Radim, družim se, živim sa Sirijcima već više od sedam godina. Teških, turobnih, mračnih sedam godina. Životne tragedije kroz koje su oni prolazili a ja im svjedočio ljude zbliže snažnije, iskrenije pa i prijateljstva postaju intenzivnija, dublja nego što bi možda bila da smo se upoznali u drugačijim okolnostima. Među njima su ljudi različitih pripadnosti. Gadi mi se da to pominjem, ali čini mi se da je potrebno zbog svega što hoću da kažem u ovom tekstu. Ima ih muslimana, sunita i šiita, kršćana, Druza, Kurda, alavita. U mojoj sirijskoj porodici ima ih iz Halepa, Damaska, Deir Ezora, Idliba, Hame, Kamišlija, a najviše iz Homsa. Neki od njih me zovu Abu Tarik al-Bosnawi. Oni su moji, a ja sam njihov.
Ovih dana skupa slavimo pad krvavog Assadovog režima, nešto što mnogi od nas nisu mogli zamisliti kao moguće za svojih života. Stalno se podsjećamo na riječi Nelsona Mandele kojima je komentarisao pad aparthejda u svojoj Južnoj Africi: „Uvijek izgleda nemoguće dok se ne desi, a kad se desi izgleda kao da je uvijek bilo neumitno.“ Mnogi se spremaju za povratak kućama nakon dugogodišnjeg izgnanstva, neki su se već vratili iz Turske, Libana, iz šatorskih naselja u Idlibu, iz Njemačke, Francuske. Skoro svi sa tjeskobom čekaju vijesti o najbližima koji su ostali zatočeni u nekom od Assadovih zloglasnih zatvora. Nade se polako gase, naročito nakon što je Fadel Abdul Ghani, direktor Sirijske mreže za ljudska prava, najuglednije sirijske organizacije koja se bavi dokumentovanjem kršenja ljudskih prava širom zemlje, objavio da je velika većina od preko 100.000 zatočenika ubijena. Svakodnevno razgovaramo o budućnosti zemlje, euforija polako prepušta mjesto trezvenom planiranju šta i kako raditi da bi se spriječilo da jedna diktatura bude zamijenjena drugom, jer je očigledno da Ahmed al-Shara (poznatiji kao Abu Muhammad al-Jolani), vođa Hayat Tahrir al-Sham frakcije, ima ambicije da sam upravlja tranzicijom, ako ne i budućom državom. Bez obzira na njegov novi imidž i poteze na koje ga savjetuju uglavnom strani savjetnici i konsultanti, Jolanijevi snovi o vladanju Sirijom su deluzije koje proizlaze iz odlučujuće uloge njegovih boraca u slomu Assadovih snaga. Ali, ne bojim se da će se to desiti, nema načina da mu Sirijci to dozvole. Više me strah činjenice da Assadov režim nije ispario u vazduh, nego se rasuo, sa hiljadama zločinaca odgovornih za grozomorna mučenja i masakre preko 500.000 Sirijaca, prerušenim u civile i spremnim da prvom prilikom koja im se ukaže destabilizuju zemlju. Najviše me strah planova regionalnih i svjetskih centara moći, njima dobrobit Sirijaca nikada nije bila prioritet. No, svi se slažemo u jednom: izazovi koji čekaju Sirijce su ogromni, ali ništa što dolazi ne može biti gore od Assadove krvoločne diktature.
Ipak, kada čitate i slušate medije našeg govornog prostora pomislićete da je pad Assadovog režima najveća tragedija koja je mogla zadesiti Sirijce, a i čitavu planetu. Za te iste medije Sirija svih ovih godina kao da nije ni postojala, osim povremenih izliva asadističke propagande u kojoj se ta krvava, grozomorna diktatura prala i njen zadah krvi parfemisao tekstovima bivšeg bosanskohercegovačkog ambasadora u Siriji ili regionalnih nazovi-ljevičara, koji nikada nisu propustili priliku da bilo kakvu formu islamizma izjednače sa nacizmom i kojima je Assadova Sirija bila i ostala primjer poželjnog modela društva u kojem većinu čine muslimani. Naravno, povremeno su se oglašavali i njihovi istomišljenici izašli ispod Šešeljevog i Miloševićevog šinjela, kojima je Assad bio prirodni i stvarni saveznik sa zajedničkim sponzorom, Rusijom. Samo sam jednom bio u iskušenju da odgovorim na neke od tih bljuvotina, svaki put bih odustajao s gađenjem. Ideološko sljepilo te vrste ne trpi bilo kakve činjenice, slojevitost a posebno ne dozvoljava da živi ljudi, Sirijci, u njihovim geopolitičkim analizama imaju bilo kakvu ulogu osim pijuna u rukama Amerike, Turske, Izraela, Al-Kaide, ISIL-a, ili kakvog drugog centra moći koji se namjerio da sruši slobodara Assada. Na kraju, to je briljantno učinio možda i najveći živući sirijski intelektualac, ljevičar, Yassin al-Haj Saleh, u svom eseju upućenom Noamu Chomskom naslovljenom „Antiamerička prizma Noama Chomskog iskrivljuje sliku realnosti“. Nemam ja šta pametnije napisati na tu temu, pa nisam ni osjećao potrebu.
