Nikada u životu neću zaboraviti scenu kada sam vidjela čovjeka koji kopa po kontejneru, i sreću na njegovu licu kada je izvadio listove kupusa koji su bili u poprilično dobrom stanju. Svaki put kada netko počne pričati kako je u ovoj našoj jadnoj državi dobro, sjetim se tog čovjeka. I danas sam ga se sjetila kada sam na nekom portalu pročitala da referendum košta najmanje dva milijuna maraka. Da ironija bude veća, vladajući su najavili eru referenduma, iako su izjavili da to nije referendum, nego anketa, možda ipak era anketa. Dva milijuna maraka za anketu, a podsjetit ću vas kilogram kupusa košta pola marke. Da li vas trebam podsjećati kolika je najmanja mirovina u državi, ili samo reći da je jedva dovoljna za režije, lijekove i kilogram jabuka. Ne trebam, zašto bih podsjećala na to kada će svakako rat, kad počne javit će nam odnekle, mediji su spremni, čekaju.
Znate šta, ja želim mir, želim kada se ujutro probudim da na vijestima ne budu samo objave kako je narod umoran od rata, kako se sprema rat i sl., želim da kad odem spavati ne razmišljam gdje su mi dokumenti, i hoće li će sljedeće jutro biti ‘ratno’. Želim da predsjednici, ministri i ljudi koji su izabrani izađu pred narod, ušutkaju medije, ušutkaju sve i kažu ”bit će mir”. Želim da ovi ‘rezervni komentatori’ po društvenim mrežama, koji su pokupili svu pamet svijeta, koji nemaju pametnijeg posla nego lične frustracije ispoljavati pod lažnim imenima, koji su tako sa svega 15 godina, direktno iz Švedske spremni stati na prve crte odbrane, ako dođe do novog rata (naravno, neće lično, u mislima su oni sa nama i našim ratovima), šta želim, želim da im se zabrani da svoje psihičke poremećaje, strahove i krize identiteta liječe na društvenim mrežama. Želim i to da više nikada u životu ne dobijem poruku sa pitanjem ‘da li će rat’. Jednostavno želim da prestanu ove ratne igre.
Pitam se kako ste nakon svega tako lako, tako elegantno podcijenili mir, hoćete da ga prodate, a skupo ste ga platili. Činjenica je da je našem narodu računica uvijek u minusu. Ja ne znam da li političari, roditelji, profesori, ona šalteruša što joj vazda fali neki papir, razmišljaju li o djeci. Da se u ovoj zemlji rađaju neka nova djeca, koja bi da budu sretna, koja bi da žive normalno, kojima će najveći problem biti matematika. Kao da postoji neki plan, da će svi mladi perspektivni ljudi iz ove zemlje odseliti, kao ono napravili smo dugoročni plan, svi stariji od 20 neka idu iz države, nema novih generacija, nema problema. Znate šta otići će, veliki broj je otišao, ali neće svi. Neki jednostavno neće imati priliku, morat će ostati ovdje, neki će željeti ostati, ova će zemlja nekome ostati, i pita li se itko šta ostavljamo, neki tamo budući rat, možda. Da ja djetetu koje je sada prvi razred osnovne škole ostavim rat, umjesto da se svim silama borim da mu omogućim sretno djetinjstvo i budućnost, hej budućnost. Djeca su briga svih nas, stoga svaki sljedeći put kada se spomene rat, sjetite se djece. A vi koji ne razmišljate ni o čemu osim o ratnim igrama, sačekajte da odemo svi, i ovi što mogu, i oni što ne mogu a moraju, sačekajte, nema nas još puno, a Njemačka još uvijek traži ljude.