U nedjelju 15. aprila u Spomen području Donja Gradina* u Republici Srpskoj (RS), većinski srpskom entitetu Bosne i Hercegovine, održana je komemoracija žrtava ustaškog koncentracionog logora Jasenovac iz Drugog svjetskog rata, gdje su većina prisutnih bili Srbi. Događaj, na kojem je bilo prisutno nekoliko stotina građana RS-a, direktno je emitirala glavna televizija RTRS, a koji je zauzeo glavne stranice u dnevnim novinama u RS-u; je u osnovi prošao nezapažen od strane bilo kojeg međunarodnog medija. Međutim, nedostatak pažnje nije bio iznenađujući budući da su informacije o datumu obilježavanja objavljene samo 12 dana prije samog događaja, i bile su usmjerene isključivo na lokalnu javnost.
Svi građani RS-a, bez pozivanja drugih državljana BiH, su bili pozvani da učestvuju, a organiziran je i besplatan prijevoz iz udaljenih područja nekoliko gradova RS-a. Došle su desetine autobusa sa djecom iz škola, kao i članovi različitih veteranskih organizacija, što je starije i mlade učinilo najvećim dijelom prisutnih. Službene vlasti prisustvovale su ceremoniji, i to nekoliko predstavnika RS-a, predsjednik Narodne skupštine i ministar obrane Srbije, predstavnici Jevreja i Roma iz RS-a i Srbije, te nekoliko ambasadora u BiH, uključujući SAD, Rusiju i Njemačku. Komemoracija je trajala skoro tri sata i odvijala se na dva različita mjesta unutar spomen-kompleksa, te sastojala se od tri glavna dijela: polaganje vijenaca, pravoslavne službe i obraćanja službenih predstavnika, zaključenih govorom predsjednika RS-a, Milorada Dodik.
Sjećanje na koncentracioni logor Jasenovac odigralo je ključnu ulogu u mobilizaciji Srba tokom rata devedesetih godina i zauzima centralno mjesto u srpskoj viktimizaciji. Predstavnici RS-a i Srbije često koriste Jasenovac kao argument za srpske ratne akcije tokom raspada Jugoslavije. Oni tvrde da niko ne može razumjeti što se dogodilo devedesetih godina osim ako ne zna punu istinu o strahotama Jasenovca i masovnoj patnji i “genocidu” kojem su bili izloženi Srbi. U skladu sa ovom pričom, spomen-događaj, prije no odavanje počasti žrtvama, naizgled je bio fokusiran na prenošenje određenog istorijskog narativa, te posebno na njegovo značenje za sadašnjost i budućnost građana RS-a.
U svim govorima naglašena je jasna istorijska lekcija kako bi Srbi trebali učiti na strahotama Jasenovca – naime, da Srbi nikada ne mogu biti sigurni bez vlastite države. Govornici su istakli neviđenu okrutnost ustaških zločina nad Srbima, Romima i Jevrejima, osvrćući se ne samo na Hrvate, već i na Bošnjakečija je prisutnost među stražarima dokumentirana i često se ističe od strane Srba. Dodik je poticao sve Srbe da nikada više ne podlegnu iluziji da mogu dijeliti državu sa drugim narodima (kao što je bilo tokom Jugoslavije), te da se ne boje bilo čega što bi ih moglo spriječiti da djeluju. RS je predstavljena kao jedina garancija njihove sigurnosti, a dok su predstavnici Srbije obećali da Srbija nikad neće dopustiti da bilo ko raspravlja i dotakne RS, Dodik je naglasio kako nema bosanskih ili hrvatskih Srba, nego samo jednog ujedinjenog srpskog naroda.
Glavna poruka komemoracije i prilično osebujna organizacija događaja koji je usmjeren isključivo na srpsko stanovništvo u RS-u može se tumačiti kao dio nacionalnog i “državnog“ projekta izgradnje kojeg promovira Milorad Dodik. Stalnim referencama na “Republiku Srpsku” i “Republiku Srbiju”, kao da su to dvije države sa jednakim statusom u okviru međunarodnog prava, nekome ko nije upoznat sa bosanskom realnošću bilo bi teško povjerovati da je RS “samo” jedan od dva entiteta od kojih se sastoji država Bosna i Hercegovina. Za stranca (vjerovatno sam sem ambasadora bila jedina prisutna), bilo je malo toga sa čim se mogu povezati, jer svi univerzalni apeli ka čovječanstvu, koje bi se očekivali dok se prisjećamo desetaka hiljada civilnih žrtava masovnih zlodjela, bili su zasjenjeni ukupnim nacionalističkim tonovima. Ukratko, komemoracija je predstavljala još jedan primjer (regionalno tako široko prakticiran) prisvajanja istorije velikog masovnog stradanja da služi određenim političkim ciljevima.
Međutim, također je važno istaknuti da je hrvatski pristup ovoj “crnoj strani svoje istorije” daleko od toga da je neproblematičan, a čak i u novije doba Jasenovac je više puta podvrgnut raznim istorijskim manipulacijama. Ponavljajuće kontraverzne izjave hrvatskih nacionalističkih političara ili javnih osoba njeguju i do određene mjere legitimiziraju srpske priče o uvijek prisutnoj hrvatskoj prijetnji. Sjećanje na Jasenovac još uvijek predstavlja jedan od glavnih izvora sukoba između dominantnih srpskih i hrvatskih istorijskih narativa. Sporovi se, na primjer, manifestiraju kroz veoma sporno pitanje broja žrtava Jasenovca, gdje srpske vlasti govore o 700.000, a hrvatske vlasti o 81.998 žrtava.** Stalni sporovi o sjećanju na Jasenovac, ponovno pokrenuti nedavnom aferom sa upotrebom ustaških simbola u Hrvatskoj, rezultirali su situacijom u kojoj se čak 73 godine nakon spomenutih događaja odvijaju tri zasebne komemoracije – uz “srpsku” u Donjoj Gradini, jevrejska komemoracija se održala istog dana u Jasenovcu u memorijalnom kompleksu na hrvatskoj strani, dok se službena hrvatska komemoracija održava 22. aprila.
* Kako je bivše mjesto ustaškog koncentracionog kampa sada podijeljeno granicom BiH i Hrvatske, a memorijalni kompleks izgrađen tokom Titove Jugoslavije je na hrvatskoj strani granice, vlasti RS-a su počele graditi vlastiti spomen-kompleks u Donjoj Gradini nakon 1995. godine.
** Jugoslovenski režim je utvrdio broj od 700.000 žrtava (među njima 500.000 Srba), ali je dokazano da je isti znatno preuveličan da bi se dobila veća ratna odšteta i danas se smatra potpuno nerealnim. Broj od 81.998 odnosi se na fizički identificirane žrtve, što opet ne obuhvata puni opseg zločina. Hrvatski dužnosnici odnedavno koriste ovu cifru; međutim, na početku 1990-ih bila su uobičajena značajna smanjenja broja žrtava.
Preuzeto sa: Chrzová, Barbora. “Long Live the Serbian Nation!”: The Republika Srpska Commemoration of Jasenovac Victims. PRIMUS BOHEMS Web, 27.4.2018. Link: http://www.bohems.fsv.cuni.cz/post/91.