Alma Karlin (izvor: Pokrajinski muzej Celje)
Saznala sam da ću pisati tekst o svjetskoj putnici i spisateljici Almi Karlin upravo kada sam se nalazila u njenoj rodnoj Sloveniji. Provela sam nekoliko dana vrludajući po slovenskim Alpama. Ono što nas povezuje, Almu i mene, osim Slovenije u tom trenutku, je što smo obje žene same na putu. Sto godina kasnije je to sigurno manje neobično, ali ako se i u 21. stoljeću suočavam s upitima čuđenja što se, eto, usuđujem sama vrludati prijateljskom i bliskom Slovenijom, kakva li je pitanja i čuđenje doživljavala Alma prije više od sto godina? I to dok je odlazila puno dalje, u Aziju, Južnu Ameriku ili Novi Zeland, u svijet koji je bio drugačiji, manje poznat, manje dostupan, manje povezan.
Iako je to tada bilo nemjerljivo teže, ipak joj donekle i zavidim. Danas je teško biti više od tek pukog turista, odnosno turistkinje, a dobar dio svijeta pretvoren je u destinaciju, kulisu samog sebe gdje je lokalno stanovništvo gurnuto na margine ili jednostavno utopljeno u zahtjevima turizma. Alma je pak bila svjetska putnica i zaslužila je taj naziv, toliko drugačiji od onog naziva svjetskog turista, kao tek druga Europljanka koja je obišla planet (ako računamo boravak na svim naseljenim kontinentima). Prva kojoj je to uspjelo je bila Ida Laura Pfeiffer, Austrijanka koja se sredinom 19. stoljeća uputila na dva putovanja oko svijeta i koja je, baš kao Karlin, o tome objavljivala knjige na istom jeziku, njemačkom. Između ostalog, 1850. je objavila putopisnu knjigu u tri dijela jasnog naslova „Putovanje jedne žene oko svijeta, knjigu kakvu bih i ja danas rado napisala.
Je li upravo tada sunarodnjakinja Pfeiffer inspirirala Karlin da sanja o putovanjima? Ili je to možda bila legendarna Annie Londonderry koja je, kada je u Sloveniji Alma Karlin imala tek šest godina, završavala svoj put oko svijetom biciklom? Ili možda američka novinarka Nellie Bly koja je tek mjesec dana nakon Alminog rođenja, u studenom 1889., krenula na put oko svijeta u svega 72 dana?
Prije izuma turizma putovalo se iz tri razloga: hodočašće, trgovina i ratovanje. Kako Karlin, kada se iz Celja zaputila oko svijeta, sigurno nije krenula u rat pa ni trgovati, ostaje nam da je njen razlog za putovanje bio najsličniji hodočašću. Hodočašće ne mora nužno značiti pohod u neke crkve organizirane religije. Može se odnositi i na traženje same sebe u svijetu, meditiranje o smislu života, koje lakše ide kada se čovjek izmjesti iz svog uobičajenog krajolika. Karlin je sigurno bila na tome tragu, iz čega su proizašle čak 24 objavljene knjige, od putopisa i romana do zbirki pjesama. A da je sklona kontemplaciji govori i to što se kasnije bavila i proučavanjem teozofije, koja povezuje filozofska istraživanja s mističnim nastojanjima spoznaje Boga.
Prva žena za koju je zabilježeno da je pokrila značajnu kilometražu bila je pak Jeanne Baret, koja ipak to nije učinila iz nijednog od ovih razloga. Iako je iz Francuske, ne navodi je se kao prvu Europljanku svjetsku putnicu jer je to učinila prerušena u muškarca. Ona je, naime, radila kao kućna pomoćnica za prirodoslovca Philiberta Commersona. Kada je on dobio poziv na sudjelovanje u ekspediciji oko svijeta koju je organizirao Louis Antoine de Bougainville, Baret je pošla s njim prerušena u muškarca jer ženama nije bio dozvoljen boravak na francuskim vojnim brodovima. Ekspedicija je obavila niz istraživanja po Južnoj Americi i Pacifiku dok Baret nije otkrivena te se zajedno s Commersonom iskrcala na Mauricijusu, nakon godinu i pol dana, u travnju 1768. godine.
