Početak 2025. godine, nažalost, obilježilo je masovno ubistvo u Cetinju. Prvog januara u večernjim satima Aco Martinović koji je imao 45 godina ubio je 12 osoba, među njima i dva maloljetna lica. Muk, tišina i strah u Cetinju. Podsjećamo prije dvije godine skoro isti scenario zadesio je Cetinjane. Vuk Borilović je tada ubio deset osoba. I nakon dvije godine i dva masakra, zaključujemo da sistem definitivno ne funkcioniše. Upravo posljednji masakr je otkrio samo jedan u nizu problema, a to je nedovoljan broj policajaca u Crnoj Gori.
Ali nefunkcionalan sistem nije samo u Crnoj Gori nego i u državama regije. Podsjećamo na masovno ubistvo koje je počinio maloljetni Kosta Kecmanović u Beogradu. U školi “Vladislav Ribnikar” ubio je devetoro vršnjaka i čuvara a sljedeći dan Uroš Blažić je u Mladenovcu ubio osmoro ljudi i 14-oro ranio. U decembru 2024. u Zagrebu devetnaestogodišnjak je u zagrebačkoj Osnovnoj školi ‘Prečko’ ubio sedmogodišnjeg dječaka, a tri dječaka i učiteljicu teško povrijedio. U Gradačcu, avgusta 2023. godine desilo se trostruko ubistvo, gdje je ubica Nermin Sulejmanović sve prenosio uživo preko društvenih mreža.
Svjedočimo scenama koje smo nekada gledali samo na filmovima. Danas je to postala naša realnost. Nakon ovakvih ubistava slijede Dani žalosti, pres konferencije ali nikakve promjene. Sistem koji je zakazao, niko ne popravlja.
Jedan od razloga ovakvog stanja u društvu jeste što se zlo i zločinci javno slave, ističe sociolog Esad Bajtal. Nazivi ulica, studentskih domova, kite se imenima presuđenih zločinaca. I sve to u službi raspirivanja zloćudne samovolje koja se postavlja iznad života i zakona.
“Da, to smo prije tobožnje etno-demokratije, gledali samo u filmovima. Zapadnim, a ne domaćim. Ovdje je to i za film bilo previše. A danas je baš to iskustveni momentum naše stvarnosti i životne svakodnevnice. Masovna ubistva u porodici, školi, kafani, društvu … Djeca ubijaju djecu; muževi žene, prijatelji kumove i poznanike; huligani policajce u policijskim stanicama … Homo homini lupus est. Čovjek čovjeku postade vuk. Jer tako, svojom tolerancijom i apoteozom zla, nalažu bolesne etno-politike”, poručuje Bajtal.
Prema Bajtalu, ova pojava govori sve i ne govori ništa o društvu u kojem živimo. Kako kaže, govori o patološkom načinu vladavine i drčnosti anticivilizacijskih politika kojima čovjek ne znači ništa.
“Fromovski govoreći, mi smo – bolesno društvo. Žrtva ideje klero-etničke posebnosti, netolerancije i isključivosti svih vrsta i na svim nivoima. A sve je diktirano odozgo – s vrha nadmene i neobrazovane vlasti zasnovane na principu podobnosti I neupitne poslušnosti koja se isplati”, poručuje Esad Bajtal.
O pojedincima koji izvršavaju ovakva masovna ubistva razgovarali smo sa psihologom Aleksandrom Milićem. Ističe da oni nisu sposobni da odgode neke svoje motive, odnosno naboje da čine takva djela. Izraženo nezadovoljstvo, mržnja, srdžba potiče pojedinca na ovakve zločine.
“Te osobe nemaju ni minimum empatijete prema ljudima, nemaju saosjećanja, nemaju osjećaja za patnju drugih ljudi i nemaju mogućnost procjene u datom trenutku posljedica po njega i po žrtve i srodnike tih žrtava. Radi se o poremećaju ličnosti ili psihopatiji i to je zajedničko kod svih počinilaca ubistava. Ako pogledamo učestalost ovih događaja, to ima obilježje oponašanja, drugim riječima preuzimanja tog modela ponašanja kod osoba koje su sklone tome”, ističe psiholog Milić.
Ovi pojedinci su svjesni da ovakav čin vodi ka samouništenju, neki od njih izvrše samoubistvo, a neki budu uhapšeni ili ubijeni. Jedna od preventivnih mjera su da građani prijave svakog pojedinca kod koga vide devijantno ponašanje ističe struka. Ali neke od prevencija moraju da urade i bezbjednosne službe.
“Ako su to već bivši počinioci koji su bili u pritvoru ili na liječenju psihijatrijskom, oni moraju biti praćeni. Nama nedostaje praćenje u sistemu bezbjednosti. Posljednji slučaj u Cetinju nam govori da je već osoba imala sklonosti, da joj je oduzimano oružje i pogotovo oni moraju biti praćeni. Međutim za mene primarna prevencija je rad sa djecom, rad sa mladima svih uzrasta. Mi nemamo pokrivena područja nasilja, odnose prema ljudima i to ne mogu biti predmeti nego radionice”, ističe psiholog Aleksandar Milić.
Struka kao i uvijek savjetuje ali promjenama ne svjedočimo. Korijenite promjene u sistemima nema i to nikoga ne iznenađuje. Kao da samo čekamo da se ponovi ovakav scenario bez ikakvog truda da se uči na greškama. Sociologa Bajtala to ne čudi.
“Pogledajmo istoriju niza slučajeva te vrste i sve će nam biti jasno. U susjedstvo ili komšiluk prebjegli zlikovci, postaju heroji, čak sveci, kojima se omogućuju predavanja studentima, nastupi u crkvama i javnim, državnim prostorima. O kakvim to državama govorimo? Ukratko, sve me podsjeća na naslov predstave zagrebačke komedije iz davne 1972. godine: Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi? Po svemu sudeći, izgleda da jesmo!”, zaključuje sociolog Esad Bajtal.
Maja Popović