Photo by: Korab Krasniqi
Priče o ženama koje su preživjele torturu tokom zadnjeg rata na Kosovu (3/10)
ISPOVEST ODVAJANJA IZ KOLONE
H.A. nije lako da nastupi u javnosti. Nije joj lako uvek kada se sretne sa pogledima ljudi. Nije joj lako posebno kada gleda uniformisane ljude. Nju, još uvek muči zločin izvršen nad njom. Silovanje koje je trajalo satima od strane spskih vojnika i paramilitaraca. Petori njih još uvek pamti.
Svedokinja koja dolazi iz jednog kosovskog sela ispoveda način kako su žene odvajane od drugih civila koji su proterivani iz svojih kuća, i držane tokom cele noći, silujući ih nekoliko puta.
Majka troje dece u toku intervjua je ponovila tri puta sve detalje najteže noći u njenom životu, noći nakon koje, kako kaže, i dalje ne shvata zašto nastavlja da živi.
Osim seksualnog nasilja, svedokinja je i fizički zlostavljana. Veći deo vremena je bila onesvešćena.
Ona ispoveda kako svaki put kada bi dolazila k sebi, niko joj nije pritekao u pomoć. Viku vojnika i uzastopne udarce je doživljavala uvek kada bi nastojala da dođe k sebi.
Nije bila jedina. Svedokinja kaže da je cela kuća, u kojoj je izvršen zločin, bila prepuna drugim ženama, sa kojima je kasnije oslobođena u grupi. Priču iz one noći ona je uspela da drži u tajnosti i sakrije… Mužu, koji je tokom rata bio u uniformi OVK, je trebalo dve nedelje da odustane od rastave…
Ispovest u prvom licu: Bilo ih je petoro…
H.A.
Ja sam iz jednog sela, rođena 1960. godine. Rođena sam u jednoj osrednjoj porodici. Školovala sam se do petog razreda. Moj brak je bio ugovoren proscima. Moj muž je bio stariji od mene tri godine, i tako smo se venčali. On je nakon venčanja otišao za Nemačku. Ja sam ostala na Kosovu…Ali se vratio, nije mogao tamo da ostane. Nakon što se vratio, većje počeo rat.
Kći mi je bila još beba kada je počeo rat.
Kada je počeo prvi rat bili smo unutra na doručku. I samo so čuli da pucaju. Nisam imala… nisam mnogo čula, ništa. Kada smo izašli van, pogledali smo, selo je bilo prepuno Srba. I proterali su nas iz kuća.
Odosmo u jedno drugo selo, dve noći tako. I vratismo se ponovo u naše selo. Tada je bilo sve tako… puno patnje.
Ja sam nosila kćer u naručju, a na leđima sam imala torbu sa odećom male ćerkice. A ostali, deca su se hvatala za nogavice. Od sela do sela. Ne tako daleko, na početku rat, ne. U prvoj ofanzivi ne, nije bilo tako daleko. Nakon nekog vremena smo se vratili kući, kuća je bila u celosti zapaljena, do temelja. I tako smo ostali sve dok nije započela druga ratna ofanziva…
Kada je počela druga ofanziva, opet smo otišliu jedno drugo selo. Kada smo stigli u to selo, okupili su nas sve u jednu njivu. Došle su oružane snage i skupile nas u jednu njivu, svi na jednom mestu. Odveli nas u jednu njivu. Pucali su u našem pravcu. Onda su nas uzeli sve i proterali nas iz tog sela u drugo selo… I poveli nas u pravcu grada. Na izlasku iz sela, srpske snage su počele da odvajaju nas žene. A kolima, motorima, duž puta, jednu po jednu… uzeli su nas u uveli u kola… Isprva su počeli da nas zimaju jednu po jednu, a zatim kad smo došli do drugog sela, uzimali bi nas po dve. Neke od nas su odvodili, vraćali se ponovo da bi odveli druge… Imala sam malu kćer u naručju kada su me odvukli iz kolone, bacili mi je iz naručja na zemlju… kćer. Ja sam pokušala da se oduprem i ne odem sa njima, ali uhavitili me trojica-četvorica njih, jedan me šutirao nogom, uhvatili me za ramena, vukli me silom i ubacili u kola. Onda su na doveli ovde i uveli u dve kuće. Cele neći su nas odvodili… odvodili nas kolima u jednu drugu kuću.
