Mir. Ako ste imali sreću da se rodite, a potom i odrastete na Balkanu, onda zasigurno svjedočite svekolikoj upotrebi imenice mir. Riječ koju svi autentično doživljavaju, i koja je jedna od zastupljenijih u javnom prostoru, nerijetko se svodi na puko verbaliziranje bez imalo napora da mir oživi i zaživi kao prirodno stanje urođeno agresivnog čovjeka. Ma koliko nam bilo teško to priznati, agresivnost je jedna od osobina sa kojima dolazimo na svijet. Pokazujemo je u najranijem uzrastu pa tako će novorođenče jako i glasno plakati ako mu treba pažnja, toplota ili hrana. Odrastanjem učimo, ili ne učimo prihvatiti svoje emocije, svrsishodno djelovati i artikulirati ih onako kako smatramo ispravnim, ili društveno prihvatljivijim. Pravo je pitanje da li i u kojoj mjeri naše govorenje i zagovaranje mira doprinosi uspostavljanju sistema vrijednosti u kojem će svaka individua moći, živjeti, rasti, djelovati bez bojazni da će mir koji mu je od esencijalnog značaja nekada biti ugrožen.
Priredbe za mir
Svima nam budi empatiju i sjetu kada vidimo najmlađe kako u vrtićima i školama obilježavaju Međunarodni dan mira[1]; obasipaju nas ugodne emocije kada vidimo crteže bijelih golubova, srce i ruku koje poručuju da žele mir. I žele, jer a priori svima treba mir. Poslije 21. septembra, mir se spomene opet u oktobru, kao jedno od dječijih prava, a povodom obilježavanja Dječije nedjelje[2].
Nasilje i raj
Dakle, o miru se govori, iako ga savremenom svijetu mnogo nedostaje. Zašto se mir, umjesto da bude neka globalno nedostižna vrlina ne bi jednostavno podrazumijevao? Najveća prijetnja globalnom miru je upravo čovjek; onaj isti kojemu je mir prijeka potreba. Kako ćemo istinski djelovati u interesu izgradnje mira, ukoliko je u društvu normalizirana izreka da je „prut izašao iz raja“; na koji način ćemo izmijeniti usvojene obrasce mišljenja i ponašanja koji u svakom trenutku vrše atak na mir?
Pođimo od medija, kao važnog faktora u procesu izgradnje ličnosti. Uzmemo li da je medij sve ono odakle dolaze informacije, onda je prvi medij s kojim se, kao ljudska vrsta susrećemo, bez sumnje porodica. Da li naše porodice svojim postupcima, vjerovanjima, uvjerenjma i stilovima odgajaju buduće mirovnjake spremne da uspješno kontribuiraju na svim životnim poljima, ili nezadovoljne pojedince koji kontinuirano etiketiraju, osuđuju, krive, apsolutno nespremni preuzeti odgovornost ni za sebe same? Izgradnja mira ne podrazumijeva jednoumlje i u ovom procesu neminovno je da će dolaziti do neslaganja, ali sposobnost da racionalno sagledamo drugačije mišljenje nije ništa drugo, doli vještina koja se uči. Ovu vještinu, sigurno, nećemo naučiti poznatim stihovima: „Mir, mir, mir – niko nije kriv. A – a – ava – kriva je krava“, kojima djecu u najmlađem dobu nesvjesno i pogrešno učimo kako da izbjegnu odgovornost i prenesu je na imaginarno stvorenje, iako između tog stvorenja, u našem slučaju krave i nastale štete ne postoji kauzalni neksus. Niz je takvih primjera gdje izbjegavajući odgovornost izbjegvamo i (pro)aktivno djelovanje. Kada bismo djeci adekvatno predstavili proces mirenja proklamovan kroz Ženevske konvencije (priznanje, izvinjenje i naknada štete), odgojili bismo generaciju odgovornih pojedinaca, spremnih da nositi se sa svojim postupcima.
