Mnogima su ratovi odnijeli sve što su imali – porodicu, imanje, sreću. Preživljene tragedije teško se zaboravljaju, a svako se sa tim lošim uspomenama bori na svoj način. Rat ništa i nikoga ne štedi, ruši gradove i sela, razara pruge i mostove, a da nesreća bude veća, i ljudi se međusobno ubijaju. Sve to u korist i slavu njihovih vladara, ljudi koji su iznad nnjih. Umjesto onih na vlasti, ginu vojnici, ali i civili i nedužna djeca.
Tako je izgledao i rat koji je vođen na našim prostorima od 1992. do 1995. godine. Stradalo je mnogo nedužnih ljudi,koji su do tada bili komšije i prijatelji. Drugačija vjera im nije bila prepreka u tome da se druže i pomažu jedni drugima. Voljeli su svoje, a poštovali tuđe. Onda je došao taj prokleti rat i sve se promijenilo. Odkud odjednom sva ta mržnja i nacionalizam? Komšija je digao ruku na komšiju, prijatelj na prijatelja. Kažu : „Druga nam je vjera!“ , a sve je to bio samo proizvod politike. Obični, mali ljudi bi htjeli da žive u miru, ljubavi i slozi, ali je politika ta koja im to ne dozvoljava. Ljudima je lako manipulisati i upravljati. I umjesto da uzmu život u svoje ruke, oni su pustili da drugi upravljaju njihovim životima. Koliko je potrebno krvi i suza da se prolije i koliko djece da se pobije, da shvatimo da smo srušili sve što smo imali? Svi su mnogo propatili i izgubili tokom ovog posljednjeg rata, dok se neko dobro obogatio preko leđa običnih ljudi. Život bi bio mnogo bolji, kada bi čovjek shvatio da mržnjom i ratovanjem ne dobija ništa. Mi smo jedan narod, ali sa više vjeroispovijesti. Isti jezik i isto porijeklo nas spaja, a vjera ne smije da nas razdvaja. Samo kada bismo svaku pomisao o ratu zamijenili idejom mira i ljubavi, svijet bi bio ljepše mjesto, a sukoba ne bi bilo. Tada bi spoznali mogućnost da se zemlja, čast i dostojanstvo mogu odbraniti radom i ljubavlju, a ne samo puškom. Trudimo se da budemo bolji ljudi i ne sudimo po imenu već po djelima. Nažalost, nacionalizam je izrašen i sada, a budućnost je sasvim neizvjesna. Ono što bismo sigurno željeli, jeste – da nikad više ne bude rata.
Možda ne možemo odmah pronaći to čarobno rješenje, ali smo sigurni da nacionalizam nije pravi odgovor i da će svaki politički sistem koji počiva na etničkoj osnovi zasigurno dovesti do propasti. Zato, dragi moj narode i drage komšije, proživimo ovaj život u ljubavi, slozi i pomaganju jer pred Bogom svi smo isti, neke čeka mir, a neke kazna.
Napisala: Ana Kapetanović, III-1 SŠC „Milorad Vlačić“ Vlasenica
“pOkrenimo se zajedno”, projekat koji implementira udruženje “Sara-Srebrenica” u okviru PRO-Budućnost projekta, okupio je nevjerovatne mlade ljude i iznjedrio nevjerovatne priče o ljudskosti, o nevidljivim herojima našeg vremena… o miru, zajedništvu i povjerenju među ljudima. Ovo je generacija koja obećava, svojim djelima, neku vedriju budućnost. Tekstove koje možete pročitati iznad, pisali su vlasenički srednjoškolci.