Sve do prekjuče, kada sam na Facebook zidu Eugena Jakovčića, borca za ljudska prava iz Hrvatske, pročitao zastrašujuće dehumanizirajući članak nekakvog Damira Pilića, u kojem se lamentira nad padom Assada i Sirijce lišava ljudskosti na najodovratniji mogući način. Strašno me pogodilo što je takvu bljuvotinu koja vrvi glupostima i lažima podijelio i branio neko za koga sam smatrao da je na strani najranjivijih, najugroženijih, onih za koje se valja boriti zbog nepravde koja im je učinjena, bez obzira na njihovo vjersko ili političko opredjeljenje. Onih, naprimjer, koji ovih dana strepe čekajući da saznaju šta bilo o sudbini više od 100.000 zatočenika Sednaje, iako duboko u sebi znaju da takva vijest neće doći.
Mislio sam odgovoriti na taj tekst, govoriti o slojevitosti Sirije, činjenicama o preko 500.000 žrtava Assadovog režima, o istorijskoj važnosti masakra u Hami u kojem je 1982. Hafez al-Assad ubio preko 40.000 Sirijaca, o transformaciji HTS-a koja nije počela juče, nego 2016. i dugogodišnjoj saradnji ove frakcije sa Amerikancima u lovu na pripadnike ISIL-a, o ulozi mladih, obrazovanih Sirijaca u organizaciji života u Idlibu, Turskoj, Jordanu, Evropi, Americi i njihovoj spremnosti da grade zemlju u kojoj niko neće moći da nametne diktatorski model vlasti, a posebno ne Jolani koji ima istoriju brutalnog progona svojih rivala, o destruktivnoj ulozi Turske, Irana, UAE, o pogubljenosti evropske politike koja je bila spremna normalizovati odnose sa Assadom doslovce nekoliko dana prije njegovog pada, o mogućim pravcima i izazovima tranzicije, o kriminalnom djelovanju Izraela i mogućim odgovorima, o paradoksu jedinih formalnih američkih saveznika u Siriji, kurdskih Syrian Democratic Forces (prethodno YPG-PKK), koji su istovremeno i produžena ruka Amerike i Izraela i borci protiv američkog imperijalizma u očima mnogih ljevičara, o proizvodnji amfetamina koji su od Sirije napravili najveći izvor narkotika nakon Kolumbije, o Druzima iz Sweide, klanovima iz Deir Ezora, oslobodiocima Damaska iz Dare i Al Tanfa, alavitima iz Latakije, i još nekim relevantnim aspektima kompleksnog mozaika koji će odrediti budućnost Sirije. Mislio sam pisati o svojoj prijateljici Rudaini, doktorantici iz oblasti javne uprave, čijeg su trinaestogodišnjeg brata masakrirale Assadove ubice zato što je 2011. sa drugarima izašao na ulicu dok su trajale demonstracije, koja mi je dan nakon oslobađanja Damaska poslala ovu poruku: „Refiku, brate moj dragi, ne mogu ti opisati svoja osjećanja. Sada mogu otići u Damask, mogu svom bratu proučiti dovu na mezaru i mogu mu reći: ‘Sad se možeš odmoriti, brate moj mili, sad se možeš odmoriti.’ Ne mogu prestati da gledam snimke oslobođenih zatočenika. Samo gledam i plačem.“
Mislio sam pisati o Mazenu al-Hammadiju, čovjeku u čijim vječno suznim očima se bila skupila sva tuga ovog dunjaluka. Mazenu, dobrom, krhkom, nesalomljivom Mazenu, koga su Assadovi mučitelji uhapsili 2012. kada je pokušao u jedan od opkoljenih kvartova Damaska prokrijumčariti formulu za bebe. Njegova svjedočenja i danas odzvanjaju mojim mislima, srce mi peku suze što mu se slijevaju niz prelijepo lice dok jeca: „Sve su mi uništili, mladost, život, sve. Ja se dižem iz kreveta svaki dan samo da dokažem svijetu da smo mi Sirijci ljudska bića, da sam ja čovjek sa dostojanstvom, sa principima. Mi smo narod sa vrijednostima, sa moralom. Nismo onakvi kakvim nas Assad predstavlja. Mi smo obrazovani, studirali smo. Sve nas je pobio. Sve nam je uzeo. Moja misija je da objasnim ljudima, svijetu, da smo mi ljudska bića, ništa više, ništa manje. Mi smo ljudska bića.“ Ubili su ga u Sednayi na dan kada je oslobođen Damask zajedno sa još nekoliko desetina drugih zatočenika. Mislio sam da pišem o Raghidu al-Tatariju, pilotu koji je u zatočeništvu proveo 43 godine zato što je odbio bombardovati Hamu 1982. godine i pušten je na slobodu prije tri dana. Htio sam da pišem o mnogo čemu kako bih pokazao svu trulost svjetonazora koji ne dopušta Piliću i njemu sličnima da Sirijce vide kao ljudska bića. A onda sam ponovo pročitao prvi pasus tog govneta od teksta.
