Prije dvije godine smo svi bili u epicentru Korone, zloglasne pandemije koja je kosila sve pred sobom i nije gledala na religiju, starost, boju kože niti etničku pripadnost.
Prije dvije godine smo dobili snažnu lekciju da smo svi isti.
Prije dvije godine se desilo još nešto.
Tačno 2020. godine sam dobila email sa informacijom da sam primljena na studentski program prakse i razmjene, te da ću polovicu naredne godine provesti u nama dobro poznatoj, “obećanoj” zemlji, Njemačkoj.
Bila sam presretna. Ne zato što idem u Njemačku, nju nešto nikada nisam simpatisala, nego što idem da se družim, putujem, ali i da radim u jednoj od najpoznatijih kompanija u Evropi. Koja je najpoznatija marka motornih pila kod nas?
Jeste, praksu sam radila u STIHLU. U kompaniji u kojoj sam bila okružena Kinezima, Filipincima, Marokancima, Nijemcima, ostalim Evropljanina, crncima, bijelcima, ateistama, katolicima, pravoslavcima, muslimanima, ma svega je tu bilo…
Toliko svega da je u tolikoj zbrci više bilo čudno vidjeti jednu homogenu skupinu sastavljenu od ljudi koji su samo jedne boje kože ili samo jedne religije. No, uprkos svim razlikama svi su poštovali jedni druge, družili se i gledali da pomognu koliko god mogu onome drugome.
Ja na to nisam navikla.
Dolazim iz malene sredine u kojoj smo čak i u školi podijeljeni na tzv. fenomen “dvije škole pod jednim krovom”. Iako se mladi izvan škole druže koliko toliko, u školama se jasno vidi taj jaz. Često bi bilo sve super dok se ne desi nešto što jasno pokaže koliko je taj jaz dubok, kao na primjer utakmice reprezentacija i sl. Uvijek me duša boljela što nismo svi zajedno, što ne vučemo svi iz porodica poruke o miru i suživotu. Naprotiv, u takvim situacijama se čak i pokaže koliko su neki mladi ljudi ili djeca zatrovana mržnjom od najranije dobi, a da čak ni ne znaju zašto, ne ispituju, ne traže činjenice negdje drugo, nemaju kritičko mišljenje, nemaju vlastito mišljenje. Samo prihvate ono što im roditelji kažu slijepo, te tako ostane do kraja njihovog školovanja. No, kada se sretnemo van BiH onda se svi grle, ljube, svi smo naši, nebitno odakle.
U Njemačkoj je sa mnom bila još jedna skupina ljudi, izvan kompanije u kojoj sam radila.
Naime, za tu praksu sam bila odabrana ja, ali i i još 60 mladih ljudi sa cijelog Balkana. Da, cijelog. Dođosmo tamo i prvu sedmicu smo morali biti u karanteni. Zamislite samo, po 5-10 mladih ljudi iz BiH, pa isto toliko iz Hrvatske, pa Srbije, pa Crne Gore, pa Makedonije, pa Albanije, pa Kosova… Svega je tu bilo, a svi ti mladi ljudi dijelili su isti prostor sedam dana od jutra do mraka, zajedno jeli, pili, radili, šetali, igraju zabavne igre, pjevali, plesali… Ma hej…
Tih sedam dana se nastavilo narednih 6 mjeseci. Nakon karantene smo poslani svako u “svoj” grad na praksu, negdje nas je bilo po 10-ak u istom gradu, a negdje bi bilo samo 1-2 osobe u nekom udaljenom selu.
No, sve nas je spajala ista sudbina. Tamo negdje smo bili daleko od svih sebi bliskih, prepušteni sami sebi i životu u tuđini. Jedino sto nam je bilo preostalo su ti ljudi koji su sa nama došli. I vise nije bilo vazno jesi li musliman, pravoslavac, katolik, ateista. Nije bilo vazno jesi li Bošnjak, Srbin, Hrvat, Albanac, Makedonac… Nije bilo vazno jesi li u nekoj političkoj stranci, ili si totalno apolitičan.
Ma ništa nije bilo vazno. Bilo je vazno da pričaš “nas jezik”, da se razumijemo i da možemo putovati jedni drugima svaki vikend.
Družili smo se, upijali pozitivnu energiju jednu od drugih, dizali jedne druge kada bi neko od nas psihički pao (jer nije mala stvar otići prvi put tako daleko sam bez ikoga svoga, posebno u periodu korone), ali i putovali. Ma putovali smo toliko kao da sutra ne postoji.
