Fotografija je poezija svjetla, a poezija je fotografija riječi. Obje umjetnosti nas pozivaju da zastanemo, da razmislimo, da u običnom vidimo izuzetno
Izvor fotografije: Prometej.ba
Od svojih početaka fotografija izaziva prijepore i diskusije. U prošlosti su je pokušavali, s manjim ili većim uspjehom, definirati, objasniti, razumjeti, klasificirati, disciplinirati, glorificirati, negirati i što sve ne. Jedno od simptomatičnih pitanja oko kojeg su se lomila koplja i pera, a koje je danas gotovo pa nepristojno postaviti, bilo je ono: Je li fotografija umjetnost?
Na ovo već odavno izlizano pitanje, kao ni na niz drugih, na koncu nismo dobili odgovor. Nimalo neočekivano.
Iako je potencijal teorijskih rasprava o biti fotografije već uvelike potrošen, nije zgorega pokušati doći do novih spoznaja kroz istraživanje odnosa fotografije i drugih kreativnih, estetskih praksi. Stoga ćemo se u tri zasebna teksta na stranicama Prometeja pozabaviti korelacijom fotografije s poezijom, slikarstvom i glazbom. Niz započinjemo s poezijom.
FOTOGRAFIJA I POEZIJA
Odnos između fotografije i poezije kompleksan je i višeznačan, prilazili mu sa estetske ili sa filozofske strane. U njemu se povezuju vizualno i verbalno. Ova veza nudi neslućeni prostor za estetske i filozofske sinergije. Oba medija bilježe i komuniciraju iskustva, momente, emocije i interpretacije realnosti, no na tako različite načine – jedan slikom, drugi jezikom.
Dovođenje u vezu fotografije i poezije, za što je potrebno malo smjelosti, omogućuje dublje istraživanje značenja hvatanja, očuvanja i interpretacije ljudskog iskustva. Onaj tko si da truda za takvo istraživanje, bit će nagrađen spoznajom da su fotografija i poezija, unatoč svim razlikama, saveznice u umjetničkoj i filozofskoj potrazi za smislom.
Koliko god izgledala nepremostiva, granica između njih se ipak može prijeći. Kada fotografija izađe iz okvira dokumentarnog i intervencijom fotografa izazove emocionalni ili misaoni odgovor kod promatrača, ona postaje vizualna poezija, a fotograf pjesnik. Jednako tako, što je pjesnik koji riječima stvara sliku? Čitatelj, koji dirnut poezijom zatvori oči i ugleda sliku, zapravo vidi fotografiju riječi.
Vidimo da su i fotografija i poezija u stanju izdignuti se iznad granica svojih medija. Onda, kada to učine, u stanju su postati jedno. Fotografski čin postaje pjesnički čin. Pjesnički čin postaje fotografski čin. Oba ova kreativna izraza nastoje uhvatiti ono prolazno i dati mu trajnost i smisao.
T. S. Eliot. f: Cecil Beaton
Prolazno i trajno
Fotografija bilježi trenutak u vremenu, zamrzavajući ga trajno u nepomičnoj slici. U njoj se odvija sukob između njezine dokumentarne prirode – nastojanja da prenese stvarnost – i nemogućnosti da kontekstualizira protok vremena ili emocionalnu komponentu koji obitavaju izvan okvira uhvaćenog prizora.
Poezija, iako ponekad teži samo opisu onoga vidljivog, dijeleći tako određenu sličnost s fotografijom, češće nastoji transcendirati iskustvo, emociju ili ideju. Ona ostaje prolazna u svom interpretativnom potencijalu; svaki će je čitatelj doživjeti na svoj način, čak i isti čitatelj čitajući je više puta. Njezino značenje ovisi o kontekstu – primjerice, isti stihovi mogu poprimiti različita značenja u različitim vremenima.
Možemo zaključiti da se oba medija suočavaju s ograničenjima u očuvanju iskustva. Dok fotografija nudi konkretan “trenutak”, poezija pruža fluidan dojam. Zajedničko im je ipak to što naglašavaju kako umjetnički oblici nužno balansiraju između trajnosti i prolaznosti.
