„Razlika je u tome što nedostaju jedan kotač, volan i kočnice“, objašnjava mi kroz smijeh Hana Matović razliku između bicikla i monocikla. Ako ste dosad i vidjeli monocikl, vjerojatno je to bilo samo u cirkusu. Nije zato neobično da 20-godišnja studentica biologije iz Samobora na monociklu privlači pozornost i interes ljudi gdjegod se pojavi. Matović je, naime, ovim vozilom krenula 12. lipnja iz Prevlake s namjerom da prijeđe cijelu Hrvatsku, sve do Iloka, projekt koji je nazvala klimaTURA.
Ovoga tjedna Hana je prošla kroz Zagreb, gdje je u Zelenoj akciji održala predavanje. Slična predavanja je u suradnji s lokalnim udrugama održala i u Hvaru, Splitu, Zadru, Karlovcu i Samoboru. Putem je razgovarala i s više medija o svom putovanju, no, kako kaže, iako im je zanimljiv monocikl kao takav, nisu pokazali previše interesa za pravi cilj njenog poduhvata, a to je skrenuti pozornost na važnost civilnog društva i borbu protiv klimatskih promjena. Osim što drži predavanja, Matović putem razgovara s ljudima koje susreće o zaštiti okoliša i klimatskim promjenama.
„Razgovor obično krene kroz priču o monociklu, što dovede do teme održivog transporta. Onda dođemo do priče o otpadu, klimatskim promjenama, ovisi o osobi. Na predavanjima govorim o svoje dvije najveće strasti, a to su vožnja monocikla i klimatski aktivizam. Kroz ovaj projekt povezujem te dvije stvari“, kaže Matović koja već ima poduži aktivistički staž. Njen je interes za klimatske promjene počeo prije šest godina kada se uključila u učeničke prosvjede za klimu Fridays for Future. Potom se aktivirala u Aktivističkoj grupi Zelene akcije, a sada je aktivna u udrugama u Osijeku, gdje studira.
„Kada negdje dođem na duže vremena, prvo pogledam kojim se udrugama mogu pridružiti. Civilno društvo smatram važnim aspektom i za sebe i za društvo“, ističe.
Udruge su zaslužne i za ljubav prema monociklu, koji je prvi put vidjela prije desetak godina na Cirkuskom uličnom festivalu u Samoboru u organizacije udruge Cirkultura te ga potom i naučila voziti. Iako ona s lakoćom manevrira njime, ja se nisam usudila ni probati, održavanje ravnoteže ne izgleda jednostavno.
„Na monociklu se ravnoteža treba držati na sve četiri strane, no to nije veliki problem jednom kada se nauči. Teškoća na dužim turama je to što monocikl nema brzine tako da se vozim u konstantnoj šestoj brzini i potrebno je uložiti puno napora da se kreće uzbrdo. Još jedan problem je što se na biciklu osoba veseli spuštanju, a na monociklu se tome ne možete veseliti: prijenos je direktan tako da i na nizbrdici trebam pedalirati i kočiti koljenima“, objašnjava Matović, koja je ideju o dužim putovanjima na jednom kotaču testirala prošle godine kada se vozila od Samobora do Osijeka. No, ovogodišnja je klimaTURApuno izazovnija jer uključuje puno više uzbrdica i nizbrdica. Dnevno tako prelazi 30 do 40 kilometara, s povremenim danom odmora.
„Nekako nanjušim najgore rute pa sam iz Rijeke do Fužina išla preko Zlobina i to je uključivalo 10 kilometara uzbrdice od 12-13% nagiba, što je na monociklu nemoguće odvoziti, pa sam morala gurati“, prisjeća se.
Putem je doživjela brojne anegdote, primjerice u selu iznad Vranskog jezera nudili su joj pištolj za zaštitu, a neće brzo zaboraviti ni pregovaranje s psom koji joj je ukrao vreću za spavanje.
„Taj pas mi je došao iza leđa, poigrali smo se i pomazili, a zatim je dohvatio vreću za spavanje. Sat vremena sam ga pokušavala nagovoriti da je pusti. Pustio ju je tek kad mu je dosadilo, a dotad sam slušala zvukove kako žvače vreću koja puca iznutra“, smije se Matović, koja putuje s malim budžetom pa spava po šumarcima. Sa sobom nosi hammock, vreću za spavanje i ceradu protiv kiše.
„Smjestim se negdje u šumu, dovoljno da me ljudi ne vide. Zaključila sam da ne postoji velika opasnost od divljih životnja, da su veći problem ljudi, ali prije nekoliko dana sam imala susret s divljom svinjom taman kada sam se spremala za spavanje. Zapjevala sam “Samobor je lijepa varoš” pa ju je moj glas potjerao“, kaže ova već iskusna putnica.
Brojni ljudi putem su je častili kavom, nahranili je, a negdje joj i osigurali smještaj. Ljudi koje sreće putem uglavnom joj žele pomoći, no putovati sama također ima svojih čari.
„Došla sam do toga da dok vozim ne razmišljam o ničemu, samo idem. Nakon dva dana mozak mi je već bio na paši, to je totalna meditacija u pokretu, uz malo patnje tu i tamo. Kada sam sama mogu više slušati svoje tijelo, vidjeti hoću li dalje voziti ili napraviti pauzu. Imam vremena za procesuirati sve, u potpunosti sam slobodna, odlučujem sama o svom tempu“, opisuje.
Rutu bira tako da izbjegava velike ceste, a dosad nije imala nikakvu veću nezgodu. Padovi na monociklu, naime, najčešće završavaju na nogama, a prosječna brzina vožnje je oko 14 km/sat. Najveća prepreka ovakvom putovanju možda je nabaviti sam monocikl. U Hrvatskoj se ne može kupiti, već ga treba naručiti online. I dijelovi su iznenađujuće skupi, pa tako samo vanjska guma košta 150 eura, saznajemo.
„Putovat ću i dalje, to je predivno iskustvo i preporučam svakoj mladoj ili starijoj osobi da se odvaži na putovanje na duže relacije, da iskusi te trenutke imanja volje, nemanja volje, motivacije, spavanja u šumi. Definitivno se isplati za upoznavanje samoga sebe i svijeta“, zaključuje Matović, koja je iz Zagreba nastavila dalje prema Osijeku gdje će 24. srpnja održati još jedno predavanje i pokušati zainteresirati Osječane za uključivanje u klimatski aktivizam. Predavanje će održati i u Erdutu, a put će završiti u Iloku 28. srpnja.
Izvor: Vox Feminae