Kako mnogi tvrde nikada veća politička kriza u Bosni i Hercegovini nakon devedesetih godina. O trenutnoj situaciji, o tome zašto je političarima toliko draga vlast i da li su građani ti koji plačaju najveći ceh razgovarali smo sa istoričarem i bivšim diplomatom, Slobodanom Šojom.
Kako komentarišete trenutnu političku situaciju i političke aktere u BiH? Koja Vam je prva
asocijacija na trenutno stanje?
Prva asocijacija može se izraziti jednom riječi: beznadežnost. Tu riječ koristim jer je, nažalost, realna. Ako u trideset godina iza nas nismo uspjeli nimalo napredovati kao društvo i država već samo tonuti i dangubiti u neznanju, amaterizmu, nacionalizmu, korupciji, neodgovornosti i nebrigom o ljudima i njihovoj budućnosti, onda je beznadežnost prava riječ. To učiniti jednoj zemlji koja je krvarila je istinski istorijski zločin. Istoričari znaju da se poslije svakog rata svako društvo pokušava oporaviti i napredovati. Mi smo se odlučili nazadovati te promovisati mržnju, zatupljivati i ostrašćivati ljude. Tražili smo i podvlačili samo ono što nas razdvaja a ono što nas spaja prećutkivali. Zato je današnja politička scena u Bosni i Hercegovini očajna, a politički akteri bezočni. Od 1990. godine do danas nikad nismo imali državnika u čijim riječima bi se prepoznao svaki narod koji bi tog državnika prihvatao kao svoga. Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena zemlja o čijem spajanju se niko ne brine. Milije nam je prevariti drugog nego s njim graditi zajedništvo. Ne znam kad će doći generacija ljudi sa sve tri strane da preuzme državne uzde i počne graditi novo i drugačije društvo, društvo pravde i preduzetnosti, društvo sa sve manje mržnje i prevara, društvo koje zajedničkim snagama gradi ekonomski prosperitet. Do tog dana spasa bićemo društvo permanentnih kriza i nesporazuma, mržnje i obmana, pljačke i korupcije. Taj dan je daleko i pola stanovnika današnje Bosne i Hercegovine neće ga doživjeti, a ovi mlađi ako se ne budu znali boriti i buniti neće ni oni.
- Zašto je tako jaka borba za vlast u BiH? Šta je to što vlast sa sobom nosi?
Žudnja i glad za vlašću isključivo zbog vlasti je sastavni dio našeg mentaliteta. Naš je problem što oni koji se bore za vlast vrlo rijetko, skoro nikad, se istovremeno bore za državni napredak. Oni se bore za sebe. Zato vlast sa sobom ne nosi predanost i odgovornost, odricanja i znoj, rezultate i napredak već samo podjele i ostrašćenost, nepravdu i siromašenje, nezadovoljstvo i neizvjesnost. Kad jedna grupa ljudi preuzima vlast potrebno je da posjeduje dovoljno svijesti i savjesti da su oni odabrani i privilegovani koji imaju misiju liječiti narod od nacionalizma i mržnje, misliti više na budućnost nego na prošlost, ali i pripremati tu istu budućnost preko raznih strategija, ciljeva, programa… Mi jednostavno nikad nismo napravili pravu strategiju
izlaska iz opšte krize, ne samo političke i ekonomske već i mentalne i kulturološke. Naš čovjek je sebičan i nezainteresovan za opšti napredak društva. Mi jednostavno nismo dovoljno razvili svijest o zajedništvu iako o njemu svaki dan pričamo. Nažalost naša pluralnost i multietnična raznolikost koje predstavljaju izvor našeg društvenog bogatstva i osnov za stvaranje harmoničnog društva ostali su u formi ideje koju nisu pratile realizacija i implementacija. Loši i rđavi ljudi koji vlast ne koriste za dobro građana smjenjuju se decenijama na vlasti možemo mirno nazvati mirovni zločinci. Zbog njih država propada i luta po bespućima naše nesrećne istorije. Nije vlast za svakoga. Ako dođe u pogrešne ruke, državi se ne piše dobro.
- Kako komentarišete trenutne poteze Milorada Dodika?
Ovih dana razmišljam da li smo propustili veliku priliku prvih godina Dodikove političke dominacije u Republici Srpskoj da izgradimo jedno tolerantno društvo zajedničkih interesa. Milorad Dodik nije bio nacionalista, bio je čovjek modernih i univerzalnih shvatanja. Izgubio je vlast 2000. godine jer nije forsirao nacionalistički narativ, vjerovao je i volio Bosnu i Hercegovinu, tvrdio da su Karadžić i Mladić bitange koji su svojim bježanjem od pravde ugrožavali budućnost Srba, poštovao odluku Haga da je u Srebrenici bio genocid. A što je najvažnije tražio je partnera u Federaciji da se cijela zemlja okrene ekonomiji. Partnera nije
pronašao, njima je i dalje važnija bila nacionalistička priča. Pragmatičan i mudar kakav je bio, Dodik je digao ruke od svega. Raspolućen između srpskih masa koje ne zanima njegova ekonomska priča i bošnjačkih masa koje ne prestaju sanjati o ukidanju Republike Srpske, Dodik se opredijelio za nacionalizam ka najprofitabilniji biznis koji garantuje dugogodišnju vlast i nebrojivo bogatstvo. Postao je lider jedne kriminalne i korumpirane hobotnice sa hiljadu krakova koji samo grabe i otimaju, uvlačeći se posvuda gdje ima koristi.
