Photo by: Korab Krasniqi
Priče o ženama koje su preživjele torturu tokom zadnjeg rata na Kosovu (8/10)
Nije me poveo u Nemačku
Njoj je prekinut san o školovanju. Nakon udaje će shvatiti da je čovek sa kojim će provesti život alkoholičar. On će kasnije pobeći za Nemačku, da bi je ostavio samu sa petoro dece u ekstremnom siromaštvu.
Ova žena je pešačila iz jednog sela u drugo. Od jedne porodice do druge. Doživela je seksualno nasilje i gledala je decu kako plaču tražeći normalan život.
Ispovest u prvom licu: Fiksirala sam staju sa kravom i teletom
Merita
Ne znam, ne pamtim mnogo dobroga iz detinjstva… Moj san… prekinut je pre nego što je započeo.
Dve sestre su diplomirale, bile su starije od mene. U vreme kada sam htela da nastavim školu situacija kod nas se pogoršala, išli su po privatnim kućama, tako da sam ja bila primorana da svakako prekinem školu, iako je škola bila jedini moj san da postignem nešto u životu. Danas, sve što mi padne ruku, novina, knjiga, ne mogu a da je ne prelistam.
Udala sam se se veoma mlada, sa 18. godina. Završih školu, kako je to bilo u to vreme. Moja majka: „Nemaš što čekati, kćeri moja. U školu ne ideš, bolje se udaj za nekog muža. Nastavi život. Tako je ostavio Bog za sve, pa tako i ti.” I tako se ja udadoh. Sreli smo se, izašli da se upoznamo. Nismo se provodili mnogo, nisam ga ja izabrala.
Na samom početku, bračni život je bio pakao za mene. Prvi dan braka, moj muž alkoholičar. I danas je. Ostajala sam u nadi da će se popraviti. Samo je dolazio u kasne sate, dolazio bi pijan, pravio je problema meni, svojim roditeljima, svojoj porodici… sav je bio… ni sa kim se nije slagao, ni sa kim nije imao dobre odnose. I na samom početku sam htela da ga ostavim. Rekoh da ostanem u svojoj kući, jer nema života sa njim. Ali majka: „Ajde, možda rodiš neko dete, on će se popraviti, zbližiće se s tobom, jer nije iz loše porodice, nije loš.” I nastavih. Rodi se prvo dete… Nakon godinu dana. Godinu i mesec dana. Avgusta sam napunila godinu braka. Sin, prvo dete. U početku zapazih da se radovao, učinilo mi se da nam postaje blizak, da se popravlja, ali ne.
Sa dvoje staraca, svekar i svekrva bez posla, zaova bez posla, jedan dever je radio kao učitelj, ali on da li da izdržava svoju porodicu ili da mene izdržava?… Rodi se sin… Tu je u početku malo pomagao. Život za mene je bio katastrofalniji. Nisam imala čime da ga nahranim, od tuge, od maltretiranja nisam imala ni da ga dojim. Sin je plakao celu noć. Nije imao šta da jede. I bila sam primorana, nakon tri meseca od rođenja sina, ostadoh ponovo kod mojih.
Vratih se mojoj porodici. Rekoh da više ne mogu da idem, i da nema druge. Ne mogu da živim. Nisam vidjela nikakvu budućnost. Jednostavno, bila sam blokirana, nisam… samo sam prebirala u svojim mislima, samo sam plakala. Kako sam bila, veoma brzo se promeni moj život. Veoma dobro sam bila kao mirna devojka, iz dobre porodice, a tamo mnogo buke. Katastrofa. I ostadoh kod mojih, tri nedelje sam provela kod njih.
Dođe otac da me povede. Veoma sam se radovala kada sam ga videla. Izađoh plačeći. „Ha? Šta ti je?” Rekoh: “Vala oče, zašto si došao?” Reče: “Došao sam da te vidim i da te povedem sa sobom, jer moram da idem na put”. Jer je moj otac radio i išao u Beograd, daleko. I reče: “Dok se ja ne vratim, želeo sam da te povedem kod nas. Uželeli smo se unuka”. Bilo im je drago što se rodilo muško i voleli su ga mnogo. I moja jadna svekrva je znala, znaš, znala je da je preterala. “Ajde kćeri moja, evo, ja ću ih oprati, nemoj ih poneti tako”. ”Tako ću ih poneti.” I ja sam tvrdoglavo insistirala, ubacih ih u kesu, sa mojim ocem u kola i kući. Putem smo razgovarali sa ocem, rekoh: “Ne mogu više, oče! Ne znam više. Nemam nikakvo rešenje, nikakve nade tu nemam. Ti si sam video situaciju. Muž ne dolazi po nedelju dana, niti znam gde je. Ne znam kako da prehranim sina.” Reče: „Ako, kćeri moja, ostani. Ostavi ga zauvek. Šta da radiš. Ostavi ga zauvek.”
