Rat
Kraj juna ‘92
Kako je rat odmicao svakim danom odbrana Jakeša postajala je teža. Četnici su nas sve više i više bombardirali iz raličitih oruđa: topova, tenkova, aviona i sl. Krajem juna sam već bio dva dana na položajima a o smjeni na liniji nije bilo ni govora. Već dva dana nismo dobivali hranu iz Jakeša, koja je ranije stizala uredno svaki dan. Veći problem od granata pravio mi je prazan stomak. U jednom momentu učinilo mi se da sam osjetio miris sušenog sira, sudžuke i mesa. U mašti sam već vidio vruću pogaču sa suhim sirom, naribanim rendetom i preliveno gustim kajmakom a uz to sudžuka ili suho meso. Suho meso i sir smo sušili u Atifovoj sušari.
Sušara je stajala uz našu ogradu između Atifove i naše kuće. Bila je to prostorija široka oko jedan a visoka oko tri metra. Iznutra je ličila kokošinjcu za piliće, sa mnogobrojnim drvenim letvama na kojima se nalazila sudžuka ili meso pripremljeno za sušenje. Često smo u toj sušari sušili i sireve. Sušaru smo koristili i mi. Najčešće smo sa proljeća kupovali slabije, mršavo tele i do jeseni ga dobro uhranili, a onda u zimi jedan dio od teleta sušili, a drugi ostavljali u zamrzivač za slučaj da dođu gosti.
Neko vrijeme sušara nije bila u upotrebi ali je još uvijek tu stajala. Kad smo raspravljali o tome gdje bi se moglo sakriti za slučaj potrebe, odnosno za slučaj granatiranja ja sam rekao da mi sušara izgledakao najbolje mjesto, jer se nalazi između zgrada. Za vrijeme granatiranja mi smo najčešće vrijeme provodili u podrumu ako nismo bili na liniji. Na osnovu zvuka mogli smo procijeniti gdje je granata pala. Što je zvuk bio jasniji, granata je padala bliže. Jednog dana zvukovi su bili veoma jasni, granate su padale u blizini škole, omladinskog doma i sve češće oko podruma, kao da četnici znaju gdje sam. Svijeća u podrumu podrhtava sve više i više; kuća se trese kao da je od drveta. Najedanput su mi se uši začepile, plamen svijeće se ugasio, prašina sa plafona pada po kosi i licu, potpuna tama. Bio sam siguran da je pogođena naša kuća ili štala. Ako je štala, mislio sam, šta li je sa govedima. Kad je prestalo granatiranje, oprezno sam provirio iz podruma. Na dvorištu se vidjelo mnoštvo gelera, ali sve zgrade su tu: kuća, štala, mali poslovni prostor. Okrenuo sam se prema košu i on je bio tu. Primijetio sam da mi Atifovo dvorište ima više prostora nego obično, a onda sam vidio da sušare više nema. Samo je krov sušare na zemlji i ništa više. Granata je direktno pogodila u sušaru. Kiselo sam se nasmijao i nisam ništa govorio. Besim je stajao iza mene i samo kroz osmijeh rekao:
– A ti bi se sklonio u sušaru.
Nasmijali smo se obojica, a ja sam pomislio „kako nikada od mene neće biti neki stručnjak za ratovanje.“ Iz razmišljanja u stvarnost me vratila granata koja je pala samo nekoliko metara ispred našeg rova. Od eksplozije granate puno zemlje završilo je u našem rovu a dobar dio od toga i na meni. Zalegao sam još više i istog časa prošla me je bilo kakva pomisao na jelo.
Pred veče granatiranje je malo prestalo. Iz Jakeša su nam dostavili po pola hljeba za svakog borca bez konzerve ili bilo čega drugog. Bili smo zadovoljni i sa to malo hljeba. Bolje išta nego ništa. Objasnili su nam da hrane za sada više nema. Hljeb sam pojeo brzo i to dok sam stražario. Poslije toga na straži me zamijenio Tošak, a ja sam malo prilegao u zemunici. Nisam mogao zaspati, a misli su se same redale.
Zamišljao sam kako sam već neko vrijeme u ratu a još nisam opalio niti jedan metak. Nisam ti ja baš stvoren za rat. Mogao sam i ja opaliti par metaka onako da razbijem tremu ali nisam. U stvari, ja osim u vojsci nisam nikada ni pucao iz oružja, a i u vojsci sam to radio samo na gađanju i to nerado. Uprkos tome, morao sam ići na prvu liniju ratišta. Mislim da je to pošteno, išli su i drugi pa što ne bih i ja. Mada s druge strane, moje kolege sudije – Srbi i Hrvati – nisu išli na ratište nego su obavljali neke poslove u pozadini. Kad sam se vratio prvi put iz Poreča u Jakeš, krajem maja otišao sam do suda u Modriču i tamo razgovarao sa Markom i Draženkom, Hrvatima koji su prije rata radili sa mnom u sudu kao sudije i od njih sam saznao da su i oni bili u Hrvatskoj i da su se vratili kad i ja. Znači, ni oni nisu bili na početku rata tu pa ih je trebalo poslati u prve redove, međutim oni su bili u štabu HVO-a i nisu bili uključeni u vojne akcije. Upitao sam ih o tome zbog čega nisu po kazni na liniji, oni su se onako malo nasmijali i rekli da sudije ne rastu na grani i da za školovanje za sudije treba izdvojiti prilično puno vremena a i novca. Nisam to ni htio ni mogao komentarisati, ali je Marko onako usput dodao:
– Pa zar ti nisi jedini sudija koji je ikada došao iz Jakeša. Prije tebe, iz tog mjesta, nikada niko nije bio sudija.
Pogledao sam ga i uz smiješak odgovorio:
– Nije. Ja sam jedini sudija iz Jakeša do dana današnjeg – i dodao – ali i sudije moraju braniti svoju kuću.
– Slažem se – u razgovor se umiješao i Draženko. – Moraju, ali možda ne moraju baš biti u prvim redovima.
Na ovo nisam ništa dodao, nego smo se poslije razgovora pozdravili i zaželjeli da rat brzo prođe. Prije nekoliko dana od poznanika iz Modriče sam doznao da su Marko i Draženko ponovo prešli u Hrvatsku i da odatle imaju kontakt sa HVO-om u Modriči i Odžaku.
Za vrijeme rata svojim očima nisam vidio četnika, valjda zbog toga što oni nisu ni morali da nam priđu blizu. Mogli su danima da nas bombarduju iz različitog oruđa sa udaljenosti od nekoliko kilometara i tu svoju zadaću revnosno su ispunjavali. Poslije nekoliko časova pauze, četnici su se vratili svojoj omiljenoj zabavi; granatiranju naših položaja.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook, Šahinpašić, Kultura, te na prodajnim mjestima izdavačke kuće “Connectum” (Ćurčiluk Veliki br.27 i BBI Centar – II sprat).