U Republici Srpskoj (RS) oblast prava porodilja regulisana je Zakonom o radu i Zakonom o dječijoj zaštiti, a osnovan je i poseban fond za finansiranje porodiljnih naknada – Javni fond za dječiju zaštitu u RS-u. Zakonska garancija je da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, zaposlena žena ima pravo na porodiljno odsustvo u trajanju od godinu dana neprekidno, a za blizance, svako treće i naredno dijete, u trajanju od 18 mjeseci.
Za vrijeme korištenja porodiljnog odsustva, zaposlena porodilja ima pravo na naknadu plate u visini prosječne plate koju je ostvarila na radu tokom posljednjih 18 mjeseci. Ovaj primjer dobre prakse nije univerzalnog karaktera i porodilje koje imaju mjesto prebivališta u Republici Srpskoj a radni su odnos zasnovale u Federaciji BiH (FBiH), nevidljive su pred zakonom.
„Zaštita majki i majčinstva jedna je od ključnih obaveza Bosne i Hercegovine (BiH) kada su u pitanju međunarodni standardi, a posebno jednaka prava i mogućnosti žena na području cijele države, bez diskriminacije i nejednakog tretmana po bilo kojoj osnovi, uključujući i mjesto stanovanja“, stoji u aktuelnom Godišnjem izvještaju Ombudsmana Bosne i Hercegovine u kojem je zabilježeno kako nije došlo do promjene u zakonodavstvu na entitetskom nivou u odnosu na prethodnu godinu, gdje je u Republici Srpskoj osnova za primanje naknade sjedište poslodavca, a u Federaciji Bosne i Hercegovine prebivalište porodilje.
Ombudsmani BiH uputili su inicijativu da se ovo pitanje uskladi, ali nije došlo do realizacije, zbog čega status ovih porodilja zavisi od dobre volje poslodavca.
Kada pravo postaje prepreka – suočavanje s pravnim prazninama
Različiti su primjeri pokušaja premoštavanja ovog problema ali u konačnici gotovo uvijek rezultiraju ranijim povratkom majke na posao. O tome svjedoči i iskustvo Ivane Erić, novinarke N1 televizije koja se na posao vratila u danu kada je njena beba napunila sedam mjeseci, nakon polugodišnjeg porodiljnog odsustva i mjesec dana godišnjeg odmora kako bi, barem za mjesec dana, prolongirala odvajanje od bebe.
„Kao neko ko živi u Istočnom Sarajevu a radi u Sarajevu, nakon porođaja sam se našla u rupi u zakonu u kojoj apsolutno niko nije dužan da mi plati niti jednu jedinu konvertibilnu marku tokom porodiljskog odsustva iako u oba entiteta važi pravilo da svaka porodilja ima pravo na godinu dana plaćenog odsustva. Osjetila sam se kao da bivam kažnjena što živim u jednom, a radim u drugom entitetu. Moj poslodavac uredno uplaćuje doprinose u FZO RS, u čijim zdravstvenim ustanovama sam korisnica usluga, i iz Fonda se porodiljama i isplaćuje plata tokom porodiljskog ali samo onima koje rade u RS-u. Za područje FBiH izuzetak su porodilje koje rade u institucijama BiH jer njih taj isti zakon drugačije tretira. Naime, budžet za porodiljsko u Fondu se, kako objašnjavaju, prikuplja iz naknade koju u RS-u uplaćuju firme, poslodavac, a u FBiH opštine. S obzirom na to da moja firma posluje po zakonima Federacije, iz Fonda navode (a to mi je objašnjeno u pravnoj službi moje firme) da tu naknadu u mom slučaju niko nije bio dužan da uplaćuje. Prema postojećim zakonima ispada da ja nisam imala uopšte pravo da ostanem trudna i rodim dijete. Diskriminacija na djelu u kojoj je moj poslodavac iz čistog ljudskog principa, bez ikakve zakonske obaveze, odlučio da meni isplaćuje platu tokom šest mjeseci odsustva ponudivši mi da na to nadovežem i šest mjeseci neplaćenog odsustva“, objašnjava Ivana Erić.
