Jeste li gledali film “Blum”? – pitala sam danima ljude nakon prvog susreta sa filmskom pričom čiju režiju potpisuje Jasmila Žbanić, a koja je posvećena Emeriku Blumu, osnivaču Energoinvesta. Odgovor koji najbolje opisuje reakcije publike: “Gledao sam koliko se moglo od suza.” Film “Blum” nije napravljen isključivo kao historiografski rezime ispripovijedan filmskim jezikom, već kao eho koji poziva na akciju. Ovo je film koji ukazuje na potencijal da dobrom vizijom mijenjamo svijet oko sebe – baveći se prošlošću, ovaj film direktno interveniše u sadašnjost.
O procesu nastanka filma i efektima filma na publiku razgovaramo sa Jasmilom Žbanić, rediteljicom koja je zasigurno jedan od najvažnijih glasova savremenog bosanskohercegovačkog filma. I ovoga puta, Jasmila Žbanić uspješno spaja lične i kolektivne priče, istražujući utjecaj prošlosti na društvo i pojedinca. U intervjuu za Urban magazin, Žbanić osvjetljava istraživački proces, izazove u produkciji, kao i duboko emotivnu reakciju publike na film – jer “Blum” nije samo filmski, već i društveni fenomen koji dolazi u pravi čas.
Razgovarala: Elma Hodžić
Vaši filmovi obrađuju složene teme kroz lične priče, propituju traumu, lični/kolektivni identitet. Kako odlučujete koja lična ili historijska pitanja ćete obraditi u svojim filmovima? Zašto Blum?
Ideja za film je uvijek u samom početku neka jaka emocija, misao koja ne popušta, a od koje se formiraju slike, scene, ritam. Nije uvijek jasna – tek poslije određenog vremena dobija svoju formu. Priča o Blumu formirala se iz više izvora. S jedne strane zadivljenost Blumovim genijem, ponos na sve ono što su ljudi iz BiH postizali u svijetu i, naravno, tuga što su ta fenomenalna energija i nevjerovatni rezultati doživjeli strašnu destrukciju. Htjeli smo govoriti o Blumu jer nam on osvjetljava naše danas i daje nam neku novu, zaboravljenu, energiju koju svi u BiH imamo u svom DNA.
Kako ste pristupili istraživačkom procesu i pripremi materijala za film? Koji su bili najveći izazovi u pronalaženju relevantnih arhivskih materijala?
Pretraživanje arhiva je veliki posao na kojem je radilo pet ljudi. Kod nas, na prostoru bivše Jugoslavije, puno arhiva nije digitalizirano, pa smo često morali digitalizirati filmske trake na kojima bi pisalo da su snimljeni kadrovi Energoinvesta, a onda bismo vidjeli da tu nema ništa jer trake nisu dobro obilježene. Proces je bio jako dug i iscrpljujući. Sve je ličilo na potragu za zlatom u kojoj morate satima kroz rešeto prometati pijesak i otpatke da biste našli poneku mrvu. Ali, ta mrva zlata je bila vrijedna truda. Pomogla nam je i projekcija koju smo organizirali u kinu Metalac sa Sarajevo film festivalom, jer smo dobili dosta smjernica koga još treba kontaktirati, intervjuisati i gdje kopati.
U filmu koristite arhivske snimke intervjua sa Emerikom Blumom, Titom i drugim važnim ličnostima. Pored toga, intervjui sa radnicima Energoinvesta su nevjerovatno jaki – u kinu su ljudi uistinu reagovali na epizode iz historije Energoinvesta koje kazuju naši savremenici… Kako ste koristili formu intervjua da izgradite naraciju i što ste željeli postići tim preplitanjem prošlih i savremenih slika?
Prvo smo snimili sate materijala sa različitim sagovornicima i sagovornicama. Htjeli smo zabilježiti njihova sjećanja, doći do podataka i čuti njihov odnos sa Blumom. Razgovor bi počinjao sa desetak istih pitanja, ali onda bismo, ovisno o osobi i njihovoj ulozi u Energoinvestu, ovisno o njihovim odgovorima, išli dublje i dalje u specifične teritorije.
Dokumentarci nerijetko zahtijevaju dugotrajan i pažljiv proces montaže. Kako ste se nosili sa izazovima koji su nastali prilikom montiranja, posebno u pokušaju da balansirate bogatstvo arhivskih materijala s narativnim tokom?
