“Ova publikacija s pravom nosi naziv Čitanka antirodnog djelovanja u Bosni i Hercegovini i jako je važno da se pojavljuje baš sada, jer je snaga i mogućnost antirodnog djelovanja sve veća.” Rubina Čengić
U ovoj publikaciji donosimo četiri članka koja objašnjavaju/rasvjetljavaju aktivnosti antirodnih aktera u BiH i svijetu, njihove mete i ciljeve. Autorice i autor koje smo pozvali da napišu tekstove, nisu imali unaprijed i striktno zadatu strukturu i metodologiju, već samo instrukciju da, u skladu sa svojim ekspertskim znanjima i saznanjima, ponude štivo koje će široj i šarolikoj publici pomoći da razumije da riječ rod ne ugrožava nikoga, već nam, naprotiv, pomaže da razumijemo odnose i uloge muškaraca i žena u društvu; da su ljudska prava univerzalna i da odgovor na promjene koje se ubrzano i svakodnevno dešavaju u svijetu ne može biti povratak u prošlost i lišavanje i negiranja prava žena i drugih manjinskih grupa.
Roman Kuhar u tekstu Ipak je potreban urgentan pristup objašnjava nastanak antirodnih pokreta, koji su prvobitno potekli iz Katoličke crkve, ali koji su godinama evoluirali gradeći saveze sa različitim, mahom desničarskim populističkim partijama, akademskom zajednicom i civilnim društvom. Kuhar ističe da uspjeh antirodnih aktera treba gledati kroz prizmu političkih, socijalnih i ekonomskih kriza koje potresaju države diljem svijeta i gdje su oni ponudili odgovor, odnosno izlaz iz tih kriza kroz vraćanje na normalno i prirodno. Kao neprijatelja tom normalnom i prirodnom proglasili su rodnu ideologiju, koja u antirodnom diskursu može označavati istopolne brakove, reproduktivna prava, seksualno obrazovanje, usvajanje, abortus, političku korektnost kao i nepoverenje u demokratiju, nauku i institucije poput Ujedinjenih nacija, Evropske unije ili Svetske zdravstvene organizacije i prihvatanje međunarodnih sporazuma kao što je Istanbulska konvencija. Ono što ohrabruje je viđenje da djelovanje antirodnih aktera treba shvatiti kao priliku za ponovno promišljanje progresivne politike, odnosno za stvaranje novih prostora slobode koji moraju biti zasnovani na snažnoj socijalnoj politici i solidarnosti.
U tekstu Muke po jeziku, Marija Runić analizira napade na riječi rod i rodni i ističe da, danas, nijedno društvo nije moguće razumjeti bez ovih termina i značenja koja nose pomažući nam da imenujemo i objasnimo uloge, ponašanja i odnose moći u društvu. Ističe da upotreba rodno osjetljivog jezika sve više postaje dio novinarskih i obrazovnih praksi, te da je i vještačka inteligencija, ChatGPT-4, izrazito rodno osvi eštena. Autorica naglašava da je rodno osjetljivi jezik mnogo širi pojam koji se ne može svesti samo na navođenje imenica u ženskom rodu i da on ponajprije podrazumijeva nediskriminatornu i inkluzivnu upotrebu jezika kojom se žene i druge društvene grupe čine vidljivima u jeziku i kojim se prepoznaju i suzbijaju seksistički jezik i rodni stereotipi kojima se, nerijekto, žene svode na seksualne objekte ili se obezvređuju njihova profesionalna postignuća.
Na koji način zagovornici nevakcinisanja korespondiraju s antirodnim narativima, objašnjava Jelena Kalinić u tekstu Antirodni i antinaučni pokreti šire paniku i neodlučnost za vakcinaciju. Trvdeći da štite slobodu
izbora, antivakseri prenebregavaju naučne činjenice da je vakcinom moguće prevenirati ili spriječiti mnoge smrtonosne bolesti ili bolesti koje imaju neizlječive posljedice, kao što je dječja paraliza, piše Kalinić. Ističe da je, u posljednje vrijeme, na udaru ovih antivakserskih grupa vakcina protiv humanog papiloma virusa (HPV) koja sprečava infekcije i bolesti izazvane ovim virusom, od kojih je rak grlića materice globalno četvrti rak po učestalosti kod žena. Vakcinu protiv HPV-a krive za promiskuitet
mladih i nazivaju je ženskom vakcinom, iako ona podjednako štiti i muškarce od bolesti uzrokovanih ovim virusom. Kalinić zaključuje da ni proces vakcinacije nije rodno neutralan, da zagovornici nevakcinisanja
podrivaju povjerenje u institucije i nauku, ali i da nameću opasne narative kao što je onaj da je jedini način smanjenja rizika od infekcija da žena cijeli život bude ovisna o jednom partneru.
U tekstu Strategije suprotstavljanja antirodnim narativima i zahtjevima, Selma Alispahić predlaže više različitih strategija, od kojih kao ključnu vidi rad na promjeni svijesti i povećanju razumijevanja tema roda, seksualnosti, jednakosti i ljudskih prava, kao i samih antirodnih pokreta. U tom kontekstu, važnu ulogu igraju obrazovne institucije, od najnižeg do najvišeg nivoa, ali i državne institucije koje moraju raditi na obukama i senzibilizaciji svojih službenika za primjenu zakona i međunarodnih standarda zaštite ljudskih
prava. Sastavni dio strategija otpora predstavljaju, kako navodi autorica, i građanske i aktivističke inicijative, kao i umjetnost, u formi filma, muzike, izložbe ili performansa, koja promoviše inkluzivnost i suprotstavlja se rigidnim rodnim normama. Pored razvoja kritičkog mišljenja i medijske pismenosti, Alispahić predlaže i intenziviranje saradnje između LGBTIQ+ zajednice, feminističkih organizacija, državnih i međunarodnim institucija kako bi se stvarao nacionalni okvir za nadzor, sankcionisanje i regulaciju
aktivnosti i govora mržnje na internetu.
Publikaciju preuzmite ovdje
hcabl.org