Teško da postoji ikakva pouzdana naučna ili historijska metoda s kojom bi se moglo utvrditi gdje, kada i kako, započinje mržnja između Hrvata i Srba. Ona zasigurno nije prošlo vjekovna iako je u prošlom vijeku, u tri navrata, narastala do tragičnih razmjera. Mržnja između ova dva naroda je nastala mnogo prije, možda čak i deset stoljeća ranije, dok još ni jedni ni drugi nisu postojali kao nacije nego kao plemena jedne te iste etničke skupine.
Neki staro vjekovni elementi mržnje iz onih vremena provlače se kroz odnose ovih plemena do dana današnjega, kao dokaz njihovog sporog civilizacijskoga napretka i sazrijevanja. Najprepoznatljiviji elementi ali i najsolidniji generatori mržnje su, inat i podjele. U kontinuitetu, od kad su došli na Balkan, stalno nešto između sebe dijele, otimaju jedni drugima, svađaju se i ubijaju. Dijele teritorije, postavljaju međe i granice, otimaju rijeke, sela, stoku i ljude. Dijele vjeru, Bogove, svece, crkve, a pri tom se nagrđuju, ruše, pale i sakate se kao pomamne životinje, kao da nisu isto i kao da se ne razumiju i ne govore istim jezikom. Najčešće o podjelama nisu ni odlučivali sami nego su ih na to drugi pobuđivali. Upravo te podjele o kojima su najmanje oni odlučivali bile su i najpogibeljnije i za njih i za njihova okruženja, jer su u procesu događanja, na zadovoljstvo onih koji su im to nametali, bili toliko revnosni i dosljedni da su podjele uvijek postajale trajne i nepovratne.
Elem, oni koji su sa Slavenskim plemenima željeli vladati, brzo su uočavali tu njihovu inadžijsku sklonost i zdušno su je koristili. Latinska empirijska mudrost “divide et impera” nastala je davno prije dolaska Slavena na Balkan ali je tek poslije šestog stoljeća mogla biti opće prihvaćena kao primijenjena umjetnost. Na Balkanu i nešto sjevernije od njega, postala je najprimjenjivija disciplina osvajanja i vladanja narodima, a nisu je koristili samo lukavi osvajači nego i primitivni tirani i razbojnici koji su se kroz povijest, a naročito noviju, pojavljivali kao gospodari života i smrti milijuna ljudi.
Naravno, sve to je kroz povijest imalo ogromnog utjecaja na razvoj kulture i običaja Slavenskih plemena. Naša jednostavnost poimanja stvari zadržala nas je na razini elementarnih ljudi. Za razumijevanje stvari i pojava oko sebe još uvijek upotrebljavamo sasvim preprostu ‘toplo-hladno’ i ‘imati-nemati’ logiku. Iako smo se kroz historiju dijelili i cijepali na najsitnije teritorijalne nukleuse, bježali od samih sebe stvarajući stotine nekakvih posebnih nacija i religija, moderni svijet nas još uvijek vidi kao jedinstvenu etničku skupinu naroda, prostu i ni malo sofisticiranu pa prema tome naivnu i na govorljivu i uvijek svađalački raspoloženu. Ta naša elementarnost smanjuje nam mogućnost kontrole emocija pa se one u nas manifestiraju veoma burno. Mi, za razliku od većine evropskih naroda, više volimo, više se veselimo, više tugujemo i više mrzimo.
Naravno, uvijek su uočljivije one emocije koje se negativno odnose po nas same i po okolinu. Naročito su uočljivi nagli prelazi iz jednog emotivnoga stanja u drugo pa nas Europljani, zbog učestalosti tih događanja, smatraju nepouzdanima, a često i ne uračunljivima. Posebno nisu shvaćene učestale kulminacije mržnje koje su u Dvadesetom vijeku poprimile sveopći samo uništavajući karakter. U tim provalama mržnje smrtno je nastradalo preko milijun ljudi.
U posljednjoj provali mržnje Srbi i Hrvati iz Istočne Slavonije dali su svoj ogromni, neslavni, doprinos razumijevanju, što sve može izazvati nerazumna mržnja. Ubijanjem, paljenjem, pljačkanjem i protjerivanjima jedni drugih, prouzročili su takva stradanja da bi se Atilini osvajački pohodi mogli razumjeti kao akcije u kojima su se poštovale sve konvencije o ratnim pravima i običajima.
Ono što se dogodilo u Dalju, drugog augusta 1991. godine, na pravoslavnog Svetog Iliju gromovnika, ostati će zapamćeno kao kobni susret euforije i panike, prouzročenih bezobzirnom mržnjom cijelog ljudskog roda pa i samih sebe.
Nekoliko dana poslije bio sam u tom selu. Tragovi krvavog događaja bili su još uvijek jasno vidljivi, a sjećanja ljudi s kojima sam razgovarao, sasvim svježa. Bio sam prvi novinar neke strane informativne kuće kojemu je to uspjelo.
Televizija Novi Sad je za to područje imala ekskluzivnu dozvolu pa sam koristio njenu ekipu i “švercao” se na akreditacije njenih novinara. Nekoliko mjeseci kasnije u Osijeku sam se susreo i s dvojicom pripadnika “Daljske policije” koji su se bijegom uspjeli izvući iz srpskog smrtnog okruženja. Njihovo svjedočenje mi je poslužilo da sastavim mozaik Svetoilinskog pogroma i s druge strane.
Međutim, svjedočenja i sjedne i s druge strane složena su u priču koja više nalikuje fikciji nego dokumentu. Učinjeno je to namjerno, a razlog je želja da ne proizvedem još veće nesporazume koji se pletu oko ove tragedije. Većina aktera ovih događanja s obje strane su živi i još uvijek politički aktivni pa neka slučaj raspleću sami. Moje pisanje i prenošenje, važnih ali ne i dovoljnih, pojedinačnih svjedočenja, neka im posluži kao posjetnik na još uvijek mržnjom okovane savjesti. Zbog toga im u pripovijesti ni imena nisu točna. Izmišljena su ali netko će se ipak prepoznati.
Preuzeto sa bloga Mrka kapa