Nikola Krstić
Prošao je dugo iščekivani 15. mart u Srbiji. Sabiraju se utisci, lapi euforija, vraćaju se svi na zemlju. Pišu se komentari, analizira se situacija, mudraci po medijima klepeću, a narod po Srbiji čeka sledeću direktivu Studenata u blokadi. Arhiv javnih skupova, organizacija koja se bavi prebrojavanjem učesnika po ovakvim događajima, procenjuje da je na ovom skupu „15. za 15“ bilo između 275.000 i 325.000 ljudi. Istorijska brojka, svi žubore o tome, mnogo više nego Petog oktobra, ali glasovi u tami bojažljivo šapuću šta dalje činiti. Sreća u ovoj širokoj, dubokoj i krvavoj nesreći jeste što živimo u državi u kojoj se konstantno nešto zbiva, prepliće, razlupava, umnožava, oduzima, nestaje i raskomadava, te nam nikada neće manjkati sadržaja. Tokom samog protesta, na kojem se u biti ništa nije desilo osim brojnosti i čudesne energije, neki je đavolak iz dubine državnog mraka ispalio iz takozvanog zvučnog topa gromoglasni zvuk koji je napravio stampedo tokom petnaestominutne tišine za 15 usmrćenih zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu. Za neupućene: Reč je o oružju koje nije smrtonosno, emituje intenzivne zvučne talase u određenom pravcu, a kod pogođenih osoba može izazvati glavobolju, mučninu, dezorijentaciju, ali je moguća posledica i trajno oštećenje sluha.
Sve ovo počinje da deluje kao da se bližimo nekakvoj tački ključanja, kao da će ovaj ekspres-lonac uskoro pući i napraviti dar-mar u ovom kazamatu, ali to nikako da se desi. Mnogi su tokom i nakon ovog epicentričnog događaja u Beogradu osetili se bolje, lakše, oslobođenije, optimističnije i puni nade da će se konačno i već jednom ovo neoradikalsko zlo okončati. Drugi su pak izašli iz protesta razočarani, umorni, slomljeni i potišteni što se, eto, nije baš tada završilo ili se barem nije zaoštrilo na neki način.
Iako studenti i sami kažu da ovo i nije trebalo da bude Dan D, te da oni trče maraton, odnosno da žele da regenerišu ovo društvo i promene sistem, kako ne bi nakon Kurte došao Murta, ljudima, ipak, fali taj dodatni zamah u protestima. Stvara se utisak kao da još nije sazrelo doba da se celokupno društvo udruži i krene u suštinske promene, svako na svoj način.
Nemanja Rujević, novinar beogradskog nedeljnika „Vreme“ i kolumnista dnevnog lista „Danas“, u svom tekstu „Dan posle“, u avgustu 2024. godine, kada su bili aktivni protesti protiv inostrane multikorporacije Rio Tinto, dobro je primetio: „Moja teorija je da ljudima nije toliko loše. To jest, vide šta se zbiva i taman im je toliko loše da se bune, ali tako da skoro ništa ne rizikuju. Poređenja sa devedesetim su zato sva promašena, tada je svakog osim povlašćene kaste nevolja ganjala svakog dana po ceo dan. Sumanuta inflacija, prazni rafovi, benzin u plastičnim bocama, šverc, rat, pogibija, bombe, zatvorene granice. Doslovna borba za goli život.“
On dalje piše: „Danas se životari nekako. Većina ljudi spaja kraj s krajem, ali ga ipak spoji. Za takve je smišljen ceo sistem trovanja pinkovima i informerima, da im se pojasni kako bez Vučića ne bi bilo ni tog polupasjeg života. Drugi, koji žive bolje – a samo je naizgled paradoks da se oni koji žive bolje više bune – izlaze na ulice uvređenih mozgova, a ne praznog stomaka. Nekome je to ventil, nekome moralna dužnost, potreba da se pokaže pripadanje otporu ovome što se zbiva. A onda se ode kući, valja odspavati jer se od sutra dalje taljiga, ide na posao, otplaćuje kredit, voli, mrzi, gleda prenos utakmice, čita knjiga, bleji u kafani, podižu deca, šeta parkom ili ide na letovanje.“
Iako se inicijalni tekst odnosi na pobunu protiv kapitalističko-izrabljivačke kompanije, on se može, nažalost, primeniti i na ove proteste. Da se ne lažemo, celu ovo pobunu na svojim plećima nose studenti i prosvetari. Nastavnici i učitelji po osnovnim i srednjim školama će uskoro ući u drugi mesec bez plate, a studentska omladina već preko 100 dana ne spava kod svoje kuće. Dok je, mora se reći, ostatak sistema ostao većinski pasivan ili diskretno aktivan. Građani i građanke kao pojedinci učestvuju onoliko koliko mogu, ali su čitavi sektori u potpunosti ignorisali ovu pobunu i ostali distancirani od rovovske borbe. Nažalost, donekle i dalje postoji nada u međunarodni faktor, da će taj tobože civilizovani i slobodni svet videti ovoliki broj ljudi na ulicama, pa će priskočiti u pomoć, kao nekada, da se skine gospodar sa gvozdenog prestola. Međutim, stvari više nisu iste kao što su bile devedesetih, neuporedive su, osim u nekim elementima; naprednjačka fela koja drmusa ovom državom zapravo je ekspozitura tog sveta u koji se, nažalost, i dalje uzdamo.
