Autorica: Delila Hasanbegović Vukas
Knjiga „Rage Becomes Her: The power of women’s anger“ autorice Soraye Chemaly1 mi je došla u pravo vrijeme. Naravno, ne samo meni, već mnogim ženama, rekla bih. Imamo milion razloga da budemo ljute, bijesne, politički artikulirane! Moć da pokrene zajedništvo nakon što osvijestimo sve zbog čega jesmo i moramo biti ljute je možda najveća vrijednost ove knjige. U nastavku ću pokušati prikazati kako to knjiga postiže.
Prije ulaska u raspravu koja se odvija u formi eseja, autorica posvećuje knjigu ljutim ženama, djevojčicama bez srama i muškarcima koji nam vjeruju, i zahvaljuje za ljubav i ohrabrenje. Upravo će se kroz tok knjige pokazati da je to suštinski važno za artikuliranje bijesa.
A šta je zapravo bijes kako ga autorica definira? Jedna od nekoliko odrednica bijesa/ljutnje jeste ta što nas najbolje štiti od opasnosti i nepravde. Neprocjenjiva vrijednost knjige je referisanje na mnoga istraživanja, studije i situacije u Americi i šire koje vrlo plastično pokazuju uzroke i posljedice neravnopravnog odnosa žena i muškaraca. U 10 poglavlja je stalo puno mudrosti, stravičnih podataka zanemarivanja potreba žena, opresije i nasilja, ali pored edukativne prirode i rasvjetljavanja činjenica, knjiga ostavlja nadu da se stvari mogu mijenjati, da se bijes može transformirati u duboku ljubav za mogućnosti onoga što možemo biti, i u tom smislu je praktična.
Sjajna intervencija kojom nas autorica podsjeća da je lično političko jeste evociranje uspomena sa svojom majkom već na samom početku knjige, u uvodnom poglavlju naziva „Nice to meet you, Rage“ (Drago mi je da smo se upoznali, Bijes). U prvoj sceni opisuje vjenčanje svoje mame s velikim brojem zvanica na kojem su mladenci na poklon dobili raskošno posuđe, što je simboliziralo ulazak u odraslo poglavlje života, odobravanje braka od strane porodice i šire zajednice, ulogu majke i osobe koja brine o porodici.
Zatim nas vodi u trenutak kada je imala 15 godina i posmatrala mamu na verandi kako izbacuje jedan po jedan komad posuđa što dalje može. Soraya pri tome nema nikakvo sjećanje zvuka, samo sliku mirne, staložene mame koja se, bacivši svo posuđe jedan po jedan komad, vraća svojim aktivnostima, kao da se ništa neuobičajeno nije desilo. Nikada nisu pričale o bijesu.
Autorica se vraća svojim pretkinjama u 8. poglavlju „There are no words“ (Nema riječi) gdje evocira spoznaje koje je dobila kroz ritualno pričanje priča, posebno o svojoj nani Zarifeh. Priča o Zarifeh je smještena u nasilnim okvirima, blizu prelaska u 20. stoljeće u vrijeme Osmanskog Carstva. Kada je imala 14 godina, čovjek je „pokupio“ dok je šetala, odveo i oženio. Brak u nasilnim okvirima, neželjena trudnoća, selidba preko pola svijeta. U porodici se ovaj događaj nije prikazivao kao nasilje, već kao ljepota i spontanost muškog „osvajanja“ žene („oborio je s nogu“). To je sve što je znala o svojoj nani, njenoj osobnosti, a detalje poput njenih emocija, hobija, briga, porodičnih odnosa… nije znala. Na jedinoj fotografiji koju je imala djelovala je odsutno, nesretno, iscrpljeno, pojava koja oslikava nemoć i utišani bijes. Autorica tišinu oko Zarifeh u svojoj porodici poredi s tišinom koju društvo pravi oko mnogih tema koje oblikuju živote žena i djevojčica – incest, zlostavljanje, ulično uznemiravanje, trudnoća, menstruacija, porođaj, silovanje – iskustva koje se ne priznaju i sakrivaju od razumijevanja zajednice.
Knjiga je puna praktičnih primjera u kojima su žene neravnopravne, gdje ih se ne sluša, degradira, ponižava, diskriminira itd.
Naizgled banalan, bezbolan primjer otkriva dubine ponižavajućeg tretmana žena i devalviranja njihovih doprinosa. Autorica i njena prijateljica su bile nominirane za novinarsku nagradu i te večeri ih je jedan muškarac pitao „gdje me vodite“ misleći da su hostese, praveći time seksističko zapažanje koje otkriva često pravljenje pretpostavki o ženama da su asistentice i slično, a vrlo rijetko im se daje legitimitet nekog snažnijeg doprinosa, pozicije i uspjeha. Posebno se pretpostavlja za rasizirane žene da su čistačice, administrativne radnice i drugo.
