Čini se kao da svaki čovjek, bar na svjesnom nivou, zna šta je najbolje za njega?
Međutim unutrašnje sile su toliko jake da u toj borbi sa svojim unutrašnjim bićem ima male šanse. U ranoj mladosti nije tako, tu još uvijek može da odlaže, da se oslanja na druge, da izbjegava one koje vrijedi izbjeći, još uvek se čini da može da se izvuče i provuče, ali kako godine prolaze to postaje sve teže.,
Suočavanje sa obavezama, biološkim satom, drugim ljudima, sobom – kao da se sužava krug, i sve je manje vremena za bijeg.
Otuda tolika i silna razočaranost – ne zato što ljudi ne znaju šta će sa sobom, nego zato što dobro znaju šta i kako ali to ne mogu da ostvare. To budi u njima stid, a stid spušta pogled pred ljudima, rađa nemoć. Što se više fantazira u mladosti, podmuklije zabole udarci posljie, kada se zabije nož realnosti u najosjetljivija mjesta.
Otuda jad u čovjeku, zavist, mržnja, ljubomora – baš zato što nije prošlo ono što je očekivao da prođe, i onda se vlastito nezadovoljstvo projektuje na sve drugo. Čovjek sam mora da podnese svoju nesreću. Drugi će mu reći – „uz tebe smo“, „razumijemo te“ ali to je sve tako daleko od one unutrašnje praznine koju nosi u sebi.
Nereijetko mi prolaze glavom ljudske sudbine koje me okružuju. Svako vuče za sobom, i sa sobom svoju tragediju. Čak i oni koji je nisu dožjveli, u smislu nekog velikog gubitka, nose u sebi povrijeđenost koju malo šta može da popuni.
Nekad mi se čini da je sve MASKA! Kada ti neko pri upoznavanju kaže da je doktor nauka, da vozi ferari, da je duboko religiozan, da je najbolji u ne znam čemu. Kao da su sve to MASKE od nečega što se skriva.
Civilizacija je maskirala čovjeka, uskladila nagone, prigušila instinkte, prevaspitala ga, ali ono nešto, ono neobjašnjivo, i dalje izbija iz čovjeka. Čovjek je nezadovoljno biće, to je možda najbolja definicija. Ne ni biće rada, ne ni biće igre, ne ni biće politike, nego baš to – nezadovoljno neurotično biće koje vječito krpi pukotine koje osjeća.
Kako doći do ključa vlastite patnje?
Koliko čovjek treba da se spušta u sebe i razriješava, oslobađa potisnute impulse da bi razrješio nemire koji ga stalno progone? NE PUNO!
U početku mijenja frizure, partnere, radna mjesta, obrazuje se, radi na svom tjelu, ali zna da je njegov problem mnogo dublje, a ne samo u vanjskim stvarima. Onda se preispituje, istražuje, traga za odgovorima, pronalazi ih, ali malo šta razrješava onaj suštinski dubinski bol koji nosi u sebi.
Da li mora da ga prihvati, da ide kroz život sa njim, kao nešto neizbježno, ili da i dalje istražuje, da se spušta u sebe, nastojeći da ga riješi…
Sve ovisi o nama!
Idemo li u život sa maskama / ili Otkrivena lica!