Reprezentacija i istina
Od svog nastanka, fotografija se promatrala kao dokumentarni alat – način bilježenja istine. Ipak, kritičke rasprave o fotografiji dovode u pitanje predstavlja li ona istinu ili samo subjektivni fragment stvarnosti. Fotografovi odabiri, poput kadriranja, osvjetljenja i perspektive, oblikuju sliku, sugerirajući narativ ili poruku, a ne izravnu reprezentaciju stvarnosti. Ova se problematika dodatno usložnjava pojavom digitalne fotografije i lakoćom manipulacije koju ona omogućuje.
Tek što smo se oporavili od tektonskih poremećaja koje je digitalizacija unijela u svijet fotografije, pojavila se umjetna inteligencija, koja je, zahvaljujući beskonačnoj mogućnosti manipulacije, pa čak i sposobnosti kreiranja novog vizualnog sadržaja bez intervencije čovjeka, fotografiju približila poeziji kada je riječ o reprezentaciji i istini.
Poezija ima naviku manipulirati istinom putem metafora, dvosmislenosti i slikovitosti. Pjesnici koriste jezik kako bi evocirali emocije, stvorili poveznice i izrazili subjektivne istine, a ne činjenične informacije.
Bilo da u svom izrazu teže pokazati “istinu” ili subjektivni svijet, i fotografija i poezija propituju odražava li umjetnost istinu ili je konstruira. Ova filozofska rasprava otvara prostor za kritičko istraživanje autentičnosti, manipulacije i uloge umjetnika.
Sylvia Plath. f: Rollie McKenna
Fragmentirano i cjelovito
Po svojoj prirodi, fotografija je fragment – jedan prizor, kut ili trenutak izdvojen iz šireg konteksta. Rekonstrukcija cjelovite slike i onoga nevidljivog što leži izvan okvira, zadatak je promatrača.
Poezija također koristi fragmentiran izraz. Kroz sažet jezik i slike, ona predstavlja djeliće iskustva umjesto iscrpnih narativa, dijeleći na ovom polju više zajedničkog s fotografijom nego s ostalim književnim formama. Pjesnici koriste pjesničke alate, praznine i metafore kako bi komunicirali značenja koja nadilaze doslovno.
Oba medija prihvaćaju fragmentaciju kao način da neizravno sugeriraju cjelovitost. Fragment služi kao simbol ili mikrosvijet nečega većeg, omogućujući pjesnicima i fotografima da izazovu univerzalnost kroz specifičnost, a konzumentu da konstruira svoju cjelovitost.
Subjektivno i interpretirano
Fotografija na prvi pogled djeluje objektivno, no u konačnici je proizvod subjektivnog pogleda fotografa. Nakon što je stvorena, fotografija biva interpretirana od strane promatrača, koji joj dodatno pridaje slojeve značenja.
Poezija je, po svojoj prirodi, otvoreni poziv na subjektivnost. Pjesnici često pišu s očekivanjem da će čitatelji unijeti vlastite perspektive u tekst, obogaćujući ga osobnim emocionalnim i narativnim tumačenjima.
Pogrešno bi bilo smatrati da fotografija predstavlja vanjski svijet koji autor promatra, a poezija unutarnji svijet samog autora. Ispreplitanje subjektivnog i objektivnog u oba medija znatno je veće nego što se to nepažljivom promatraču može učiniti na prvi pogled.
I fotografija i poezija nude nam fragment stvarnosti, filtriran kroz subjektivni pristup autora, te pozivaju konzumenta da interpretira i pronađe vlastito značenje. Obje služe kao nepotpuni izrazi koji tek trebaju biti dopunjeni. Fotografija i poezija nastaju barem dvaput: prvi put ih stvara autor, a drugi put čitatelj ili promatrač. One su rezultat kako individualnog, tako i kolektivnog stvaranja.