„Pao je i Damask, kurjaci su osvojili Siriju. Najsekularnija država Bliskog istoka pala je u ruke islamskih radikala. Zemlja s najstarijim gradovima na svijetu, u kojoj su džamije, crkve i sinagoge koegzistirale jedna uz drugu na način neviđen u arapskom svijetu, sada je u šapama sunitskih fundamentalista.“
Pročitao sam te redove još nekoliko puta i sa svakim čitanjem mi je postajalo jasnije da sa nekim ko otvara tekst ovim rečenicama, i sa bilo kim ko bez ikakvog zazora dijeli i brani ovakve stavove, jednostavno nema razgovora. Ne. Za piliće Rudaina, Mazen, Raghid, Fadel, Haya, Houda, Egid, Yassin i svi moji sirijski prijatelji nisu ljudi sa vrijednostima, nadama, snovima, ubjeđenjima, manama, pravima, kao i svako od nas, nego kurjaci sa šapama umjesto ruku, jer su se svi redom borili protiv jedne od najkrvavijih diktatura u istoriji i jer su pobijedili i doživjeli slobodu. Ne. Polemisati sa takvima bilo bi ravno bacanju bisera pred svinje.
Umjesto toga, ispričaću vam jednu priču koju mi je u Parizu, u kasnu jesen 2019. godine ispričao Michel Kilo, Sirijac rođen u bogatoj kršćanskoj porodici iz Latakije, književnik, novinar, prevodilac sa njemačkog i engleskog, borac za ljudska prava i zakleti neprijatelj Assadove diktature. Nekoliko puta je zatvaran i mučen u različitim zatvorima dok nije protjeran iz Sirije, uz posredovanje francuske vlade. Na ovo svjedočenje podsjetile su me snimci od nekidan iz ženskog krila zloglasne Sednaye, gdje su oslobodioci sa zatočenim, silovanim ženama našli i trogodišnjeg dječaka. Čitajući sve što sam mogao naći o djeci zatočenoj u Assadovim zatvorima, otkrio sam da je Michel ovu priču ispričao i 2013. u jednom televizijskom intervjuu, pa ću vam je citirati od riječi do riječi:
Bio sam zatočen u zgradi Vojnoobavještajne službe. Jedan čuvar koji me nadzirao imao je dva brata u istom zatvoru, pa je bio nešto ‘mekši’. Jednom mi je došao i tražio da mu kažem svoje pravo ime. Rekao sam mu kako se zovem, iako je to bilo striktno zabranjeno. Ljude su brutalno tukli zbog toga. Naveli bi nas da kažemo kako se zovemo, pa bi nas onda prebijali, jer kad te pitaju kako se zoveš morao si dati broj ćelije a ne svoje ime. Tako da sam ga prvo pitao hoće li me tući, da li mi garantuje da neću dobiti batine, pa kad mi je potvrdno odgovorio rekao sam mu da se zovem Michel Kilo.
„Jesi li to stvarno ti?“, pitao je.
„Jesam“, odgovorio sam.
Rekao i je kako su ga ostali čuvari i njegovi nadređeni upozorili da sam ja izraelski špijun i da je zabranjeno sa mnom razgovarati. Opet me je pitao da li sam ja stvarno Michel Kilo, odgovorio sam da jesam, to sam zaista ja.
„Ti i tvoj drug iz susjedne ćelije ste najhrabriji ljudi na svijetu, ništa nismo iz vas uspjeli izvući“, kazao je.