Materijala je bilo mnogo, što je značilo da je bilo mnogo pravaca u kojima se film mogao ispričati. Imali smo nekoliko različitih verzija filma sa drugačijom perspektivom, različitom montažom. Tražili smo balans između portreta Bluma, Energoinvesta, socijalizma, konteksta BIH i Jugoslavije. Jedno je trebalo proizilaziti iz drugoga i dugo vremena smo proveli tražeći pravu strukturu.
Jasmila Žbanić; Foto: Edvin Kalić
Koja je razlika, prema Vašem iskustvu, u oblikovanju dokumentarnog i igranog filma čija osnova je historiografska? Zašto Blum nije igrani film?
Mislim da je ovaj film puno jači kao dokumentarac jer su svi materijali autentični. Niko nam ne bi vjerovao da su scene kada Energoinvest pobjeđuje Siemens u Indoneziji i dobija tendere u Americi stvarne, da nismo koristili arhivski snimak i autentične ličnosti. Neko je rekao da smo donijeli novi žanr u filmu, naučno-fantastični dokumentarac (smijeh). Zaista izgleda kao naučna fantastika šta su naši sugrađani i sugrađanke Energoinvestovci radili prije tri decenije. Zato je bilo važno pokazati autentičan arhivski materijal. U drugim slučajevima, kao što je “Quo vadis, Aida?”, gdje nema dovoljno arhivskog materijala za ispričati ličnu priču, bilo je potrebno raditi igranu formu.
Ovaj film je značajan doprinos razumijevanju historije Jugoslavije. Da li imate planove za druge projekte koji se bave historijom?
Trenutno pokušavamo finansirati nastavak filma “Quo vadis, Aida?”. Kroz produkciju Deblokada razvili smo više filmova i serija – neki od njih se bave istorijom, poput serije o opsadi Sarajeva.
Kakve su reakcije publike na Bluma?
Baš onakve kakve smo i mi imali dok smo radili film. Emocije su jake jer se divite geniju Bluma i svim Energoinvestovcima, plačete što od ponosa što su nevjerovatne stvari bile moguće, a i od tuge jer je je jedan genijalan projekat brutalno uništen. Ipak, mislim da se iz kina izlazi oplemenjen i pun nove energije, inspiracije i ideja.
Zašto je priča o Blumu/Energoinvestu važna u kontekstu današnjeg svijeta?
Meni je bila važna na više nivoa. U današnjoj krizi kapitalizma, kada se pitamo šta su nam alternative, potrebno je govoriti o ljudima koji su živjeli jednu uspješnu alternativu. Samoupravljanje i socijalizam su bili modeli koji su kod Bluma uspješno funkcionisali. Sa druge strane, važno je analizirati našu prošlost. Koproducent filma, Amerikanac Richard Bondi, koji je inžinjer u Googlu, kada je prvi put gledao film, rekao je da tek sada razumije zašto je agresija na Bosnu i Hercegovinu bila tako brutalna i zašto je trebalo uništiti BiH. Također, bilo mi je važno sa publikom iskomunicirati Blumov duh koji se nikada ne predaje. “Svaka šansa ima izgleda za uspjeh” – kaže u jednom od starih snimaka. I ono što je za mene najfascinantnije, a vidim da dotiče i druge na emotivan način, jeste činjenica koliko je Blum brinuo za razvoj društva – ništa nije radio za svoj interes, nego da bi društvo napredovalo.
Kako mislite da će se film “Blum” povezati sa mladim ljudima koji nemaju lično iskustvo tog vremena?
Reakcije mladih su fenomenalne i ne znam kada me je nešto toliko ispunilo nadom i snagom kao kada čujem kako reaguju, kako razmišljaju i kako je Blum uticao na njih. Nedavno sam imala razgovor sa publikom u kinu Meeting point. Sala je bila puna mladih ljudi. Sa kakvim oduševljenjem i zanosom su pričali o Blumu – o tome koliko im je otvorio oči i dao snage.
Može li ovaj film – ali i film generalno, kao medij – pomoći da se istrgnemo iz opšte društvene letargije i počnemo djelovati?
Ako bi film pogledalo puno ljudi – opet mislim na mlade koji u filmu ne gledaju samo kako je nekada bilo, nego kako može biti u budućnosti – mislim da bi se stvari promijenile. U razgovoru sa publikom studenti su nam rekli: „Ušli smo u kino letargični, a izlazimo puni energije i nade“. Rekla bih da, ako film dođe do svake osobe između 15-30 godina u BIH, ništa više neće biti isto. Zato smo pokrenuli akciju među građanima, privrednicima da poklone jednu ili više projekcija mladim ljudima, da bi što više ljudi naučilo Blumovu filozofiju; da svi mi svojim radom možemo uticati na dobrobit društva i da „svaka šansa ima izglede za uspjeh“.