Foto: Spomenik kralju Tvrku u izvedbi sarajevskog slikara Stijepe Gavrića
P L O T U N
Poredani poput kulisa u jedan red
u istom času povlačimo obarač,
pucamo u anonimni horizont,
u mrak, u strah, u vrhove Apenina:
stalo nam je da dokončamo besmisao. MARIJAN GRAKALIĆ (Iz zbirke poezije „Pjesme vojnika“)
KAKO SPASITI SARAJEVO OD POVRATKA KRALJA TVRTKA?
I taman kad smo pomislili da se ponovo vratilo „vrijeme one lijepe turske tišine“ – vrijeme „kad je jedan Turčin znao više neg hiljadu Vlaha“, odnekud se pred zgradom Predsjedništva u Sarajevu pojavi kralj Tvrtko. Nakon šest vijekova šutnje, već davno zaboravljeni bosanski vladar, promrsi pobjedonosno: „Evo me, ja došo“.
„Samo nam je on još falio. Zar ga nismo već jednom porazili“, prošapta Sultanija i još doda: „Kralj Tvrtko mora pasti“.
Onaj prvi do nje ispusti preplašeno njenu suknju iz ruke i prošapta: „Ne smijemo to raditi, bit će isuviše upadljivo. Optužit će nas kao rahmetli Aliju da jedno mislimo, drugo govorimo a treće radimo“. Sultanija se nedade zbuniti i ljutito, sada povišenim tonom, naredi: „Neka to završi ona Komisija za zaštitu kulturno-historijskih spomenika.“
Tako naredi, tako i bi…
Otpočelo je ponižavajuće „šutanje“ povampirenog bosanskog vladara sa lokacije na lokaciju.
„Ništa više nije isto kao nekada“, pomisli kralj u sebi. „Baš čudnovati izrazi dobrodošlice“, reče sa zagonetnim smiješkom na licu i onako baš u karaljevskom stilu prokomentira:
„Lijepo je kad nekome fališ. Gdje se god pojavim u Sarajevu odmah kažu „samo nam je on falio“.“
Tužna spoznaja da nam je kralj Tvrtko „persona non grata“ u Sarajevu dovoljno govori sama za sebe. Od buđenja bosanskog dostojanstva o kojem sanja velika većina dobrih Bošnjana očigledno nema ništa. Zatrli su ga lažni doktoranti i grabežljivi lopovi. Zašto sada ne podigne svoj glas naš hrabri „heroj iz zgrade Loris“, koji se godina pozivao na hiljadugodišnju tradiciju bosanske državnosti?
Ne radi se ovdje samo o spomeniku kralju Tvrtku. Neko je ovih dana postavio pitanje zašto pjesnik Izet Kiko Sarajlić u Sarajevu nema svoju ulicu. Možda je važnije upitati kud nam iščeznu ona naša lijepa Bosna prkosna od sna? „Ne smijemo izdati principe zbog kojih se ginulo u ratu“, poručuje se sa raznoraznih obljetnica. Koliko nam zaista danas znači ona Sajina (S. Isović) pjesma „Mila majko moram poć, Bosna zove upomoć“, i dira li nas u srce kao nekada?
„S početka prošlog rata 1992. godine smo imali samo srce…“ upozorava Dodika prijetećim tonom jedan sarajevski političar (ne bi mu pominjao ime), a danas imamo luksuzne vile, skupa auta, apartmane na planini i na moru i ko zna šta sve još.
I sada nakon svega ta naša vrla „tri ratna druga“ i njihovi pajdaši skupa sjede i ćaskaju po ministarstvima i državnim institucijama. Jede se kavijar pije se džin, ima se para ima se čim, što bi se reklo…
Jedne se prilike Izet Kiko Sarajlić (kad ga već pomenuh) malo našalio rekavši da njegova pokojna supruga na groblju leži kraj nekog generala. Podsjetit ću vas na koga je mislio i „šta je pjesnik htio reći“. Čovjek koji je sahranjen pored familije Sarajlić (tu je kasnije i Kiko pokopan) je bio jedan od poznatijih Titovih generala i zvao se Anton Lukežić. General Lukežić je uz Branka Mikulića (kao uostalom i većina uglednih Sarajlija iz tog perioda) bio veliki zagovornik građanske i multinacionalne Bosne i Hercegovine. Znate li šta se poslije desilo sa grobom ovog velikana? Sramota je ovo reći, ali moram: prekopali su grob generala Antona Lukežića. Strašno, za nepovjerovati.
Ukoliko iskreno priželjkujemo uskrsnuće bosanskog dostojanstva morat ćemo o ovome otvoreno progovoriti. Je li baš za sve kriv Dodik, ima li do nas kakve krivice?
Zaglibili smo do grla iz puno razloga, ali je sada pitanje svih pitanja: kako spasiti Kralja?
PREDLAŽEM EVAKUACIJU KRALJA TVRTKA IZ SARAJEVA NA BOBOVAC
To je, po meni, mudar i spasonosan prijedlog. Da nas brate ne bi dalje ponižavali i vrijeđali „šutanjem“ kralja Tvrtka sa lokacije na lokaciju, ajde da ga privremeno evakuiramo na „sigurno“ mjesto, a to je drevni kraljevski grad Bobovac. Kraljev Spomenik na Bobovcu bi bio još jedan razlog više za naše posjete, odnosno naš povratak na bosansko „izvorište“. To je naravno lako reći ali teško izvesti, jer na strateškim pozicijama imamo „hablečine“ (čast izuzecima) koje ne znaju kud sa sobom udaraju. Na tako važnom historijskom mjestu nismo do sada gotovo ništa investirali. Nakon povratka kralja na Bobovac, mogli bi za početak krenuti i sa projektom jedne male žičare… Sve bi to bilo isplativo i ne košta puno novca. No, pitanje je koliko je našim „stratezima“ iskreno stalo do Bosne, jer njih zanimaju jedino „fotelje“ i parče vlasti.
Bosna kralja Tvrtka, nekad slavna i ponosna, danas je postala „Kuća za umorne“ nedavno preminulog Dževada Karahasana.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, proljeće 2023.