Čak i ako adolescente srećemo samo u prolazu, a sopstvena adolescencija nam je potpuno iščezla iz sjećanja, tema se tiče svih nas
Izvor fotografije: Prometej.ba
Ovo nije tekst o ultrapopularnoj seriji na Netflixu, iako koincidira s njom. Moj urednik je svjedok da sam najavila da ću pisati o ovoj temi čak i prije nego što je serija izašla. Jer nemoguće je pisati kolumnu koja se na bilo koji način bavi psihologijom, a da se u jednom trenutku ne pozabavite i ovom velikom i važnom temom. I to ne samo zato što se i danas živo sjećamo svoje adolescencije ili odgajamo dijete adolescenta. Čak i ako adolescente srećemo samo u prolazu, a sopstvena adolescencija nam je potpuno iščezla iz sjećanja, tema se tiče svih nas.
Od sumraka do zore
Zašto? Zato što nam ona u velikoj mjeri određuje nastavak života, a način na koji ćemo proći kroz nju zavisi od toliko mnogo faktora. Označena je krizom, izgubljenošću i potragom, te se zvanično dijeli na tri perioda. U ranom (9–13), predtinejdžerskom periodu, pojavljuju se prvo nezadovoljstvo i želja za većom slobodom. U srednjem (13–15) razvija se identitet neovisan od roditelja, raste utjecaj vršnjaka i povećavaju se konflikti s roditeljima. U kasnom (15–19) se stvari malo smiruju, pokazuje se zrelije ponašanje i prihvaća odgovornost. Iako se adolescencije međusobno razlikuju koliko i individue koje ih proživljavaju, stručnjaci tvrde da se uvijek slijedi navedeni razvojni obrazac.
Mozak kod adolescenata još nije do kraja razvijen – prefrontalni režanj koji je odgovoran za samokontrolu, racionalno razmišljanje, planiranje i procjenu posljedica…, dok je emocionalni dio mozga, limbički sistem, ne samo aktivan već hiperaktivan usljed utjecaja hormona. Zato su emocije kod tinejdžera silne, intenzivne i promjenjive i vode ka veoma reaktivnom, impulsivnom i nepromišljenom ponašanju. To znači da su adolescenti „problematični“ ne zato što su „bezobrazni“, nego zato što im je veoma teško da se ponašaju drugačije.
I u svemu tome moraju odgovoriti na najvažnija moguća pitanja koja se tiču njihove egzistencije, pitanja tipa: Ko sam ja? Kakvog sve ovo ima smisla?, te pitanja u vezi obrazovanja i izbora zanimanja. Erik Erikson je ovu fazu označio krizom identiteta jer mora proizvesti neke odgovore, u suprotnom dolazi do osjećaja izgubljenosti i zbunjenosti. Zato se može činiti da su adolescenti sebični i egocentrični, budući da su uglavnom usmjereni na sebe. Intenzivno razmišljaju o svom izgledu, odjeći, karakteristikama i željama i u tome često ne vide potrebe drugih osoba.
Iako su ušli u fazu apstraktnog mišljenja, po Jeanu Piagetu, tj. u stanju su da izvode složene misaone zaključke i barataju hipotezama, ti njihovi zaključci su zbog povišenih emocija često naivni, isključivi i dramatični, bilo da se tiču društva, morala, smisla života ili njih samih. Mogu postati kritičari svega i svačega, revolucionari ili ludo zaljubljeni. Često se pri tome izražavaju odjećom i muzikom. U ovoj fazi se formira i rodna socijalizacija i adolescenti uče igrati rodne uloge za koje misle da pripadaju njihovom rodu, te mogu započeti seksualni život.
Poanta je da pronalaženje odgovora u svemu ovome nije nimalo lako i oni u tome mogu uspjeti, ali ni ne moraju, te ako uspiju, mogu to učiniti na različite načine. Razvojni psiholog James Marcia navodi četiri faze identiteta: 1. difuziju ili početnu zbunjenost, 2. preuzeti identitet ili preuzimanje gotovih uloga iz okoline koje nude najčešće roditelji, 3. moratorij ili aktivno istraživanje i eksperimentisanje sa različitim ulogama da bi se pronašle lične vrijednosti te, na kraju, 4. fazu postignutog identiteta. Koje faze dostiže i na koji način, ovisi od svakoga ponaosob i nekom to ide lakše, a nekom teže, kao i sa svim ostalim u životu.
Meni je išlo osrednje, tj. ni previše teško ni previše lako. Zapalo me da proživim svoju adolescenciju krajem rata i u friškom poraću, u drugoj polovini devedesetih. Zato je bila u tranzicijskom tonu, što je u mom izbjegličkom slučaju značilo ponovno preseljenje i mijenjanje škole. Nije mi bilo lako da se priviknem na novi grad i školu, steknem prijatelje i osjetim da pripadam, što je tinejdžerima izazov i kad ne mrdnu s jednog mjesta. Pratili su me osjećaj nesigurnosti i anksioznosti koje sam vani prikazivala kao njihove suprotnosti. Imala sam veoma naivne i „glupe“ stavove o životu i svijetu, ali valjda tada takvi i trebaju da budu. Nisam imala nekih većih ponašajnih incidenata, ipak sam bila odlikašica i dobro odgojeno dijete, ali sjećam se da sam se u jednom trenutku ošišala naćelavo i odlučila da budem vegetarijanka. Trebalo mi je da se osjećam „posebno“ i drugačije te na taj način „opravdam“ osjećaj nepripadanja. Negdje pri kraju sam napisala i roman, zaokruživši time adolescentsku ideju toga šta treba da postanem u životu. Nisam išla na psihoterapiju, ali sam nekako preživjela, iako bi mi bilo puno lakše da jesam. Danas mi se zna desiti da pozavidim adolescentima koji idu na psihoterapiju i zahvaljujući njoj brže dolaze do odgovora za koje je meni samoj trebalo puno duže.