Tu su i problemi pripisivanja ženskih postignuća muškarcima, kao i činjenica da muškarci češće citiraju druge muškarce u naučnim radovima. Autorica navodi primjere iz analize koja se bavila komentarima na jednom ekonomskom forumu za tržište rada: među najčešćih 30 riječi koje se povezuju sa ženama su: zgodnica, lezbejka, bb (beba), seksizam, sise, analni, udati se, feminazi, drolja, zgodna, vagina, grudi, trudna, trudnoća, slatka, divna, napaljena, sekretarica, šoping, seksi, prostitutka. Zanimljiv ekonomski pokazatelj jeste da su zarade žena u prosjeku 78% zarade muškaraca, ali one imaju samo 36% bogatstva.
Još jedan podatak na koji se knjiga referira jeste da na fakultetima, dodiplomskim studijama, studenti imaju prilike da govore tri puta više nego studentice, a da žene u 50% manje slučajeva govore tokom časova na studijama prava. Na panelima o određenim temama češće vidimo muškarce, na mnogima uopće nema žena; muškarci više prekidaju žene u govoru. Tako se pokazalo da muškarci-doktori više prekidaju pacijente, posebno ako su žene, a pacijenti ne prekidaju doktore dok govore, osim ako su doktorice žene. Prakse prekidanja i ignoriranja žena se nastavljaju u sudnicama pri svjedočenju, gdje ih sudije i advokati više prekidaju nego muškarce. Autorica navodi primjer trans muškarca, naučnika koji je rekao da je jedan od benefita njegove tranzicije upravo slobodan govor bez da ga drugi muškarac prekida.
Autorica navodi primjer iz aviona, gdje je prilikom leta pozlilo putniku i izgubio je svijest. Kada je putnica-doktorica podigla ruku, stjuardesa nije uopće pomislila da je žena doktorica i sve vrijeme je propitivala njene sposobnosti, kvalifikacije, gdje radi. Nisu prihvatili njenu pomoć čim su saznali da je u avionu doktor-muškarac, a pri tom njega nisu pitali ništa vezano za stručnost i iskustvo. Ovaj primjer oslikava kako se žene moraju dvostruko, trostruko više dokazivati da bi ih se smatralo kredibilnim i autoritativnim. Još jedan primjer pristrasnosti jeste da muškarci-porotnici teško prihvataju da advokatice mogu jednako kompetentno i ubjedljivo kao muškarci zastupati klijente na sudu.
Književnost je posebno polje degradacije i neravnopravnosti žena. Primjer iz knjige je autorica čije rukopise su izdavačke kuće redovno odbijale, sve dok ih nije krenula slati pod muškim imenom, kada su dolazili pozitivni odgovori. Situacija nije drugačija kada se radi o nagrađivanju. Jedna od analiza koju navodi autorica knjige je došla do podataka da su u London Review of Books muškarci činili 82% recenzenata, a 74% autora, što pokazuje sistemske preferencije/davanje prednosti muškim protagonistima u knjigama koje pišu muškarci.
Ne možemo pisati o bijesu i ljutnji žena a da se ne pozabavimo industrijama igračaka za djecu, kozmetike, higijenskih proizvoda i odjeće/mode. U poglavlju naziva „Diskriminacija je jeftina, zabavna i profitabilna“ autorica se bavi načinima na koje ove industrije profitiraju na tzv. ženskim proizvodima. Tako nam navodi podatke da su igračke za djevojčice 7% skuplje od onih za dječake, čak i kada se radi o identičnim igračkama.
Najveći jaz je vidljiv u proizvodima za ličnu higijenu i njegu – ženski koštaju 13% više. Druge studije pokazuju da se ženama i druge usluge značajno više naplaćuju, poput popravki auta, sredstava za čišćenje, hemijskog čišćenja, zdravstvenog osiguranja, hipoteka. Fenomen „roze poreza“ je takođe problematičan – iste kozmetičke proizvode određeni proizvođači naplaćuju više označavajući ih kao „ženske“. Vlade i dalje kategoriziraju menstrualne proizvode (higijenske uloške, tampone i sl.) kroz visoke poreske stope. Žene koje nemaju partnera plaćaju više kamatne stope na kredite za kupovinu kuće, a još više plaćaju crnkinje i Latinoamerikanke. A da ne govorimo o podjelama igračaka „za dječake“ i „za djevojčice“ i kreiranju rodnih razlika tamo gdje ih nema i ne treba biti!
Odjeća je posebna priča i neprestano se procjenjuje, osuđuje način odijevanja i izgled žena i često dovodi u vezu s činom silovanja u smislu da žene određenim načinom oblačenja potiču muškarce na seksualno nasilje. Šta nam se poručuje kada nam kažu da trebamo sastaviti noge i zatvoriti „vrata pakla“? Šta nam se poručuje kada zahtijevaju od nas da nosimo odjeću koja nam ograničava kretanje i narušava zdravlje? Da li je to seksizam ili ljubav?
