“Ja imam san da će moje četvoro dece jednoga dana živeti u naciji u kojoj niko o njima neće donositi sud na osnovu boje kože nego na osnovu njihovog karaktera” kazao je Martin Luter King.
Svi smo mi dospjeli u ovozemaljsku baštu koja se zove život. Odrasli smo u okolini koja osuđuje naše izbore, naše razlike i vjerske i nacionalne pripadnosti.
Da li je vazduh koji udišemo isti? Da li se djelimo na one koji više ili one koji manje imaju pravo na isti taj vazduh? I da li smo uistinu svi jednaki?
Sve su to samo neka od pitanja koja su vjerna sjenka današnje omladine. Možda se odgovori kriju u istoriji i prošlosti, a možda samo u nama samima.
Nemamo jednak broja žena i muškaraca, niti približnu stopu nataliteta i mortaliteta ali imamo veliki broj mladih obrazovanih ljudi koji mogu da nam podignu svijest o jednakosti. Filogenetski razvoj čovjeka zahtjeva da razumno gradimo teorije i mišljenja, ali nas takođe obavezuje da iste prenosimo i širimo u društvu. Govor omogućava čovjekov dalji razvoj psihičkog života, a govoriti razumno i pravilno se razvijati moguće je samo ako se to temelji na osnovu današnje problematike u društvu.
Jesmo li uistinu jednaki? I zašto je odgovor negativan?