Od malena ne smiješ nešto reći. Od malena ti je usađeno da ćutiš. Ne smiješ reći učiteljici da je pogriješila slovo… jer ne smiješ. Zašto? Ne smiješ reći profesoru da ti nije jasno? Ne smiješ pitati neko pitanje poslije čuvenog: “ima li pitanja?” Zašto? Čega se to bojimo?
Usađeno nam je da ćutimo. Pusti, nemoj ti neka neko drugi kaže. Zašto ne ja? Postajemo društvo bez kritičkog razmišljanja. Problem je u nama.
Onda je došao internet. Pružio nam sve što nam je potrebno. Možemo pričati danima sa prijateljima besplatno, pisati besplatno pa čak i učiti. A najvažnije možemo izraziti svoj kukavičluk.
Sakriću se iza nekog kratkog imena, imaću vremena naraviti i lažni mail, samo da ti kažem ono što ne smijem u lice. Zašto ne smiješ osobi reći u lice najgore što misliš, a smiješ je blatiti online? Otkud ti pravo? Ako ne smiješ face to face nemoj nikako. Pravi junaci to ne rade. To je potez kukavica.
Za to vrijeme dok praviš novi lažni mail, toliko toga možeš uraditi korisnog. Razmisli, postavi se na drugu stranu. Razmisli i zašto ne smiješ reći osobi, a smiješ online-u. Možda učiniš da neko postane bolji čovjek. Ili ti to nije cilj. Možda ti je cilj da uništiš nečije samopouzdanje, želju, htjenje…
Autorica: Nađa Čelebić, dvadesttrogodišnja magistrica komikologije usmjerenja Poslovno komuniciranje, magistrirala na temu novih medija, politike i odnosa s javnošću.