Poezija i fotografija služe se različitim alatima. Poezija koristi riječ, fotografija svjetlo, boju i kompoziciju. No, zajednički im je proces stvaranja. Obje su ove discipline reduktivne. Fotografija svodi na bitno u slici, poezija na bitno u jeziku. Upravo je ova reduktivna metoda preduvjet za interpretativnost.
Iako vjerojatno nisu imale tu namjeru, fotografija i poezija svojom subjektivnošću potvrđuju postmodernistički filozofski stav da su istine relativne i podložne interpretaciji u kontekstu društvenih, kulturnih i individualnih uvjeta, odbacujući pritom ideju univerzalnih, objektivnih istina. Značenje nikada nije fiksno, rekao bi Jacques Derrida. U svom konceptu “dekonstrukcije” tvrdi kako tekstovi i izrazi posjeduju višeznačnost koja ovisi o interpretativnim okvirima. Što je očigledno vrlo primjenjivo i na fotografiju i poeziju.
Pablo Neruda. f: Yousuf Karsh
Tišina i odsutnost
Fotografija je zagonetka. Često nije slabost, nego upravo njezina snaga, ono što ne može prikazati ili reći, ostavljajući dijelove priče neizrečenima. Barthes u svojoj knjizi Camera Lucida piše o punctumu, onom elementu fotografije koji iznenada probada gledaoca, potičući osobnu reakciju: „Ono što je punctum fotografije, to je ono što me probada (ali i rani); ono što me pogodi, što me pokreće.” A to ne mora nužno biti vidljivo na fotografiji.
I poezija se rado kiti tišinom — onim što je prešućeno, ali i onim što se nalazi između redaka. Pjesnici su u stanju od odsutnosti i praznine stvoriti značenje i emociju. Jer, upravo su tišina i praznina one koje pozivaju na interpretaciju. T. S. Eliot u svom eseju The Music of Poetry naglašava važnost tišine, ne smatrajući je nimalo manje važnom od riječi: „Muzika poezije mora biti prisutna u tišini između riječi.“
I fotografija i poezija koriste odsutnost kao komunikacijski alat, pozivajući čitatelje ili promatrače da sudjeluju u interpretativnom procesu. Filozofski, to se usklađuje s egzistencijalnim idejama odsutnosti kao ključnim za razumijevanje prisutnosti. Najdublja značenja često, ako ne i uvijek, leže izvan onoga što je odmah vidljivo ili izraženo.
Postoje i slučajevi kada tišinu i odsutnost jednog medija popuni onaj drugi, rješavajući zagonetku. Kao što je to učinila pjesma “Fotografija od 11. Rujna” Wisławe Szymborske. U ovoj pjesmi Szymborska opisuje fotografiju koja se duboko urezala u kolektivno pamćenje, a koja bilježi užasan trenutak – ljude koji padaju iz tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 11. rujna. Njezini su stihovi, kao i sama fotografija, duboko dirljivi. Sinergija dva medija koja se međusobno tumače i podržavaju ovdje ima nevjerojatnu snagu i dubinu.
Maya Angelou. f: Chester Higgins Jr
Sjećanje i nostalgija
Na fotografiji uvijek vidimo prošlost. Citirajući Barthesa: “Svaka fotografija kaže: Ovo je bilo”. I svjesni smo toga da je ono što gledamo nedostižno, da je nestalo. Ta „vremenska disonanca“ može trenutačno izazvati nostalgiju.
I poezija je na koncu sjećanje. Pjesnik proživljava, reflektira i bilježi trenutke.
Intimnost i udaljenost
Fotografija, kroz vizualnu tišinu slike, komunicira s promatračem na vrlo osobnoj razini. Promatrajući fotografiju često nastojimo zauzeti mjesto subjekta, pokušati se staviti u njegovu kožu. Jednako često pokušavamo ući u cipele fotografa koji ju je snimio, nastojeći odgonetnuti kako se osjećao i o čemu je razmišljao dok je snimao fotografiju. Time se stvara osjećaj intimnosti, koji je u prirodnom konfliktu s činjenicom da smo zapravo odvojeni promatrači nečega što je samo slika, a ne stvarnost.
