Rat
Sredina juna 92.
Besim se vratio kući iz polja. Bio je sav prljav od zemlje. Dijelovi zemlje bili su mu i u kosi. Otišao je na česmu i dobro se oprao.
– Mislio sam nema mi spasa – govorio je Besim. – Avioni su letjeli veoma nisko, jer znaju da mi nemamo nikakva sredstva protiv njih.
Zajedno smo prešli kod Raifa i vidjeli smo da je dvorište puno zemlje. Raif je već bio u kući i zvao nas da uđemo. Kad smo ušli imali smo šta i vidjeti. Veliki grumen zemlje prosjeka oko jednog metra bio je u prizemlju kuće. Pogledali smo gore i vidjeli da je taj grumen zemlje prošao kroz krov. Pomislio sam “otkuda sad to ovdje”. Prišli smo zemlji koja je bila u sobi i bila je još veoma topla, kao da je bila u velikoj pećnici. Popeli smo se na sprat i izašli na balkon. Raif nam je objašnjavao da je taj dio zemlje došao iz kratera koji je napravila avionska bomba i izbacila veliki dio zemlje. Ta zemlja bila je stvrdnuta od velike toplote koju je prouzrokovala bomba i od pritiska ili čega već izbacila velike količine zemlje. Sa sprata kuće vidjeli smo tri velika kratera na Tađinom zemljištu udaljenom oko 200 – 300 metara od Raifove kuće. Sišli smo i otišli do kratera od avionskih bombi. Tu je već bilo nekoliko ljudi i svi su gledali u dubinu kratera otvorenih usta.
– U svaki od ovih kratera može stati naša kuća – više za sebe prokomentira Besim.
Kratko poslije toga skupilo se nekoliko ljudi da poprave krov Raifove kuće, jer ako naiđe kiša napravit će pravu poplavu. Besim je ostao kod Raifa pomažući ostalim ljudima. Ja sam se vratio u podrum i ponovo legao.
Legao sam i pokušao zaspati. Osjećao sam se izuzetno umorno, ali nisam mogao zaspati. To je čudan osjećaj – tijelo je umorno i hoće da spava; glava, razum ili mozak (ne znam šta li je) bune se protiv sna. Ako zaspim bojim se da se više neću probuditi. Da će me četnička granata lakše pronaći ako spavam, jer dok se krećem lakše ću joj umaći. Barem sam tako mislio. Ljudsko neznanje je zaista ogromno.
Drugi razlog rijetkog sna bio je logičan. Od prvih dana mi je bilo jasno da mi ne možemo da se suprotstavimo četnicima. Možemo samo poginuti i čini mi se ništa više. Kada bi nam Hrvati više pomagali bilo bi nam lakše. Ali i ste strane dobivamo veoma malu pomoć – na kašičicu. Toliko da nas četnici ne pregaze u jednom naletu. Uhvaćeni u klopci, tako mi je to izgledalo. A opet nismo imali drugog izbora, ili nam drugi nisu dali nikakvu alternativu. Četnici samo hoće naše kuće, našu zemlju, a mi im ne trebamo. Dobri smo samo ako smo mrtvi. Shvativši da ne možemo dugo izdržati osjećalo se da će četnici brzo ući u naše Selo i zateći nas na spavanju. Pomisao na tu mogućnost odgonila je svaki san. Međutim čovjek ne može izdržati a da ne spava. Upalio sam radio – tranistor i slušao radio Beograd. Upravo je emisija o kojoj govore kako su Srbi ugroženi, kako ih drugi ubijaju i proganjaju. Kako oni nikome ništa ne čine. Srbi se samo brane. Malo čudno Srbi iz Srbije se brane u Bosni. Za nevjerovati. Ja i ovi ljudi nismo baš neko od koga bi se bilo ko morao braniti. Nikome ništa nismo činili, a niti pomišljali nešto loše. Šta će biti poslije ovoga rata. Možemo li mi ovo uopće preživjeti; bio sam ubijeđen da mi svi četvorica braće ne možemo preživjeti nikako. Da Bog da, da jedan preživi kako bi se brinuo o djeci ostalih. Hoće li se i poslije ovog rata govoriti kako oni nisu ništa znali; da nisu postojala masovna ubistva, silovanja, zatvaranja. Uvijek je tako poslije velikih nesreća. Da li će i sada tako biti; da li će i u Srbiji govoriti da nisu znali. Da su ih obmanjivali. Da su htjeli znati – znali bi, ali više taj izgovor u današnje vrijeme nije relevantan. Kod ovakvog stanja elektronskih i drugih medija nemoguće je biti neinformisan. Mada, kada i sam razmišljam teško mogu pretpostaviti da ljudi