Nijedna riječ kao „demokratija“ se ne koristi češće u vokabularu. I tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. Dok neki o riječi znaju isključivo ono što su naučili u osnovnoj školi kada su govorili o Staroj Grčkoj ili na časovima istoimenog predmeta, neki su se zaista posvetili ovoj tematici. No, svejedno, ta riječ je posebno atraktivna. Pa da se i ovdje spomene ono što većina zna, a to je porijeklo. Demos- narod, kratein- vladati. U smislu, vladavina naroda?! Koliki je fenomen učestalost njenog korištenja, toliki je fenomen upotrebljavanja njenog konteksta kao i zloupotrebe riječi. Ovdje dolazi do pitanja koje je njeno suštinsko značenje, kao i koliko je riječ upotrebljiva u našem današnjem društvu? Šta se dešava onda kada kako profesor Spahić kaže vladavina naroda postaje vladavina nad narodom?
Danas dolazi do onog uređenja koje se krije iza demokratskog društva, koje je potpuno suprotno od onog što predstavlja. To je više-manje poznato svima. Međutim, kako dolazi do toga? Teoretičari smatraju da se to odvija po shemi: mediji, vlast i uvijek (vidljivo i nevidljivo) agresivno.
Općepoznata stvar je da mediji danas imaju veliku ulogu u društvu. Oni predstavljaju svojevrsni prozor u svijet. Slušajući jedan razgovor nedavno o nekom događaju između dva sugovornika, jedan reče: „Ma sigurno nije ništa važno dok nije bilo na televiziji?“ I vjerovatno ste i vi, baš kao i ja iako komunikolog kada čujem za neki događaj odmah potražim na nekom od medija, zavisno šta mi je pri ruci.
Noam Chomsky, jedan od velikih imena u tumačenju medija, kaže da su mediji oruđe demokratije koji oblikuju stvarnost, te ističe dvije vrste demokratije. Prva demokratija posjeduje javnost koja ima sredstva da na neki smislen način učestvuje u rješavanju vlastitih poslova, a sredstva informisanja su otvorena i slobodna, dok druga demokratija jeste ona koja naglašava neophodnost javnosti da bude ograničena i spriječena da donosi odluke, a mediji držani pod strogom kontrolom.
Ne trebate biti vrsni teoretičar medija ili komunikolog da primjetite da je današnja javnost ustvari javnost druge demokratije. Vladajuće strukture sve više koriste medije upravo za uspostavu vladavine nad narodom. Nova tehničko-tehnološka otkrića samo su im olakšale tu mogućnost, jer pojava interneta teoretičari kažu pretvorilo je svijet u „globalno selo“.
Jedan od onih koji su prepoznali moć medija bio je teoretičar Walter Lippman, koji je i sam bio učenik u agresivnim kampanjama stvaranja ili proizvodnje pristanka, ili jednostavno rečeno sposobnosti pristanka javnosti na određene ideje koje su prvobitno bile odbijene od te iste javnosti.
„Lippman, ne samo da je odobravao ovakvo djelovanje, već ga je otvoreno podržavao, govoreći da zajednički interesi u potpunosti opčinjavaju javno mnjenje i jedino ih može razumjeti i njima upravljati specijalizovana klasa odgovornih ljudi. Ta specijalizovana klasa su upravo oni političari i kapitalisti (njihovi dobro plaćeni spin doktori/medijski manipulatori) koji nam danas nameću svoja mišljenja, čija nam se lica smiješe sa televizijskih ekrana, čije laži i odmazde svakodnevno ulaze u naše domove i čije nas riječi svakodnevno truju, dok mi mislimo da smo potpuno zaštićeni i zdravi sjedeći u udobnim naslonjačima u svojim domovima, gledajući televiziju, slušajući radio, čitajući novine ili sjedeći ispred svojih kompjutera.“
Lippman je ovu specijalizovanu klasu nazvao zabludjelo krdo, čija je funkcija da budu samo posmatrači, ispranih mozogova, a kritičku ulogu zaborave. Oni mogu da učestvuju samo onda kada svojim zatrovanim i ispranim mozgovima kako Spahić naglašava sa dozom propagande u krvi idu prema izbornim mjestima zaokružiti ime svoga budućeg vođe. Kada ta ista javnost pokuša ili uspije da se otrgne od krda dolazi kako Lippman kaže do krize demokratije. On izlaz iz ovog vidi kroz obrazovanje mladih i njihovu edukaciju, pa čak i kroz državnu kontrolu medija.
S druge strane, Noam Chomsky ovo naziva proizvodnjom pristanka. „Odgovor na pitanje kako to uraditi, kako ljudima uliti zacrtana ili propisana uvjerenja i doktrine, a da oni pritom misle da je to sve njihova vlastita odluka i mišljenje, je prilično jednostavan. Maksimalno iskoristiti moć njegovanog neznanja mase i moć medija.“
Mediji to obično rade skretanjem pažnje sa važnih događaja. Kako?! Sigurno ste već vidjeli da u vrijeme određenih važnih događaja, poskupljenja cijena prehrambrenih proizvoda, kriza mediji se usmjeravaju na trivijalne stvari. Uporedite koliko samo u programskoj shemi imamo rijaliti šou programa Big Brother-a, Maldiva, Farme i slično, a koliko obrazovnih emisija, emisija za mlade, tv debate mladih. Razvijamo li se u kritičko društvo ili ipak postajemo/ostajemo zabludjelo krdo?
Autorica: Nađa Čelebić, dvadesttrogodišnja magistrica komikologije usmjerenja Poslovno komuniciranje, magistrirala na temu novih medija, politike i odnosa s javnošću.