S obzirom na ukupne životne okolnosti i troškove koje iziskuje podizanje djeteta, neplaćenih šest mjeseci nije bila mogućnost koju je mogla razmatrati, pa se vratila na posao. Zahvaljujući razumijevanju poslodavca dogovoreno je fleksibilnije radno vrijeme dok beba ne napuni godinu dana. „Prilično je traumatično i za mene i za bebu koju dojim ali navikavamo se polako i uspostavljamo novi ritam“, zaključuje naša sagovornica.
Pravo na porodiljsko odsustvo, oslanjanje na političku volju
Ombudsmani ukazuju na to da se ostvarivanje pitanja prava na porodiljsko odsustvo odnosno prava na naknadu u istom periodu, mora razmatrati kako s aspekta zaštite prava i nediskriminacije majki, tako i s aspekta zaštite prava djeteta, naglašavajući kako se onemogućavanjem korištenja prava po ovom osnovu direktno krši princip najboljeg interesa djeteta.
„Znamo na osnovu žalbi koje primamo koliko je problema kada su u pitanju različiti kantoni, odnosno entiteti, ako je prebivalište majke u Republici Srpskoj a radi na području Federacije. Kako smo institucija na državnom nivou, poznati su nam svi problemi sa kojima se susreću porodilje. I naravno da se to reflektuje i na djecu“, navodi Aleksandra Marin-Diklić, šefica Odjela za praćenje prava djece i pomoćnica ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ona napominje kako u svim zaprimljenim predmetima nije konstatovano da nadležni ne izvršavaju svoju obavezu, ali je problem u bh. specifičnostima i zakonskim propisima na nivou entiteta, a u slučaju Federacije BiH, kantona.
„Nadležni postupaju u skladu sa važećim propisima, ali se u praksi pojavljuju problemi. Ne u oblasti zdravstvene zaštite, ali da u oblasti socijalne zaštite ili radnog prava. Dira se i u radna prava žena kada govorimo o porodiljnom odsustvu i o platama za vrijeme trajanja porodiljnog odsustva. Mi smo godinama imali sastanke, upućivali preporuke Ministarstvu civilnih poslova koje bi kao ministarstvo na državnom nivou trebalo kordinisati eventualne različitosti, trebalo bi da doprinese rješavanju različitih problema. Koje nekada saznamo a nekada i ne jer ljudi često nisu aktivni u zaštiti vlastitih prava.
Koordinacija izostaje. Ne vidim spremnost naših nadležnih da se po tom pitanju nešto mijenja. I svako se drži svoje nadležnosti. I entiteti i kantoni. Ako su problemi poznati nama, vjerujem da su i nadležnim organima na svim nivoima vlasti“, napominje Marin-Diklić, dodajući kako prava, a djece posebno, ne bi smjela zavisiti od političke volje.
„Nadležni se drže slova zakona i misle da je to dovoljno. Ali nekada zakone treba i mijenjati“, zaključuje naša sagovornica.
Kampanja Za svako novo srce, inicijativa za unapređenje porodiljskih prava
Problem porodiljskih naknada ovisno o različitom mjestu prebivališta u odnosu na mjesto zaposlenja, samo je dio problema vezanih za ostvarivanje porodiljskih prava u Bosni i Hercegovini.
Svaki od njih iziskuje adekvatna rješenja pa je zato teško govoriti o prioritetu rješavanja. Ali s obzirom na ozbiljne neujednačenosti i propise koji su u Federaciji BiH vezani za kantonalne nivoe odlučivanja, Westminster fondacija za demokratiju (WFD) je, uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, pokrenula kampanju „Za svako novo srce“ s ciljem izjednačavanja i harmonizacije pravnih propisa. Inicijativa se, između ostalog, bazira na podršci deset kantonalnih zastupnica iz cijele FBiH koje će kroz zajednički rad sa Westminister fondacijom ukazati na aktuelne prakse i nejednakosti te ponuditi smjernice za rješavanje problema, koje bi, doprinijele da prava djece i njihovih roditelja zaista budu prioritet.