Naši kompradori
U hrvatskom mediju „Index“ pojavio se tekst, koji potpisuje Goran Vojković, pod nazivom „Prosvjed u Srbiji neće postići ništa“, u kojem on gradi čitavu priču oko toga kao da je predsednik Srbije Aleksandar Vučić poseban element u čitavom svetu, te da je on skoro pa neka vrsta izolovanog virusa iz starih vremena, koja su odavno prošla, a naše srbijansko društvo nikako da se pomakne iz tog blata. Međutim, gospodin Vojković, kao i mnogi opozicioni mislioci i smatrači u Srbijatriji, maši poentu – nije Vučić nikakav usamljeni Mohikanac u ovom delu Evrope i sveta, naprotiv, on je ogoljena monstruoznost neoliberalnog sistema, koji služi za izrabljivanje i tlačenje svih onih koji mogu da doprinesu barem malčice ukrupnjavanju kapitala.
Da, predsednik Srbije je zadržao svoje šešeljevske manire i šovinističke gene, to uopće ne krije, širi svojom aurom međunacionalnu i versku mržnju i prezir, ubacuje buve zavade među ljude, deli ih po nacionalnostima i radi sve ono što ga je njegov politički otac i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj naučio. Međutim, ova kompradorska vlast se ne zasniva više na tom kolektivnom orgazmu i ratnohuškačkom zanosu, koji je bio za vreme nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića, već na konformizmu vladajuće elite i ugnjetavanju onih na dnu. Uroš Krčadinac, digitalni umetnik, doktor informatike, autor i edukator, u svojoj seriji digitalnih eseja pod nazivom „Kompradorijana“, veoma slikovito definiše šta su kompradori.
„Kompradori su političari koji globalnim firmama sređuju poslove na lokalu. Govore da su predstavnici naroda iako rade na štetu naroda (koji im daje glasove) a u korist globalnog kapitala (koji im daje bogatstvo). Svoje matične zemlje kompradori tako pretvaraju u servis za imperijalni kapital, u buvlju pijacu ruda, voda i jeftine radne snage. Vladajuće klase Latinske Amerike, Afrike, Azije – to su redom kompradori“, piše Krčadinac. On navodi da je to „bila i kineska mandarinska klika sve do komunističke revolucije“. „To je postala i ruska KGB oligarhija nakon što je izdala Sovjetski savez, kao i, naravno, sve postjugoslovenske nacionalne buržoazije nakon što su trampile veru za večeru, privatizovale privredu a na svoje dvorce okačile nacionalne zastave. Pa se sad klanjamo engleskom Rio Tintu a proterujemo hrvatske kustoskinje i umetnice – šta je to nego veleizdajnički nacionalizam“, pisao je.
I tu nema nikakve tajne, niti šokantnosti, već je kompradorstvo stiglo na vlast kao posledica naše bahatosti i razjarenosti tokom ratova na jugoslovenskim prostorima. Želeli smo velike granice, izlazak na tri mora i etnički čiste države, dobili smo kolonijalne upravnike i goniče robova.
Zapušenje krvotoka
Fućka se predsedniku i njegovim ortacima da li će studenti da izgube godinu ili ne, da li će da spavaju na fakultetu ili na livadi. Svakojaki protesti su bili pod njegovom strahovladom, ali je on to sve uspevao da pacifikuje, da obesmisli, pa čak i da lupi pakosnu kontru u kojem će te demonstracije nazivati „praznikom demokratije“. Sve je to njemu godilo, voleo je na svoj izopačeni način da se hvali tim stvarima, da od sebe pravi centralnu žrtvu u svemu tome, te da iz svih tih silnih pobuna naroda i narodnosti izlazi kao pobednik. Međutim, ovaj put je drugačije. Ovog puta ga studenti udaraju tamo gde ga najviše boli, a to je – privreda. Naravno, studentarija kao takva ne bi mogla ništa da mu uradi, da se građanstvo nije odazvalo pozivu da blokira svakog dana ulice i raskrsnice širom Srbije. Na taj način je učinjeno da se uspori protok kapitala, da se blokiraju krvotoci kapitalističkog organizma, te da se na taj način opomene, pa čak i upozori šta bi moglo tek da usledi, ako se te blokade dalje prošire i razbuktaju.
