.
Philpott, Daniel. (2007). “What Religion brings to the politics of Transitional justice”, Journal of International Affairs, 60(1), New York: Columbia University School of International Public
Affairs
Rotberg, I. Robert and Thompson Dennis. (2000). Truth V. Justice.The Morality of Truth Commissions. Oxford: Princeton University Press.
Schirmer, Jennifer. (2011). The Guatemalan Military Project: A Violence Called Democracy, Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press.
Stanford, Peter. (2008). “Review of The Art of Political Murder: Who Killed Bishop Gerardi?, by Francisco Goldman”, , The Independent (London), pristupljeno: 13.2.2014.
Škvorčević, Antun. (1995). „Katolička crkva u Hrvatskoj i Ekumenizam”, Bogoslovska smotra (3-4), 513-540.
Tutu, Desmond. (2012). No future without forgivness, London: Ebury Publishing.
Teitel, G. Ruti. (2002). Transitional Justice. New York: Oxford University Press.
(1) Susret je prvobito trebalo da bude u Dalju, međutim, nakon oružanih sukoba u Borovu Selu u kojima je poginu 12. pripadnika hrvatskog MUP-a kao novo mesto predloženi su Sremski Karlovci. Vidi: Glas Koncila, 19.5.1991. 20(884)
(2) Primera radi, Patrijarh Pavle je povodom jakih tenzija u Pakracu za Politiku, 3. Maja 1991. godine izjavio: “I sam rodom iz Slavonije, molim i pozivam svoje zemljake – Srbe i Hrvate, pravoslavne i rimokatolike i sve ljude dobre volje – da radi istinskoga dobra sviju, učine sve za povratak mira, Božijeg i ljudskog, da bi se strpljivo i razborito, i ljudski i hrišćanski, našlo pravdedno rešenje.”, Glas Koncila, 17.3.1991, 11(875). U narednom broju, kardinal Franjo Kuharić u svom telegramu župniku Knina u čijoj je župi došlo do aktiviranja ekslpozivne naprave apeluje na prestanak nasilja. Glas Koncila, 24.3.1991 12(856) Samo nekoliko dana nakon početka oružanih sukoba u Hrvatskoj na Vaskrs u Plitvicama, 7. Aprila 1991. Kardinal u telegramu dr Franji Tuđmanu apeluje na prestanak sukoba i pomirenje. 7.4.1991 14(856)
(3) http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/letters/1991/documents/hf_jp-ii_let_19911010_cardinale-kuharic_it.html