Jednako tako, čitanje poezije može izazvati osjećaj intimnosti, kao da čitatelj dijeli privatni trenutak, osjećaj ili misao s pjesnikom. Pjesnik će mu uvijek dozvoliti ulazak u svoj unutarnji svijet. No i ovdje se također zadržava distanca, ako ni zbog čega drugog onda stoga jer jezik može samo približno prenijeti iskustvo.
I poezija i fotografija stvaraju jedinstven paradoks intimnosti isprepletene s odvojenošću. Iako emocionalno privučeni, znamo da smo odvojeni od izvornog subjekta.
Langston Hughes. f: Gordon Parks
Susret pjesnika i fotografa
Vrijedi za kraj spomenuti i zanimljive povijesne veze između samih stvaratelja, s brojnim primjerima gdje su fotografi i pjesnici međusobno utjecali jedni na druge. Sjetimo se kako je na Allena Ginsberga djelovalo kultno djelo Roberta Franka The Americans (1958.). U njegovoj poeziji (primjerice u Howlu) zrcalilo se otuđenje i razočaranje u američkom društvu, koje je Frank prikazao u spomenutom djelu. Iza Ginsberga su ostale i vrlo vrijedne fotografije kolega iz Beat generacije koje je sam napravio, što je bio neposredan utjecaj Franka.
Langston Hughes i Roy DeCarava ostvarili su suradnju na knjizi The Sweet Flypaper of Life (1955.), koja prikazuje život i afroameričku kulturu u Harlemu. Čileanski pjesnik Pablo Neruda i meksičko-talijanska fotografkinja Tina Modotti, oboje politički vrlo aktivni, bili su tijesno povezani zajedničkom misijom predstavljanja veličine i borbe radničke klase.
Čitajući modernističku poeziju Williama Carlosa Williamsa i promatrajući fascinantno jednostavne fotografije Walkera Evansa, postaje jasno u kojoj su mjeri utjecali jedan na drugoga. Čak i jedan Charles Baudelaire, kao možda najprominentniji negator fotografije kao umjetnosti, uspio je inspirirati rane fotografe poput Eugènea Atgeta da dokumentiraju tamnu stranu tadašnjeg Pariza, kao što je on to učinio svojom poezijom u Cvjetovima zla.
Okupljat će se i ubuduće fotografi i pjesnici oko zajedničkih ideja i tema, kao što su to radili gore spomenuti, ili pak Diane Arbus i Sylvia Plath, portretirajući svaka na svoj način otuđene i ranjive, te Ansel Adams i Robinson Jeffers, dijeleći duboko poštovanje prema prirodi i svijest o njezinoj nadmoćnosti nad čovjekom.
Suživot dviju umjetnosti u potrazi za istinom
Fotografija i poezija, iako različiti izražajni oblici, dijele zajedničku potragu za ljepotom, istinom i autentičnom ekspresijom. Fotografija je poezija svjetla, a poezija je fotografija riječi. Obje umjetnosti nas pozivaju da zastanemo, da razmislimo, da u običnom vidimo izuzetno. Fotografski kadar može nam otkriti ono što je skriveno pred našim očima, baš kao što poetska strofa može razotkriti ono skriveno u duši.
Kroz dijalog između slike i riječi, fotografije i poezije, otkrivamo nove slojeve postojanja i smisla, kao i duboke, često nesvjesne veze između vanjskog svijeta i unutarnjih emocija. Na kraju, obje umjetnosti predstavljaju naš pokušaj da transcendiramo prolaznost i pronađemo ljepotu u svemu što nas okružuje – i u onome što je vidljivo i u onome što ostaje nevidljivo.
Na taj način, fotografija i poezija postaju dva puta za tumačenje svijeta. I ne, one ga ne objašnjavaju. One ga kreiraju svaki put iznova kad promatrač stane pred fotografiju, a čitatelj uzme u ruke zbirku pjesama.
Nino Berbić, Prometej.ba