Vjerojatno se nikad nije bilo teže oteti osjećaju rezignacije i skepse na spomen proslave Dana pobjede nad fašizmom. Dostatno je pomisliti na uspon populizma diljem Europe, koji je u pojedinim zemljama Europske unije već sa sebe skinuo krinku i razotkrio se kao diktatura. Ili na nezaustavljiv val povijesnog revizionima u našoj regiji, pa notorni fašistički pokreti preko noći postaju tobožnji korifeji borbe protiv fašizma.
Iz tog sam razloga duboko uvjeren da je danas moguć samo jedan način proslave Dana pobjede nad fašizmom, a da u potpunosti ne bude besmislen ili još gore da se ne prometne u politički trik ili pomodarsku, da ne kažem estradno političku gestu.
Dakako, riječ je o tome da se proslava Dana pobjede nad fašizmom prije svega ogleda u našem bespoštednom sučeljavanja s našim vlastitim fašizmom, pritajenim, polusvjesnim, svjesnim, kamufliranim… Dakle, da proslava Dana pobjede nad fašizmom bude dan neumoljivog obračuna ne s tuđim fašizmom, čak ni onda kad je stvaran, nego s fašizmom u nama samima, u našim obiteljima, u našim obrazovnim ustanovama, u našim vjerskim zajednicama, u našim strankama, u našem narodu, u našem gradu…
Neumoljivost prema vlastitom, neumoljivost prema svojima, neumoljivost prema samom sebi jedini je odgovornog čovjeka dostojan način proslave Dana pobjede nad fašizmom, a odsutnost takve neumoljivosti nepogrešiv znak zakukuljenog fašizma, koji se u naše vrijeme tako rado kiti antifašističkim diskursom.
Slično stvari stoje i s proslavom Dana Europe. Nikad se nije bilo teže oteti rezignaciji i skepsi. I nikad Dan Europe nije snažnije prizivao potrebu da se podsjetimo da je Europska unija, kao izvorno mirovni projekt, iznikao iz odvažnog i pokajničkog distanciranja od diskursa da smo „mi“ uvijek ugrožena strana, a da je ono što je drugačije, strano, neobično, novo, da su dakle „oni“, svejedno useljenici, muslimani, migranti, podnosioci zahtjeva za azil, LGBTQ osobe…, prijetnja. Pristajući u sjeni bodljikavih žica i izbjegličkih kampova iznova na logiku da je zlo uvijek i samo s druge strane brda, na tezu da je lice stranca personifikacija zla, a ne Boga, koji nam dolazi u susret, Europska unije ne samo da potkopava i izdaje samu sebe nego činom odustajanja od gostoprimstva, kao okosnice etike židovstva, kršćanstva i islama, a time i okosnice europskih vrijednosti, skida okove s fašističke aveti u vlastitim njedrima.
Stoga sam duboko uvjeren da je proslava Dana Europe danas jedino smislena ukoliko se taj dan podsjetimo, ma koliko to bilo bolno, da Europsku uniju ne može spasiti ni logika bodljikavih žica ni kapital ni vojna sila ni čelična ruka vođe, dakle zavodljiv povratak dihotomiji „nas“ i „njih“, kojom započinje svaki fašizam, nego povratak solidarnosti i gostoprimstvu. Uostalom, što će nam Europska unija ako će na njezinim granicama skapati tisuće gladnih i prebijenih, ako će se u njezinim državama članicama „drugi“ po bilo kojoj osnovi nastaviti stavljati izvan zakona…?
Europska unija će preživjeti jedino ukoliko riskira sebe za spas svih onih od kojih trenutno u grču straha i sebičnosti okreće lice. Dan Europe je smislen samo ukoliko tu misao utisnemo ne samo u svoje srce nego i svaki politički program i svaku gospodarsku mjeru, bilo Europske unije bilo država koje joj teže.
Alen Kristić, teolog