Vraćam se kući i u poznatom parku, nepoznat čovjek. Nekada davno ili možda od nekud, pored parka, poznata mi je situacija. Stariji, lijep čovjek sjedi na oronuloj klupi. Na čelu mu bore, iste poput onih brazdi na klupi. Ukazuju na ožiljke. Bore na starost, brazde takođe. Možda i na oronulost. Pored njega sjedi žena. Visoka, lijepa i plava. Zabrinuta. Umorna. Uplakana. Tihim, umirujućim glasom ubjeđuje ga da alkohol nije dobar po njega. Da je alkohol uzrok svih njihovih problema i da njihovo dijete nema figuru oca kakvu bi zaista trebalo da ima. Prijeti mu odlaskom ali ne ide. Ostaje.
Nema odgovora, samo njegov tup pogled. Pravi se da nema pojma šta je rekla, a vrlo dobro zna na šta misli. Kroz zube, sitno i tiho joj govori da je voli. Ali, kakva je ljubav ovisnika i žene koja ide protiv svih zbog čovjeka koji je, eto, na neki svoj način, voli…?
Prolazim, posmatram ih. Duboko zamišljena, najradije bih sjela s njima. Prolazim, okrećem se. U daljini, samo odzvanja ,,Molim te nemoj, nemoj da piješ!” Odzvanja kao zvono u Bogorodičnoj crkvi, koju je Viktor Igo pretočio u roman. Odzvanja glas, koji od toliko ponavljanja postaje samo eho. Mali, sitan i beznačajan.
Zar čovjeku nije dosta okruženja protkanog problematikom? Svakodnevno, godinama. Decenijama. Ili taj isti čovjek, neki svoj užitak pretoči u porok, kasnije problem i završi nesrećom. Mislim…
Gubi im se trag. Meni njihov, njima moj. Ne vidim ih ali ih čujem. Čujem ih u podsvijesti, urezale su mi se riječi jedne lijepe, nesrećne žene. Igram se pitanjima ali konačan ishod igre je nepoznat. Odgovara nema. Žašto čovjek dobije priliku da bude srećan i (od)baci je. Zgužva i (od)baci kako papir. Ali zgužvan papir je moguće reciklirati i dobiti potpuno nov, u novoj formi, a (od)bačena prilika nije poput papira. Ona nikada neće biti reciklirana i nova.