mogu da rade ono što se trenutno nama dešava. Nikome ništa nismo uradili, a ipak nas stalno i sistematski progone. Svi Srbi u istoj državi – pa ne postoji nacija koja živi u jednoj državi. Država se ne može stvarati tako što će se uništiti druga i sve njeno nepodobno stanovništvo. A mi muslimani smo nepodobni. Nerazumijem kako niko u Srbiji javno ne protestvuje protiv rušenja osnovnih ljudskih principa i sloboda. Takva situacija, ipak, nije od juče. Već duže vrijeme Milošević stalno dobiva ogromnu podršku birača. Da li to znači da oni podržavaju to što on radi. Ako uspije u svojoj namjeri dobro jeste, a ako pak ne uspije može se uvijek reći: “Mi nismo imali pojma”, “Nemoguće je da je neko u naše ime radio takve stvari”; “Da smo znali mi to nikada ne bismo odobrili”. Znati ili ne znati ili možda ne željeti znati ili se samo praviti da se ništa ne dešava. A davno su tenkovi odlazili iz Beograda za Sloveniju i Hrvatsku na koje je okupljena masa bacala cvijeće. Šta bi to trebalo da znači: u Beogradu cvijeće na tenkove, a u Sloveniji, Hrvatskoj i posebno na Bosni ti isti tenkovi svakodnevno ispaljuju granate ubijajući stotine i hiljade nedužnog svijeta. Samo zato što se ne slažu sa određenim idejama koje dolaze iz Beograda. Poslije ovoga teško će se reći mi nismo krivi nismo znali. Zna se sve, a aktivno učešće većine ljudi ili njihove bliže rodbine, teško će cijelu državu osloboditi odgovornosti za ono što se dešava. Gdje god su srpske snage došle nijedna džamija ili katolička crkva nije ostala čitava. Ne može se danas ubijati nedužan narod a sutra reći nismo mi za to odgovorni. Odgovornost postoji i kada se ništa ne radi, kada se određene radnje ne čine a moralo bi se djelovati.
U avionskom bombardovanju poginuo je Maid, Sedinov školski drug. Maid je prije rata završio srednju hemijsku školu i radio je u Rafineriji ulja u Modriči kao tehničar. Oženio se dvije – tri godine prije rata a pred sam rat dobio je djevojčicu. Njegova supruga sa djevojčicom je već bila u Hrvatskoj u izbjeglištvu. Prije nekoliko dana bio im je u posjeti i molili su ga da ostane sa njima da se ne vraća nazad u pakao, ali on ipak nije pristao. U Jakešu su mu ostali roditelji i braća. U vrijeme bombardovanja samo je on bio kod kuće i namirivao je goveda. Sve tri krave su isto tako ubijene. Štala je u potpunosti raznesena.
U istom bombardovanju ranjeno je nekoliko osoba. Dvoje teže a ostali su bili lakše ranjeni. Svi ranjeni izmješteni su u Hrvatsku. Mi koji smo ostali u paklu zavidjeli smo ranjenim, jer oni sada idu na sigurno, a mi smo i dalje izloženi stalnom granatiranju bez neke velike nade da će biti bolje. Očekujemo samo novo granatiranje i nove smrti. Često se pitam ko je sljedeći. Bože kakva su to vremena da živi i zdravi zavide bolesnim i ranjenim. A zar mi tražimo puno. Mi želimo samo šansu za normalan život, kao i svi drugi ljudi. Život uz rad i život od rada. Ne želimo tuđe. Djeca, kao i svi dugi njihovi vršnjaci, žele bezbrižnu igru; mogućnost zabave i radosti svakom novom danu. A zar nam te nove dane ne daje dragi Bog a na nama je kako ćemo iskoristiti te nove dane. Svaki novi dan je božiji poklon, a mi treba da znamo postupati s tim poklonima. A kako nama prolaze ti dani. Svaki novi dan nova patnja, novo stradanje. Pa zar je to ljudska sudbina. Zar to mogu ljudi da rade jedni drugim. Izgleda da se zaista može reći da čovjek je čovjeku vuk. Meni se čini i još gore od toga. Ovo što se dešava to je teško pojmivo ljudskom umu. Valjda, čovjek može razumjeti samo normalne i logične stvari. Rat, ubijanje, silovanje i pljačka to nije niti normalno niti logično. Zato je i teško razumljivo. Ja sam barem imao sreću da imam bezbrižno djetinjstvo, mada sam morao prilično puno raditi.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.