Generacije koje su iskusile i učestvovale u borbi protiv fašizma su vaspitavale nove generacije, a ja sam imala sreću da budem jedna od njih, kojima je ova borba bila osnovna nit ponašanja, stvaranja socijalnih odnosa i sigurno ih je opredelila kao osobe koje nikad neće prihvatiti drugačija ponašanja. Odnosno, neće podržavati ona ponašanja koja ne priznaju različitost drugih ljudi, ponašanja koja se baziraju na tvrdnjama da je govor mržnje „kul“, kojima pravo na različit stav i mišljenje znači da su im oni koji drugačije razmišljaju neprijatelji i ili da je negiranje tuđih sloboda /pripadnosti/opredeljenja odraz slobode i 100% demokratija.
Dan slamanja fašizma i kraj II svetskog rata, 9. maj, je za mene lično izjednačen sa porodičnim praznicima. I to onim koja se ne slave pompezno već je događaj koji je opredelio moje vaspitanje, moju kulturu, pripadnost grupi koja želi da na svoje okruženje i mlade kolege/kolegice prenese antifašistički duh jer nema ni jednog argumenta da se opravdava rasizam, nacionalizam, šovinizam i svi drugi pojavni oblici koji sprečavaju želju i nameru da se uspostavlja kontrola i odbacivanje jednakosti, ravnopravnosti.
U ovom vremenu negiranja svih pozitivnih vrednosti koje su vezane za vreme kada je 9. maj bio značajan istorijski datum za sve narode i narodnosti ovog područja verujem da nam je poruka koju on nosi sada sobom potrebnija no ikad. Ovaj praznik jeste nasleđe prošlosti ali njegovo obeležavanje i sećanje šta je zaustavljeno je dovoljno snažan osećaj da ga proslavljam(o)
Deveti maj ne doživljavam kao ideološku opredeljenost ali sam uverena da antifašizam treba da bude stav svih građana bez obzira na geografsko područje gde žive i da je obeležavanje ovog datuma naša moralna dužnost i obaveza.
Piše: Snežana Šešlija, Udruženje ToPeeR