Dejtonski mirovni sporazum kojim je prekinut rat i nagovješten mir u našoj državi potpisan je davne 1995. godine. Međutim, 28 godina poslije, još uvijek egzistiramo u postkonfliktnom društvu u kojem se čini da mir nikada neće i ne može biti postignut. Zašto je to tako? Da li su mirovni aktivisti/ce samo ljudi koji svijet gledaju kroz ružičaste naočare i vjeruju u nemoguće? Ili ipak postoji tračak nade da će jednog dana bosanskohercegovačko društvo da živi u miru?
Autorica: Sumeja Mehmedović
Sve su to pitanja na koja vam niko ne može sa sigurnošću odgovoriti i o kojima se raspravlja unazad godinama. Dok neki smatraju da je mir idealističan i nedostižan cilj, drugi smatraju da je moguć ako dovoljno ljudi radi na njemu. U današnje vrijeme kada se čini da nasilje i mržnja gospodare svijetom ipak nije dovoljno samo željeti mir, nego i djelovati u pravcu postizanja istog. A u društvu u kojem mi živimo, dostići mir djeluje kao nemoguća misija. I sama sam nekoliko puta povjerovala u to. Vijesti koji svakodnevno čitamo, zločini počinjeni iz mržnje, te govor mržnje koji je zastupljen na internetu s kojim se svi susrećemo djeluju kao da rat nikada nije ni prestao. Samo se prebacio u drugu dimenziju, onu koju je teže kontrolisati. Dostupnost interneta svima i svugdje pružila je mogućnost mnogima da svoje mišljenje (ma kakvo ono bilo) iznesu bez suzdržavanje. Ružni komentari, ismijavanja i govor mržnje osim što dovode do svega suprotnog od mira, prouzrokovali su i neki ružniji završetak. Također, nepostojanje zakonske regulative kojom bi se sankcionisao govor mržnje na internetu je jedan od glavnih razloga zašto ljudi osjećaju slobodu da svoju mržnju i konfliktne stavove iznose bez suzdržavanja. Zbog čega je ovo društvo konfliktno i da li satisfakciju pronalazi u izazivanju nemira, te da li će Bosna i Hercegovina ikada napredovati u ovom smislu je niz pitanja koje se nameću a na koja nam nažalost niko ne može dati konkretan odgovor. Ali najbitnije od svih pitanja je šta mi, kao pojedinci, možemo učiniti da doprinesemo promjenama kako u našem društvu tako i u cijelom svijetu. I ovo je pitanje na koje imamo odgovor.
Važno je da znamo da promjene uvijek počinju od nas samih. Svaki naš korak, naša misao, izgovorena riječ trebaju i moraju biti u skladu sa onim što želimo da postignemo, a to je mirno i empatično društvo. Jer mi smo mir i mi ga gradimo. To nije nešto opipljivo, nije nešto što nam neko pokloni ili nas nauči kako da ga koristimo niti je neko davno izgubljeno blago koje postoji tamo negdje i čeka da bude pronađeno. Na kraju, to nije konačna destinacija na koju trebamo da stignemo, nego put kojim koračamo. Činjenica je da smo društvo koje je naviknuto da prebacuje odgovornosti i traži krivca u nekome drugome. Ali kada preuzmemo odgovornost za stanje u kojem se nalazimo i kada počnemo da se trudimo da ga promijenimo, uspjeh je zagarantovan. Naravno, ne u količini koju možda očekujemo, ali to ne treba da nas obeshrabri da skrenemo sa ovog puta. Jer društvo u kojem živimo smo mi, mi smo dio te cjeline koju trebamo da mijenjamo. Kada promijenimo sebe, svoja uvjerenja i stavove, zasigurno ćemo olakšati i pomoći još nekome da dođe do promjene, te ćemo unijeti značajne promjene i u samo društvo.
Toga su svjesni i mladi u Kalesiji. Iako je Kalesija mala općina sa ne tako velikim brojem mladih ljudi, svakako da su oni, koji još uvijek tu žive, aktivistički nastrojeni. Udruženje mladih „TRIK“ Kalesija je jedno od udruženja koje je itekako društveno odgovorno i mirovno opredjeljeno. Kako sam i sama nekoliko godina bila članica ovog udruženja, mogu sa sigurnošću potvrditi da sve što sam tamo radila i naučila itekako je utjecalo na to da i danas ostanem mirovno opredjeljena. Od raznih kampanja, uličih akcija, do edukacija i crtanja murala u centru općine, svakako da je ovo udruženje ispunjeno mladim ljudima koji djele iste ciljeve i kreiraju bolju budućnost svih nas. S obzirom na to da je Kalesija neznatno udaljena od Zvornika, Milića i Bratunca, mladi iz ovih općina (cijele regije Birač) imaju jako dobru saradnju na raznim projektima, pa i onim mirovnih. Sve to daje nadu da naša država ipak ima svjetliju budućnost od one koju nam serviraju visoki zvaničnici i da mržnja koju šire ipak ne dopire do mladih ljudi koji žele i zaslužuju bolje društvo. Zahvaljući iskustvima koje sam stekla i podijelila sa mladima iz ovih općina, mogu reći da mi je dalo snagu i vjeru u bolje sutra i ohrabrilo me da nastavim da koračam mirovnim putem. Pored toga stekla sam neka prijateljstva koja i dan danas njegujem i cijenim.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je mir idealno i savršeno rješenje. Graditi ga nije uvijek lagana i jednostavna stvar. Naprotiv, u društvu u kojem jesmo, izabrati mir je ponekad i strašna pomisao jer mnogo stvari utiče na naše odluke. Od porodice do okruženja, prijatelja, političkih stranki pa i istaknutih ličnosti naše mišljenje se kreira i modifikuje. Ponekad je teško odabrati mirovni put i ponosno njime koračati. Ali bitno je znati da to nije razlog zašto trebamo da odustanemo od svojih ideala. Raditi na poboljšanju društva je najveća satisfakcija koju svaki pojedinac/ka osjeti kada se odluči koračati putem kojim su koračali neki veliki ljudi. Vjerovanje da naša snaga, borba, zalaganje i znanje koje posjedujemo i svakodnevno proširujemo mogu da doprinesu promjenama je ključ našeg uspjeha. Na kraju, samo vjerovanje u mogućnost mira nam treba biti motivator i dati nam snagu koja nam je potrebna da na njegovom putu i ustrajemo. Jer kako Mahatma Ganhi kaže: „Vjerovati u nešto, a ne živjeti to, e to je nečasno.“ Učimo iz primjera mladih regije Birač. Oni su moja motivacija, a vjerujem da njihov trud mogu da prepoznaju i drugi te da će nastaviti da motivišu i inspirišu ljude oko sebe.