Pitao sam ga ko je u susjednoj ćeliji, nisam znao. Rekao mi je da je to bio Riad al-Turk [stari i poznati sirijski pisac i disident], moj dobar prijatelj. Bili smo u istom hodniku, a ja nisam imao pojma. Dva dana kasnije došao je sa noktaricom, da odrežem nokte. Upozorio me da nikome ne pisnem o tome, jer bi ga bacili u Tadmur [ozloglašeni vojni zatvor] na tri godine kad bi saznali da je to uradio. Nakon toga, svako malo bi mi ubacio jabuku u ćeliju.
Jedne noći, došao je oko tri ujutro. Ja, naravno nisam imao sat, ali sam ga pitao koje je doba. Rekao mi da pođem s njim ali da budem bezglasan. Došunjali smo se do jedne ćelije, nekih četrdesetak metara niz hodnik. Otvorio je vrata i rekao: “Uđi unutra i ispričaj ovom dječaku neku priču, ti si pisac, ti to znaš, ispričaj mu neku priču.” Kad sam ušao, vidio sam unutra ženu od nekih 26-27 godina. Kad me ugledala od straha se sklupčala u ćošku ćelije, sva se tresla. S pravom se bojala, znala je šta to obično znači kad čuvari otvore vrata ćelije usred noći.
Bila je trudna kad su je zatvorili i porodila se u toj ćeliji. U drugom ćošku sam ugledao dijete od jedno pet-šest godina. Dječak. Sitan, crn, sladak kao šećer. Lice mu je bilo oteklo. Možda zato što nikad nije vidjelo sunca, ne znam. Pozdravio sam je, ali nije ništa odgovorila, od straha.
“Kćeri…” ,rekao sam, ličila mi je na moju kćer Shazu, ona je taman imala tu negdje, oko 26 godina. “Tražili su da tvom sinu ispričam priču. Šta bi da mu ispričam, kakve priče voli?” Nešto je promucala, bilo je stid da priča sa mnom, i nije mi dala nikakav smislen odgovor. Tako da sam ja sjeo kraj njega i počeo da mu pričam.
“Bila jednom jedna ptica…”
Dječak me prekinuo pitanjem: “A šta je to ptica?”
Pričao sam mu priču a da ni pomislio nisam da dijete ustvari ne zna šta te riječi znače. On uopšte nije znao značenje riječi kao što su ptica, miš, sunce, rijeka, leptir. Kako da mu objasnim šta je ptica?
Elem, nešto sam zbrljao i nastavio: “I ta ptica je letjela visoko iznad drveća…”
Dijete me opet prekinulo pitanjem: “A šta je drveće?”
Tad mi je postalo jasno šta je čuvar mislio kad me doveo da mu ispričam priču. Neću ga imenovati, vjerovatno je još u policiji.
“Ispričaj mu priču, ti si pametan, intelektualac, obrazovan.”
On mi je to ustvari postavio kao neku vrstu izazova, da vidi hoću li moći. Nisam znao šta da radim, pa sam počeo da mu pjevam jednu uspavanku što je meni mati pjevala. Pjevao sam mu “Rima al-Hamdana” i “Mama stiže, ne brini se”, jednostavne uspavanke. Dječak me samo gledao, ništa nije mogao da razumije. Majka je još uvijek bila sklupčana u svom ćošku, tresla se od straha i tjeskobe. Rasplakao sam se i zakucao na vrata ćelije, da me pusti napolje, da idem nazad u svoju ćeliju. Čuvar je odmah došao.
“Vodi me odavde, za ime Božije, vodi me, ne mogu da dišem od muke”, zavapio sam.
Pitao sam ga ko je žena. Rekao mi je da je zatvorena kao talac nakon što je njen otac pobjegao u Aman, u Jordan, prije otprilike šest godina.
“Jesi li mu ispričao priču?”, pitao me.
“Kakvu priču da mu ispričam pobogu? Je li ovo dijete ikada izašlo iz ove ćelije?”, pitao sam.
“Nikada”, odgovorio je. “On ne zna šta je ptica, šta je lopta, šta je sunce, drvo. On ne zna da postoji svijet. On ništa ne zna.”
Michel Kilo je umro 2021. u Parizu od kovida. Žao mi je što nije doživio da vidi Assadov pad. Ali znam, kao što znam da je danas srijeda, da bi ovih dana danonoćno slavio i da bi svojim dubokim glasom razdragano pjevao slavljeničke pjesme kakve Sirijci ovih dana pjevaju na trgovima Damaska, Halepa, Homsa, Sweide…
I znam da u novoj Siriji, kakvom god da je Sirijci naprave, kakvom god, a dug, težak, izazovan posao je pred njima, neće biti djece koja ne znaju šta je to ptica.
Nomad