Ipak, Alma Karlin je na svom najdužem putovanju, na koje je krenula u studenom 1919. iz Trsta, pokrila puno veći dio svijeta. Preko Genove je stigla do Perua te potom Paname. Uslijedili su San Francisco i Havaji pa Japan, Koreja i Kina, Filipini, Australija i Novi Zeland, zatim niz otočja putem do Indonezije, Tajlanda, Mianmara, Indije, sve do Eritreje i preko Sueskog kanala do Venecije i na kraju Celja, gdje je stigla 1928. na molbu svoje teško bolesne majke.
Alma Karlin je stigla na kraj tog velikog putovanja u teškoj depresiji i nije više nikad krenula na put, do smrti 1950. Zanimljivo, dok se ona vraćala kući, uskoro na put kreće jedan od najpoznatijih hrvatskih svjetskih putnika, Mate Šimunović zvan Svjetski, koji je tijekom 19 godina s psom Globusom biciklom, pješice i jedrilicom prešao 360 000 kilometara na pet kontinenata. Obišao je 70 država, između ostalog i brojne otoke u Indijskom i Tihom oceanu. Ni on nakon ovog dugog putovanja, dosta dužeg doduše nego Alminog koje je trajalo osam-devet godina, nije više krenuo na put. Tadašnje vlasti oduzele su mu putovnicu, ostatak života proveo je prodajući novine na kiosku. Ni Alma Karlin prije toga nije izbjegla suočavanje s realnošću. Za vrijeme Drugog svjetskog rata provela je neko vrijeme u kućnom pritvoru, a kasnije i u izbjeglištvu u Dalmaciji.
Dok je Mate Svjetski prodavao pisanu riječ na kiosku, Karlin se nakon svog zadnjeg putovanja posvetila pisanju. Govorila je desetak jezika pa je tako radila i na desetojezičnom rječniku koji nikada nije objavljen, kao ni brojni njeni radovi. Upravo joj je poliglotstvo i omogućilo da putuje, a da bi financirala putovanja pokrenula je i vodila školu stranih jezika u Celju. Time je skupila novac za svoje svjetske skitnje.
Putovanje, ono koje prevazilazi granice turizma, nije puko zabavljanje i odmor od svakodnevice. Onome tko se stvarno prepusti svijetu da ga nosi, putovanje postaje najbolji poligon za spoznaju samoga sebe. Što je uistinu moje, a što je ono što su me tek uvjerili da nema alternative? Jesu li se i Almi Karlin vrzmale takve misli u glavi kada je pri kraju svog dugog putovanja stigla do Indije, zemlje koja nama zapadnjacima lako okrene sve naše koncepte naglavačke?
Ono što mene intrigira u njenoj biografiji je podatak o tome da se barem dio života borila s depresijom. Nekad putujemo i da pobjegnemo od samih sebe, nekad često mijenjamo mjesta i ne zadržavamo se dugo nigdje da ne osjetimo bol koja nužno dolazi kada naši odnosi s ljudima postaju dublji, a time nas dovode u doticaj s nezacijeljenim ranama. A nekad putujemo jer nešto u nama traži da putujemo. Alma Karlin je svakako imala taj poriv za putovanjem otkud god dolazio, bila je žena ispred svoga vremena koja je unatoč svojim demonima i bolima išla svojim putem. I to je, sasvim sigurno, najviše što itko od nas može učiniti, barem u ovom materijalnom postojanju.
Grad Celje je Almi Karlin 2009. postavio spomenik, a u Pokrajinskom muzeju Celja može se vidjeti i stalna izložba o njenom životu i putovanjima – za inspiraciju nekim drugim ženama koje i sto godina kasnije moraju osvajati pravo da ne slijede očekivane putove.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.