Ono zbog čega gospodaru sa Andrićevog venca verovatno skače pritisak jeste bojazan da se sve ovo ne rasplamsa na gradilišta, putogradnje i fabrike – njegov tri srca opstanka pred svojim vernim glasačima, ali i pred zakupodavcima ove neokolonijalne rupčage.
Ivan Cingel u svom tekstu „LIBERALNE GREŠKE: Što nam kratka povijest srpskog tranzicijskog konteksta govori o hrvatskom?“ dobro uokviruje šta je do sada bila Vučićeva formula uspeha.
„Vučićeva formula uspjeha je u ničim prikočenom namirivanju corporate welfareom i lokalne i strane buržoazije, bez obzira na unutarnje borbe klanova u SNS-u, uz istovremeno držanje kivnosti deklasirane radničke klase pod kontrolom, što populističkom manipulacijom, što potkupljivanjem armije ovisnih, što golom represijom. Hibridizirao je to sve – kao desni populist i autokrat, ringmaster prvobitne akumulacije i neoliberalni komprador koji simultano simulira suverenizam“, piše on.
Dalje u tekstu navodi da „Velikom Vođi pak savršeno odgovara da političke barikade ostaju zauvijek reducirane na one petooktobarske: krkanluk/modernizam, svetosavlje/sekularnost, nacionalizam/Europa, liberalizam/konzervativizam, Haški sud i Kosovo“.
Međutim, studentska pobuna je počela da razvaljuje te brane i da povezuje mnoštvo ljudi koji se verovatno nikada u svom životu ne bi umrežili i povezali. Studentski zamah je razbio sve te stereotipe i predrasude o nametnutim kulturološkim i identitetskim razlikama, te je uspeo da uobliči mase u jedno oružje koje bi možda i moglo da se izbori sa ovakvom pomahnitalom vlašću i njenim nakaradnim sistemom.
Gospodar sa manirima
Dakle, ukoliko uvežemo pisanja Krčadinca, Cingela i Rujevića u jedno, situacija uopšte onda nije jednostavna, niti su izgledi za budućnost laki. Bilo bi možda ovo jednostavnije da je u pitanju čovek koji tek tako ne želi da siđe sa svog trona, jer mu se osladilo i ima kompleks boga. Možda bi bilo i lakše da kakvu-takvu podršku iz sveta dobijamo – da li sa ove ili one strane zavese, ali ni to se ne dešava. Zato ova pobuna – iako ona možda površinski i ne vidi sebe kao takvu – u stvari je krik protiv belosvetske mašinerije za dranje kože sa leđa u korist onih koji imaju to da plate. Vučić je samo hologramska manifestacija korporacijsko-kartelskog pljačkaškog pohoda po zemljama trećeg sveta, koji je doduše malo mutirao, ali je i dalje na njihovoj platformi. Zna on to dobro, znaju i oni to dobro, ali se čini kao da ljudi u Srbiji to još ne žele do kraja da razumeju, jer je očigledno lakše pojednostavljivati stvari.
Krčadinac je u svom kraćem digitalnom eseju u vezi sa kompradorima postavio pitanje: „Kako je moguće da ljudi OVOLIKO nekompetentni vladaju OVOLIKO dugo i uspešno?“
„Nisu krive ni okultne kabalističke čini, ni bezbožnički komunizam, ni zatucano orijentalno pravoslavlje, ni faličan srpski mentalitet, nego – kompradorska socioekonomska struktura globalne poluperiferije koja ovakvu svest generiše, oblikuje, uzgaja i reciklira (Jer svest, je l’ te, nije sama svoj uzrok, ne emergira iz vlastite esencije odvojene od sveta nego iz sveukupnosti prirodnih i društvenih interakcija unutar kojih se inkubira.)“, navodi on.
Dalje piše „da već sutra ćacijanersku (misli na pogrdni naziv ’ćaci’ u Srbiji kojima se nazivaju Vučićevi lažni studenti, prim. aut.) kompradorsku buržoaziju smeni nekakva prosvećena kompradorska buržoazija, bili bismo opet tu gde smo“.
„Pozicija buržova-kompradora od svakog će napraviti isto: polupismenog mediokriteta, bahatog šalabajzera, slinu, ulizicu, ološ, sluginče, hulju, s-udenta i ćaciku. Da iko od nas počne da se bavi sređivanjem milionskih dilova globalnim snsoidima verovatno će se i sam pretvoriti u lokalnog snsoida. U fizici za šesti razred to se zove Zakon spojenih sudova“, rekao je Krčadinac u svom tekstu.
Na kraju ostaje pitanje da li su ljudi u Srbiji uopšte svesni razmera i dubina povezanosti naprednjačke kaste sa svetskom paučinom. Iako ovaj protest, kako svi govore, čini da se srbijansko društvo i država regenerišu i ponovo obnove, što je veoma pozitivno i optimistično, ostaje jedan vakuum u kojem još ne postoji na približan odgovor – ili se barem svi boje da pokrenu tako nešto – šta će biti posle pada naprednjačkih dahija.
nomad.ba