Onda su nas uzeli, i maltretirali nas. Kako su me uzeli, ja sam bila bez svesti. Danas čim vidim našu vojsku, vozila naše vojske, samo ih pogledam. Čitavo telo, duša me napušta. Čini mi se da će me odvući u kola…
… I odveli su nas tamo, ja sam bila bez svesti. Uzeli su nas, držali su nas po dvojica, po trojica, radili su sa nama šta im je bila volja…
Bilo ih je dva, do petorica njih. Kada sam došla k sebi, kada sm pogledala, bilo ih je petorica. Za dvojicu znam, uveli su me u kuću, a sada kad sam pogledala, bilo ih je petorica. Niko nam nije pritekao u pomoć. Čim sam otvorila oči, videla sam da ih je bilo petorica. Kako sam ih ugledala, počela sam da vrištim. Jedan od njih me uhvatio za rame i rekao mi: „Ustani, jer ništa nije bilo! Ustani!”, uhvatio me… Srpski. Samo me uhvatio za ramena i podigao me. Otvorila sam oči i pogledala ih. Onda sam sela, a oni me udarali nogama po ramenima. Ja sedim, a oni me udaraju nogama, i…
Zajedno sa ostalima su nas odveli u sobe, ostavili su nas po jednu u sobi. Ja sam bila sama u sobi, ali u kući je bilo i drugih žena… Onda su nas ujutro sami pustili. I kada su nas pustili, vojnici su to bili…, oni, kako su nas pustili, videle smo da su bili vojnici. Davali su nam, nekome litar ulja, nekome su davali cipele, nekome tako nešto, i izašle smo, i onda smo ostale još nekoliko meseci tu.
Samo sam se zavila. Imala sam džemper sa dva dugmeta, neku jaknu. Ali sam se zavila u njima, džemper sam vezala sa nekom dugom vrpcom, tako, i krenula peške. Jer bluze koje smo imali, sve su nam ih isekli, samo mi je taj džemper bio ostao. Obukla sam naopako bluzu koju sam imala, leđima ispred sam je obukla…
Kada sam izašla iz kuće, pustili su nas takoreći u grupi, i došle smo. Naše porodice smo zatekli u plaču, misleći da su nas sve poubijali. Nismo smele nikome da pričamo. Nismo mogle da pričamo ni sa kim, nikada. Rekli smo im da su nas prebijali, da su nas maltretirali… Bila sam toliko izmaltretirana da nisam prepoznala svoje rođeno dete… Non stop sam se prisećala trenutka kad su mi bacili kći na zemlju… I tu smo ostali, tu smo se svi okupili zajedno i ostali smo tu do završetka rata.
Tokom rata muž mi je bio u šumu. U uniformi. Retko smo ga viđali. Samo kada bi nam donosio hleb…
Fizički sam bila veoma iscrpljena i skoro bez svesti. Bilo je trenutaka kada sam razmišljala šta mi se to dogodilo… dete mi je palo iz ruke… Za mene, sto posto bi bilo bolje da umrem u tom trenutku, nego da se vratim ponovo živa…
Muž ju je u početku loše dočekao
Mužu sam ispričala kasnije… kad je rat bio završen, niko drugi ne zna. Pomislih da će mu reći neko drugi, bolje je da mu sama ispričam. I rat se završi, opet smo bili na okupu, bez kuće, bez ičega. Preživljavali smo kako smo mogli. I trebalo je da mu ispričam. Seli smo i ja mu rekoh, ovako stoje stvari. On reče: „Olako govore, bre, odveli su neke, i… tako, silovali neke žene, odveli su ih i maltretirali“.
