Sjećam se 08.-ih martova kao osnovnoškolka, a potom kao i gimnazijalka. Redom se govorilo kako i nije to baš naš dan u potpunosti, jer, nismo još uvijek žene u pravom smislu (što god bila definicija „žene u pravom smislu“). I što se dešava s djevojčicama i djevojkama koje naše društvo odgaja u procesu kroz koji prolaze kao one koje „još nisu žene u pravom smislu“, do onih koje kad dospiju do tog stupnja „žene u pravom smislu“ (što podrazumijeva udanu ženu, majku, heteroseksualku, ženu inferiornu muškarcu, šutljivu i poslušnu, a možda se omakne pa i druge smatramo ženama u nekom smislu – nepotpunom naravno) za određene dane u godini dobiju ružu, karanfil ili neku drugu vrstu poklona i znaka pažnje, te obilježe svoj dan kao fancy girls/women day/night.
Sad kad imam 25 godina trebala bih se kao žena osjećati pozvanom na obilježavanje dana koji se svojim obilježavanjem danas uvelike ne razlikuje od obilježavanja Valentinova ili pak Majčinog dana (cvijeće i večera s drugačijim čestitkama). Sumnjam! Sumnjam, jer ja sam i tad bila žena, žena u jednoj djevojčici i djevojci koja je znala sve o bitnim figurama muškaraca u povijesti, muškaraca u znanosti, muškaraca u umjetnosti, muškaraca u religiji. Bila sam žena koja se osjećala izdanom jer mi formalno obrazovanje, društvo i patrijarhalno okruženje nije pružilo uvida u revolucionarnu povijest koja stoji iza 08. marta, o borbi za prava žena, prava radnica. Patrijarhat mi je prešutio povijest žena i upakovao ju u karanfil kapitalizma, na što bih trebala, čini mi se, reagirati s počašću, te s osmijehom žene u pravom smislu i raširenih ruku primiti takav karanfil. Stoga dolazim do zaključka kako je nešto gadno promašeno u današnjem 08. martu.
Da, promašeno je. Može se čuti glas onih koji kažu kako je izgubljena revolucionarnost. Izgubili smo nju, izbrisali smo borbu. Izbrisali smo iz povijesti imena ogromnih revolucionarki i dozvolili da nas svakodnevno žive brišu i nauče što je, kada i kako se postaje „žena u pravom smislu“. Ne da smo sve to dozvolili, nego svakodnevno u našem okruženju aktivno brišemo položaj radnica koje cijelo radno vrijeme moraju stajati na kasama, radnice koja je u tvornici umrla zbog nehumanih uvjeta hladnoće, radnica koje su zaključali u tijeku posjete predsjednice, žena koje svakodnevno žive u potlačenim obiteljskim odnosima, žena koje su odgojene u patrijarhalnim subordinirajućim obrascima. Mnoge od vas će iskoristiti Dan žena kao bijeg od svakodnevnih uloga koje su društveno nametnute. Mnoge od vas će otići na večere, radosno uzeti karanfil. Ne kažem da ne treba nipošto otići na večeru, niti da ne treba prihvatiti cvijet kao znak pažnje. Kažem da tog cvijeta ne bi bilo bez revolucionarki čija je borba omogućila nama minimum današnjih prava. Tih večera ne bi bilo bez tragične smrti Emily Davison, bez hapšenja i bez noći i noći provedenih u zatvorskim ćelijama, bez Clare Zetkin i svih žena koje su digle svoj glas u redefiniranju „pravog smisla žene“. Sjetiti se njihovih povijesti bilo bi bolje, izaći na ulicu, podržati i boriti se za građanska prava žena bilo bi još ispravnije nasljedovanje osmomartovske ideje.
Promašile smo ako mislimo da jednom stečena prava ne mogu biti ponovno oduzeta. Promašile smo ako mislimo da su ostvarena i realizirana sva prava. Promašile smo ako ne uviđamo indoktriniranost žena u ekonomskoj, političkoj, društvenoj, te s velikim razlogom kao teologinja kažem i u religijskoj sferi. Znate li o sjajnim ženama i ženskim pokretima prošlog stoljeća s našeg područja bivše Jugoslavije? Promašile smo što smo dozvolile brisanje jedne povijesti. Promašile smo jer su nas uvjerili da ne možemo. Promašile smo jer nas je stid da nas zovu feministicama i borkinjama, jer nas je stid da nas poistovjećuju s onima ženama kojima trebamo zahvaliti jer su nam otvorena vrata škola i fakulteta. Promašile smo jer podcjenjujemo djevojčice i mlade djevojke. Promašile smo jer njegujemo odgoj patrijarhata koji je nasilje. Promašile smo jer ne njegujemo svoje biće, svoju prošlost i svoje želje. Promašile smo ako mislimo kako je 08. mart samo 08. marta. Promašile smo jer smo promašile same sebe.
Zato sretan 08. mart svim onima koje ne dozvoljavaju da budu izbrisane!