Od potencijalnog državnika koji gradi postao je provokator koji ruši. Dugo su ga podržavale velike sile i da je bio mudriji mogao bi i danas biti u njihovoj tajnoj milosti. I bio je do prije godinu dana jer se vješto svojom nenarodnom, nedržavnom i neprimjerenom politikom punom uvreda, podlosti i primitivizma približavao crvenoj liniji koju nije prelazio. Prešao ju je na kraju nekoliko puta u posljednja dva mjeseca i zato je izgubio svaku podršku, s tim što mu još svi nisu kazali da su je uskratili. Velikim dijelom lično je kriv što će uskoro biti marginalizovan. Biće to važan dan za Bosnu i Hercegovinu ne zato što će on nestati iz političkog života već zato što ćemo svi shvatiti da Dodik nije uopšte glavni već potpuno sporedni problem ove zemlje.
Problem je što će i poslije njegovog nestanka s političke scene neće nestati sve ono negativno što je obilježje našeg političkog života. Neodgovornost, korupcija, pljačka, užasna kadrovska politika neće nestati već nastaviti živjeti. Dosad su se političari iz Federacije BiH mogli skrivati iza Dodika i vlastite neuspjehe pravdati Dodikovom malignom politikom. Od sutra će biti sami krivi za sve loše što će napraviti jer dobro sigurno neće napraviti.
- Vi ste bivši diplomata. Koliko BiH šalje lošu sliku u svijet i koliko politički potezi nanose
štete državi?
Trideset godina poslije rata, slika Bosne i Hercegovine u svijetu je vidljivo negativna a krivicu za to snosimo sami. Osim što užasnom i svađalačkom unutrašnjom politikom šaljemo lošu sliku u svijet mada svijet naša zemlja uopšte ne zanima a pomalo su i umorni od nas jer stalno nešto tražimo i moljakamo. Ne cijene nas kao državu i pokazuju sve manje interesa za sve što se kod nas zbiva. Mi za svijet nismo političko već bezbjednosno pitanje. Politički nas ne uzimaju ozbiljno i samo vode računa da se ponovo ne potučemo, a vjeruju da šanse da se to dogodi nisu slabe.
Na spoljnopolitičkom planu mi smo beznačajni jer nemamo pravu spoljnu politiku i diplomatiju. Mene izluđuje odsustvo svijesti da mi nemamo zajedničku spoljnu politiku, ali i odsustvo brige da je stvorimo. Od samih poslijeratnih početaka niko se nije trudio da stvori zajedničku spoljnu politiku i da u svakom trenutku, na svakom mjestu nastupamo kao kolektiv a ne kao pojedinci.
Gledali smo samo kako da u susretima sa strancima ocrnimo svog političkog i nacionalnog protivnika. Umjesto da budemo diplomate koji predstavljaju državu, bili smo i ostali tužibabe koji predstavljaju jednu naciju. Bezbroj puta u razgovoru sa strancima oni bi mi skretali pažnju da su iznenađeni kako ja u svojim stavovima prestavljam cijelu zemlju a ne jedan narod jer u susretima s drugim našim zvaničnicima oni uvijek govore u ime jednog od tri naroda i traže pomoć i razumijevanje za taj isti narod. To ih redovno potpuno porazi. I zaista je porazno što mi nemamo nimalo svijesti da je najgora ona diplomatija koja je parcijalna i jednonacionalna, pri čemu se sve tri utrkuju ko će prvi koga prevariti. Takva spoljna politika i diplomatija mogu samo legalizovati našu unutrašnju podijeljenost koju još nismo počeli liječiti, ali koje mogu biti vrlo opasne jer će velike sile samo konstatovati da smo teško podijeljeni pa će zbog toga početi razmišljati da definitivno podijele zemlju.
- Civilni sektor je takođe u nezavidnoj poziciji. Ima li države bez nevladinog sektora?
Na ovo pitanje najlakše je dati odgovor ako pogledamo neke rijetke države koje nemaju nevladin sektor. Države mogu postojati bez nevladinog sektora, ali one nisu prave, a još manje pravne države. Nevladin sektor bi po definiciji trebao biti korektiv vlasti pa je zbog toga njihovo postojanje poželjno, važno i neophodno. Ima zaista nevladinih organizacija koje to i rade koliko mogu i koliko im uslovi omogućavaju, ali ih ima takođe mnogo koje se više bave same sobom. Na taj način one pomažu nedemokratskim vladama da slobodno i bez prave kritike povlače nenarodne poteze. Balkan je idealno mjesto gdje vlast ima komfornu situaciju da se ne plaši nevladinog sektora a nevladin sektor se ne uzbuđuje mnogo što država ima silne slabosti. Tako u prećutkivanju ili beskorisnim i neefikasnim glasnim kritikama i vlast i nevladin sektor čekaju da prođe vrijeme.
- Jesu li građani jedini koji ispaštaju u ovoj političkoj krizi?
To bi trebalo njih pitati. Teoretski gledano, oni su uvijek oni koji plaćaju račun pogrešnih
politika, ali budući da se nikad nisu glasno bunili, ispada da im je dobro i da su zahvalni onima
koji im pomažu da propadnu. Sve dok naš svijet bude ćutao, legitimno će biti pomisliti da se kod
nas vodi odlična politika. I to je jedan od znakova beznadežnosti naše opšte politike.