Mjesto mira u odgoju i obrazovanju
Kroz institucionalni odgoj i obrazovanje, izgradnja mira, nastavlja svoju krizu. Kroz nastavne planove i programe, između ostaloga, definiraju se i ciljevi i očekivani rezultati. S tim u vezi, neophodno je znati uzroke i povode većih povijesnih ratova, kako izvaditi korijen iz nekog broja, Odisejevu borbu sa vjetrenjačama, koje su dimenzije košarkaškog terena, na kojem principu je funkcionisao DOS i još mnogo toga. Možemo biti primjeran predškolarac, uzorit učenik, odličan student, a da nemamo viziju svoje uloge u procesu izgradnje mira. I bez obzira koliko bi naše djelovanje u odsustvu mira bilo ugroženo, a često i onemogućemo, učeni smo da smo kao individue samo konzumenti (ne)mira, a nikako faktori koji grade i odlučuju. Nakon što je ustanovljeno da nedostatak joda u hrani uzrokuje endemsku gušavost, već je početkom druge polovine dvadesetog stoljeća, započelo masovno jodiranje kuhinjske soli. Danas kada svjedočimo brojnim i surovim ratovima ne odlučujemo se studije mira i kulturu mira uvrstiti u nastavni plan. Teatralno obilježavanje Dana mira jeste pohvalno, ali nikako i dovoljno. Stoga, ako od 1997. godine u svakom kilogramu soli treba biti 15 do 23 miligrama joda (zavisno od države na čije se tržište plasira), zar ne bi bilo prirodno da postkonfliktno društvo ima normiran raspon sati u kojem, prilagođeno dobi uči o miru.
Važnost izučavanja mirovnih studija, uglavnom je prepoznata od strane različitih organizacija civilnog društva, koje u skladu sa svojim djelatnostima nastoje promovirati kulturu mira kroz kulturne, karitativne, sportske i druge aktivnosti.
Značajan iskorak
Značajan iskorak na polju izgradnje mira u Bosni i Hercegovini, desio se 2017. godine, kada su tri teološka fakulteta (Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Katolički bogoslovni fakultet i Pravoslavni bogoslovski fakultet „Sv.Vasilije Ostroški“ u Foči) u saradnji sa Međureligijskim vijećem u Bosni i Hercegovini, krenula sa zajedničkim jednogodišnjim postdiplomskim programom nazvanim Međureligijski studiji i izgradnja mira. Ideja da svršenici različitih fakulteta, primarno teolozi, zajedno uče i djeluju na poljima dijaloga i izgradnje mira, svakako je od historijskog značaja, posebno uzmemo li u obzir da je ovaj program, kao takav, trenutno jedinstven u svijetu. Ne smijemo zanemariti ulogu religijskih službenika u izgradnji mira, štaviše, u društvu u kojem se etnicitet tako nesmotreno izjednačava sa religijom, presudno je važno vidjeti jasnu opredjeljenost organiziranih religijskih zajednica za mir.
Bolje spriječiti, nego liječiti
Premda naše društvo već godinama volimo nazivati postkonfliktnim te smo fokusirani na posljedice međunarodnog sukoba, postavlja se jednostavno pitanje: Djelujemo li preventivno kako se sukobi u budućnosti ne bi ponavljali. Ovdje često upadamo u zamku velikih rješenja koja su u datom trenutku neostvariva, zaboravljajuću nepobitnu činjenicu da je društvo samo zbir različitih pojedinaca i umjesto što se (uglavnom) fokusiramo na velike društvene promjene, fokusirajmo se na (naizgled male), pojedinačne promjene koje vode napretku društva u cjelini.
Izgradnja mira je dugotrajan proces koji ne poznaje ad hoc rješenja. Usmjerimo li se na mirovni dijalog od najranije dobi i učinimo li ga stvarnim, umjesto povremenim, teatralnim dijelom odgojno-obrazovnog procesa, rezultati, zasigurno neće izostati.
Armina Malkić Topalović
[1] Međunarodni dan mira obilježava se 21. septembra, a utemeljila ga je Opća skupština UN-a 1981. godine, u cilju obilježavanja i jačanja ideala mira među svim narodima i nacijama.
[2] Dječija nedjelja obilježava se u prvoj sedmici oktobra, kada se djeca upoznavaju sa svojim pravima zagarantovanim Konvencijom o pravima djeteta iz 1989. godine.