Što se mene tiče, meni je nakon srednje škole „svanulo“, tj. period fakulteta mi je ostao u puno ljepšem sjećanju, što nije uvijek slučaj.
Mentalno zdravlje adolescenata
Nekima je srednja škola zlatni period kojeg se sjećaju i u staračkom domu, dok se drugima izazovi adolescencije samo nastave i u odraslom dobu. Bilo kako bilo, radi se o periodu koji sa sobom nosi mnoge psihološke poteškoće. Anksioznost je jedna od najčešćih i adolescenti često razviju anksiozni poremećaj: školsku i socijalnu anksioznost, panične napade i OKP. Mnogi razvijaju depresivne epizode, prate ih osjećaj praznine ili stalni bijes. Suicidalne misli su veoma česta pojava i prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, stopa suicida kod adolescenata iznosi od 1–10 na 100 000 godišnje, na globalnom nivou. Različiti su uzroci, a jedna od najpoznatijih serija o ovome, 13 Reasons Why, upravo navodi razloge/osobe koje su glavnu protagonisticu vodile do suicida. Traume, vršnjačko i seksualno zlostavljanje su među čestim razlozima. Samoozljeđivanje je često prateće ponašanje određenih stanja, naročito kod adolescentkinja, dok kod adolescenata dominira upotreba droga i opijata. U ovom periodu se pojavljuju poremećaji ishrane, anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje, najviše zbog irealne slike koju društveni mediji nameću ženskom tijelu. Da stvar bude još ozbiljnija, adolescencija je upravo vrijeme pojave prvih psihotičnih simptoma i poremećaja ličnosti, iako se zvanična dijagnoza rijetko postavlja prije odraslog doba.
Serija spomenuta na početku, Adolescence, izazvala je reakcije šoka zbog teme kojom se bavi, – „tajnog života tinejdžera“ na društvenim mrežama, te mizoginije koja postaje sve popularnija zahvaljujući određenim influenserima. Na stranu odlična gluma i način snimanja, ništa me u toj seriji nije šokiralo niti mi je otkrilo nešto novo. Serija koju bih umjesto toga preporučila je Euphoria, koja se prikazuje još od 2019. i koja puno više šokira i potresa. U prvu nas epizodu uvodi tinejdžerka s bipolarnim poremećajem, koju glumi Zendaya, i tu se daje najjasnija slika bipolarnog poremećaja koju sam naišla na filmu. Osim nje, u seriji imamo anksiozne i transrodne tinejdžere, seksualno zlostavljane tinejdžere, kao i tinejdžere seksualne zlostavljače opsjednute pornografijom koji seksualno objektiviziraju žene, imamo tinejdžerke koje se prostituiraju za novac i spavaju s odraslim muškarcima ili drogiraju da izdrže pritisak svakodnevnice, kao i one koji prodaju drogu da prežive. Svaki crveni alarm koji uopće možemo zamisliti, prisutan je u ovoj seriji, pri čemu serija ne govori o nečemu izvanrednom, nego se trudi da predstavi prosječan profil američkog tinejdžera.
Osim ove, spomenula bih i španjolsku seriju Elite, kao i britansku Sex Education, koje, iako nisu ozbiljne poput Euphorie, na svoj način progovaraju o problemima tinejdžera, prva kroz žanr krimića (desi se ubistvo), a druga komedije.
Tinejdžeri spašavaju svijet
Sve pobrojane serije su puno ozbiljnije od onih u kojima tinejdžeri spašavaju svijet – superheroji mutanti ili jedini preživjeli nakon apokalipse, ili pak onih koji govore samo o njihovim romantičnim vezama. Tu adolescente uglavnom tumače mnogo stariji glumci kojima je sve jasno u životu, emocionalno su i intelektualno zreli, samo slučajno još idu u srednju školu, koja je tu sporedan detalj. Smatram da su ovakvi irealni prikazi, iako na prvu benigni, puno štetniji za tinejdžere koji ih gledaju, nego ovi gore „šokantni“ koji progovaraju o stvarnim problemima.
Nastranu komičnost koja se krije u osnovnoj premisi da tinejdžeri spašavaju svijet, činjenica je da na njima svijet ostaje. Zato je ključno da ih pokušamo bolje razumjeti i olakšamo im prolazak kroz ovaj itekako izazovan i neugodan period. Ne da im nudimo gotove odgovore, koje ionako ne znamo, nego da budemo tu kao neko će ih saslušati, pokušati razumjeti te ponuditi mišljenje. Najvažnije su ljubav, podrška, strpljenje te dosljednost u njima jer će sigurno biti izazova. Naročito ako adolescenti ni ne žele naše prisustvo i na različite načine se trude da nas otjeraju, ali naposljetku, mi smo ti koji su odrasli i koji bi to trebali znati – a pametniji popušta. A sigurna sam da ćemo u budućnosti mi, milenijalci, generacija X i bumeri, biti ti koji će zahtijevati strpljivost od njih – generacija Z, alfi i svih budućih, pa ih sada možemo podučiti kako se to radi. Naravno, ako sami znamo.
Emina Žuna, Prometej.ba