Sloboda je stanje uma al’ i fizika i prostor pomažu. Biti slobodan, bez okova je moj lifestyle. Goodbye Sarajevo, hvala na svemu, divnim ljudima, prijateljima, gostoprimstvu i nezaboravnom boravku. Bila je ovo interesantna nedjelja druženja sa vršnjacima iz cijele ex Jugoslavije. Odoh ja u onaj dio Sarajeva što ga zovu Istočno. Odoh, a moje srce ili bar veći dio njega će ostati u ovome dijelu Sarajeva sa ljudima sa kojima sam se družio nedjelju dana, sa mojim vršnjacima i profesorima… sa svima koji mi pokazaše i dokazaše da sam ja jedan od njih, da su oni isti kao ja, da smo zapravo svi djeca majke Zemlje i da je naša spona najljepše osjećanje – LJUBAV… koji mi pokazaše da nema superiornosti niti inferiornosti među ljudima. Svi smo mi ljudi a ja sam čovjek, i prvi put u mome mladom životu ponosan sam radi toga.
I dok odlazim ne mogu a da ne razmišljam o svemu onome sto se dogodilo, svemu onome što smo radili, o našem smijehu, pjesmama, šalama. Zatekoh sebe kako si uporno postavljam pitanje: zašto sam sve do dolaska imao drugačiju viziju svijeta u kojem živim? Zašto je NEKO otrovao moje srce i zašto je mojim venama kolala mržnja? I sretan sam jer osjećam da IM nije pošlo za rukom, jer ja volim sve ove moje vršnjake i sve ove odrasle osobe za koje mi rekoše da su mi neprijatelji.
A ti “neprijatelji” mi pokloniše 1000000 lijepih trenutaka, pokloniše mi ljubav, sreću i dadoše mi srce… Evo gledam fotografije svega onoga što smo radili i ne mogu a da se nasmijem mojim novim prijateljima gledajući ih na večeri maskenbala ili dok bojama stvarasmo naš svijet i naše imaginarne planete, nasmijah se od srca kada se sjetih kako sam pravio bedž mojoj najdražoj pof. koju nazvah Bubamara… Sjetih se kada se probudih kose pune kaladonta ili kada smo se u zeničkom parku polijevali vodom i kikotali do besvijesti.
A tek večeri lude i nezaboravne, naše pjesme ponekad popraćene gitarom gosp. Senada… I sjetih se kako smo svi bili zbunjeni i uplašeni prvih sati nakon našeg dolaska, i kako smo bili prepušteni sebi i našim strahovima vješto prikrivenim, jezičkim i teritorijalnim granicama, a ja sada odlično pričam rukama i mađarski i makedonski i znam šta znači inšallah i… i… ne znam sta da pišem jer me suze guše… suze zadovoljstva i sreće što imadoh priliku da budem učesnikom jednog ovako lijepog susreta… plačem jer mi već danas fale svi ti ljudi… fale toliko da osjećam bol, da bih najradije da usitnim moje srce na komadiće i da svakome od njih pošaljem jedan dio, da svi vide koliko ih volim i koliko mi nije bitno ko su i šta su.
I ne zanima me više čija je ovo bila ideja i zasto su nas spojili znajući u kakvim sredinama rastemo. Ljut sam što nas spojiše pa nas ponovo rastaviše. Vrištim u sebi i Boga molim da se nađe neko pametan da nas ponovo spoji i dan ostavi tamo negdje na nekoj planeti gdje bi mi mladi sa novoprobuđenom ljubavi prema drugima mogli da gradimo naš novi svijet u kome ne bi bilo ni podjela ni mržnje…. ni ratova.
Napisao: Siniša Popić
Tekst je nastao nakon 14. Omladinskih susreta koje je organizovalo Društvo za toleranciju Bačka Palanka, uz podršku Mreže za izgradnju mira.