Knjiga je vrlo opširna i ulazi u mnoge segmente položaja žena i uzroka koji izazivaju bijes i ljutnju. Tu su i situacije nedovoljne zastupljenosti žena u politici, lavina koju je pokrenuo #MeToo pokret i najstrašnije situacije seksualnog nasilja i drugih oblika zlostavljanja, nepravde koje žene doživljavaju u svim sferama društva itd.
Seksizam se provlači kroz cijelu knjigu, navođenjem bezbroj primjera iz svakodnevnog života. Soraya ostavlja prostor za teoretiziranje i objašnjava vrste seksizma – neprijateljski i dobronamjerni/ambivalentni, koje su definirale bihevioralne nauke. Ako neko glasno proklamuje: „Sve žene su glupe i ne trebaju raditi“, većina ljudi bi ovu tvrdnju prepoznali kao vrijeđanje ispunjeno seksizmom i predrasudama. S druge strane, dobronamjerni seksizam nije očigledan, seksisti su pristojni, šarmantni, ljubazni i takvo je ponašanje teško prepoznati kao štetno. Ovaj tip seksizma je lukav jer širi ideje o „posebnoj vrijednosti žena“ i „zaštitničkoj snazi muškaraca“, pri čemu se ženama pripisuju osobine – skromne, poštovane, bespomoćne, uzdržane. Dobronamjerni seksista će reći: „Majčinstvo je najvažniji posao na svijetu“ i nastaviti s uvjerenjem da su djevojčice slabije u matematici, da majke trebaju biti manje plaćene, da muškarci koji se brinu o djeci trebaju na neki način biti „kažnjeni“.
Ono što je najviše ostalo sa mnom jeste, pored oživljavanja emocija vezanih za život autorkine nane Zarifeh, jesu brige i poruke upućene njenoj kćerki koja je napunila 13 godina. Kćerka je jedno jutro pitala da li može izaći do obližnje prodavnice sladoleda. U tom trenutku Soraya se osamila u kupatilu i neprekidno plakala, iznenađena dolaskom odraslog doba njene kćerke, ali i zabrinuta zbog svijeta u koji je treba pustiti samu. Brinula se za kćerku koja je uvijek bila samouvjerena, neustrašiva i uzbuđena pred svijetom. Ali… mama se ipak iznenadila. Sada bi trebala učiti svoje kćerke o zlostavljanju i prilagođavanju na stalne prijetnje silovanjem, što nikako ne želi. Od sada bi njena kćerka morala biti oprezna na javnim prostorima, mogla bi se zatvoriti, ograničavati svoju znatiželju i istraživanje života. Njena otvorenost za nova iskustva bila bi sputana njenom ženstvenošću, stvarnošću u kojoj je njen rod u fokusu na načine koji je čine neravnopravnom. U tom trenutku je shvatila da je obuzela ljutnja.
Šta nam knjiga priča? Da se ženama kontinuirano govori da žive u pukotinama svijeta koji oblikuju muškarci za muškarce, bez da se žalimo ili zahtijevamo bolje, drugačije. Bez da se ljutimo. I tako se prilagođavamo i upotrebljavamo umanjujuće izraze da opišu kako se osjećamo.
U skladu s riječima autorice, ljutnja je moralna emocija koja zavisi od našeg donošenja sudova o ljudima i svijetu oko nas. Kao žene, treba nas se ukloniti iz moralnog razmišljanja i autoriteta koji dolazi s tim. Naši osjećaji ljutnje, duboko u našim kostima, našoj krvi i našim umovima, odbijaju taj opresivni standard i kontrolu žena koja dolazi s tim. Ne samo da imamo zašto polagati pravo na ljutnju, već je ljutnja naša moralna obaveza. Ako smo voljne potrošiti vrijeme, novac i trud za mnoge druge stvari, sigurno bi oslobađanje našeg bijesa trebalo napraviti rez.
Sam kraj knjige posvetila je praktičnim savjetima za upravljanje ljutnjom, odnosno kako da produktivnije koristimo ljutnju. Razvijati „kompetencije ljutnje“ znači da svoju ljutnju ne posmatramo kao pojavu koja je izvan nas, već da je prisvojimo i posjedujemo, jer nas vraća sebi, daje jasnoću i svrhu. Termin „prednost ljutnje“ koji su razvile psihologinje nudi razumijevanje ljutnje kao kompleksnog društvenog, emocionalnog, fiziološkog i psihološkog fenomena. Ovo su vještine potrebne za produktivnu upotrebu ljutnje: (1) osvijestiti ljutnju i bijes, (2) razgovarati o tome, (3) slušati druga iskustva, (4) praviti strategije, i Soraya ih sve detaljnije objašnjava.
Tekst možemo završiti na ovaj način, riječima iz knjige: „Što sam više razmišljala, više sam dijelila, što sam više pisala, više sam razumijevala –-i postajala sam sve više ljuta“.
1Soraya Chemaly, Rage becomes her: The power of women’s anger. Atria Books, 2018
feminizam.ba