Nije bilo bitno kako se zoveš, samo je bitno bilo da smo naši. A bili smo mnogo naši. Toliko naši da smo na rođendanima svi zajedno igrali kolo, pjevali pjesme od Halida Bešlića (vraćam se majci u Bosnu), Dine, Seke, Jelene Rozge, slušali pop, rock, slavili slave, slavili Božice, slavili Bajrame. Svi. Slavili. Sve. Zajedno.
I nije niko nikoga pitao zašto ti vjeruješ u to sto vjeruješ ili ne vjeruješ. Niko nije pitao zašto ti pričaš ijekavicom ili ekavicom. Zašto ti pišeš ćirilicom, a zašto ti latinicom.
Niko. Nikoga.
Svi smo bili naši i svi smo bili kao jedna velika porodica.
Pratili smo mi od tamo dešavanja na Balkanu. Svakog je na neki način duša boljela zbog situacije dolje. Jednog vikenda kada smo drugarica Dorotea iz Hrvatske i ja bile u Kiel-u, kod kolege Džemila iz Bosne i Erande iz Kosova, Džemil mi reče tužnim glasom: “E moja Šeki, gdje se mi vraćamo za par mjeseci…” i to je propratio veliki uzdah. Tada je bila jako aktuelna ratna retorika u BiH. Dorotea je ispratila to sve:” Društvo, nije ni meni ništa bolje, kod nas se samo prave da je sve oke, a ništa nije“. Dok je Erande tihim glasom dodala:” Ja sam jedva vizu dobila da izađem iz zemlje”.
I tako nas je sve duša zaboljela. Zaboljela jer smo tamo svi tako sretni jedni s drugima. Tamo smo napravili svoj mali Balkan i bili presretni.
Nedostajala je nama hrana, nedostajao nam je merak balkanski, nedostajao nam je naš jezik na ulicama, nedostajala nam je naša muzika u kafićima. Sve nam je nedostajalo, a opet ništa nije, jer smo imali mir.
I eto ga, vratismo se mi 30.decembra 2021. godine svi u svoje zemlje i gradove. Raštrkasmo se opet po Balkanu koji nas je tiho progutao i vratio u rovove koji su se napravili 90-ih godina i još uvijek nisu srušeni.
Često se čujemo, ponekada i sastanemo, ali uvijek druženje zaključimo sa jednom mišlju:” Kako nam je tamo bilo lijepo. Koliko smo samo putovali, koliko smo svi bili naši.”
Eh da, bili smo “naši”, a ko smo ovdje “naši”, a ko “njihovi”, to samo politički vrhovi znaju.
Mi, običan narod, smo navikli da budemo kao ovce u torovima. Idemo tamo gdje nam čoban kaže da idemo, pasemo travu koju nam on odredi da pasemo i spremamo se polahko da nas žrtvuju kada njima za njihov gušt bude trebalo.
Ja se iskreno nadam da su mlada jagnjad koja dolaze malo pametnija i da neće baš tako slijepo pratiti vođe koje ih vode u bezdan. Nadam se da će se stada ujediniti i shvatiti da su kao jedinke mnogo slabašni pred vukovima koji vrebaju, a da je snaga koju bi imali ujedinjeni jača i od vuka i od čobana.
Zato pozivam, sve vas koji čitate, ne budite glupa ovca. Radite na sebi, čitajte kvalitetne članke i knjige, razvijajte kritičko mišljenje, ne pratite slijepo sve koji se vođama zovu, ne budite protiv svog kolege iz škole ili grada samo jer se eto razlikuje po etničkoj ili religijskoj pripadnosti, ili bilo kakvoj drugoj osnovi. Ne. Budite pametniji, budite mirotvorci, volite svoje i poštujte drugog i drugačijeg. Sjetite se da su različitosti ono što nas čini bogatijima. Njegujte mir, jer sve drugo je samo atomska bomba koja će, ako eksplodira, uništiti i onoga koga smatrate neprijateljem, ali i vas i vaše najbliže. Čuvajte se i širite ljubav i mir!
I ne, ne treba nam Njemačka da bismo mili mirni. Sve mi to možemo i ovdje, i mnogo ljepše bi nam bilo nego tamo. Hajde da napravimo ovu nasu BiH, pa onda i Balkan, divnim mjestom za život, kao sto je to bilo u staroj Jugi.
Izazivam vas na to!
Šejla Aganović – Hajdin