Ja nisam mogla gotovo nikada da pšričam sa njim… Kada je završen rat, on me pitao: „Šta je bilo?“, „Šta ti je?“, „Zašto se osećaš tako loše?“. Ja sam stalno plakala… „Ali, deca su se spasila, mi smo se spasili, zašto se toliko loše osećaš?“, kazao mi je. „Zašto?“
Rekla bi mu: „Kako da ne budem tužna? Zar ne vidiš da nemamo kuću? Šta ćemo sa decom?“ Pokušavala sam nekako, nekako da mu skrene, pažnju, samo da ne posumnja u mene. I sada, kada govori o nekom drugom, reče tako i tako se desilo, pomislih da zna i za mene, da mu je neko rekao. Rekoh mu: „Ja eto, tako, tako stoje stvari. Upravo sam ja…“. Rekoh mu: „Žao mi je, i ja sam to doživela. Ti uradi kako hoćeš, eto tu sam ja. I meni se tako dogodilo“. I da su gasili cigare na nama, i da su nas gazili po nogama svojim petama. Imala sam masnice do kasno. I to svuda po nogama, jer su me gazili. Rekoh mu: „I ja sam tamo bila“.
Reče: „Šta?“
Rekoh: „I ja sam bila tamo“.
Reče: „Odmah se spakuj i idi svojoj kući! Ti za mene više nisi… Srbi su te uzeli u ruke, uradili su šta su hteli s tobom. Ja da budem s tobom, ne!“
Rekoh: „Dobro! Uradi kako hoćeš. Ja sam ti ispričala, ja ne znam šta da radim drugo. Nismo išle tamo svojom voljom. Ne znam šta da radim!“ Vikala sam i vrištala. Mene je bilo žao dece. Nisam znala šta mi je činiti…
I, ajde, prođe tako nedelju dana…
Prošlo je skoro dve nedelje i već je shvatio. Reče: „Uh, oprosti mi, jer ja grešim, ja te nisam mogao zaštititi, a šta si ti mogla da uradiš“.
Počeše ljudi da ogovaraju
I tako nastavismo život… Najmlađa kćer je sada već porasla. Ne znam kako, od ogovaranja, zbog okolnosti na muževljevom selu, više nismo mogli ostati tu. Ljudi počeše da pričaju. I mi napustismo naše selo i odosmo u grad. Tamo se smestismo u neku tuđu kuću. Sada (uzdiše)… Gotovo svi, gotovo svi. Počeli su da ogovaraju gotovo svi. Muž mi reče: „Kažu i meni, tvoja žena tako i tako. Bolje da napustimo selo svi“. I odosmo u grad, tu u nekou tuđu kuću smo živeli, velika beda.
Dan danas, veoma teško, veoma… Das kažem: „Bože, nema nam više života, da nas neko vidi“. Veoma loše se osećam, mnogo mi je teško. Ama, osim muža, ovi ne znaju. Ali, čim izađem na ulici čini mi se da me svi gledaju.
Mogla bih reći drugim ženama koje su doživele isto, nek samo imaju snage i da nekako prežive. Da nemaju one barem moj stres. A što bi bilo najvažnije, da se uhvate oni koji su to uradili. Da… da dobiju zasluženu kaznu. Ama, do danas, još niko… nije dobio kaznu, jer je zaslužuju. Što se mene tiče, osećam se skroz slomljenom, veoma loše. Potpuno bezvrednom, veoma mi je teško. Hodam, izlazim, kažem u sebi: „O Bože, zašto živim?“ Ne mogu, vidim neko vozilo naše vojske, naše policije, čini mi se da su to oni. Tako da mi se celo telo trese. Sve dok nisam došla ovde i napokon nešto progovorila, nisam smela uopšte da izađem van. Veoma teško (uzdiše).
Ova priča je dio knjige “Želim da mi se čuje glas: Knjiga sjećanja sa ispovijestima žena koje su preživjele torturu tokom posljednjeg rata na Kosovu“, koji provodi forumZFD i Integre u suradnji sa KRCT – Centrom Kosova za Rehabilitaciju Preživjelih Torture, a podržavaju ga Ministarstvo za saradnju i ekonomski razvoj Savezne Republike Njemačke, Fond Rockefeller Brothers, Fondacija Charles Stewart Mott i UN Women.
Preuzeto sa: http://www.dwp-balkan.org/bh/news_new.php?cat_id=4&text_id=381