Muževljevi mi poslaše glas da mi sina neće ostaviti. Ceo dan sam nekako gurala, al’ noć, svu noć sam sveću kupala suzama. Gde da ga ostavim, metež, ko će da ga pazi?! Više sam žalila njega nego sebe.
Činilo mi se da uvek kada me gleda, me moli. Ne mogu da mu okrenem leđa. Tri nedelje ostadoh kod oca (plače). Onda dođe stariji dever. Umro je. Bio je veoma dobar čovek, bio je obrazovan čovek, razuman čovek. Kao roditelja sam ga volela. Još i danas sam tužna zbog njegove smrt. I reče: „Ajde bre, ja znam da je preterao na sve načine. Ali nemoj da ostaviš sina, jer je greota. Pokušaćemo da pomognemo. Ti znaš da ga ja dosta kritikujem. Zaista me je žao tebe, ali šta da mu radimo”. Sa svedocima i tako sa nekim bratancima i odoh. Tog dana kada odoh, on opet poče po starom, ajd’ i ajd’. Opet život još teži i ništa drugo.
On je svakim danom postajao sve agresivniji, non stop je pio. Pokušavala sam dosta da ga shvatim i da mu govorim ponekad. Kazala bih mu: „Pogledaj sina!” „Šta ti se ne sviđa kod mene i kod tebe?” „Ništa.” Jednostavno, on je uzeo mene samo kao služavku. Da zna neko da je oženjen, da mu ja figuriram kao žena, i toliko.
Nakon sina, posle godinu i po, ostadoh ponovo u drugom stanju. Htela sam da idem i abortiram. Odoh tamo, odoh kod „Majke Tereze”, jer je bilo besplatno. Odoh da abortiram, ponovo će mi jedna žena: „Kako to, sestro moja, da abortiraš. Zašto hoćeš da abortiraš? Evo, muško je. Eto mene, koliko godina po lekarima, nemam dece. Kako da abortiraš dete? Znaš li da si mlada, pokajaćeš se kasnije.” Te reči me odvratiše i ja se vratih kući. Rekoh: „Zdravlje, kud puklo da puklo…
Njega apsolutno nije ga interesovalo ni šta se dešava, niti ništa. Dolazio je kasno, dolazio je i spavao pijan, izlazio, povraćao u sobi. Morala sam da ustanem i počistim. Izlazio je rano ujutro, izlazio je u žurbi, pomislio bi čovek da ga nešto razjeda tu, šta mu to smeta u kući. Ja sam se tako bakćala oko dece, oko kućnih poslova, oko… katastrofa. I nakon što se rodilo drugo dete, već sam bila odlučila, neka se desi šta god, ja ću se žrtvovati za tu decu. Više nema povratka. Rodih i treće dete, četvrto, peto, te moj žvot je postajao sve teži. On je bivao sve agresivniji. Nakon rođenja trećeg deteta, odvojiše nam jednu sobu. Soba je bila. Odvojiše nas mene i decu, u nadi da će on početi da radi. Kada bude video da nema ko da mu da, i on će početi da radi. Oni su pokušavali da pronađu načina da ga stimulišu da radi. Roditelji i braća. Porodica mu je mnogo dobra. Obrazovani ljudi. Samo ako se u takvoj porodici budeš isticao po lošem. I ovi su pokušavali na sve načine da ga stimulišu da radi.
I odvojiše nas. Kada nas odvojiše u jedno sobi, vode nije bilo unutra, sa koritom smo se kupali. Katastrofa. Bez kupatila. Bez ičega, ičega… Dešavalo se često, legli bi uveče bez hleba. Budili smo se, cele noći nisam mogla zaspati. Govorila sam: „Šta ću im spremiti ujutro!” Ništa, ništa. Ako se kojim slučajem požališ: „Ako ti se ovde sviđa, dobro, ako ti se ne sviđa, ostavi decu, idi!” Kome da ostavim decu? „Ostavi ih, ja ću se brinuti o njima.” Rekoh: „Zašto se ne brineš o njima sada? Zašto da ja napustim svoju decu?” Jednostano, od trenutka kada sam se udala, niti je hteo da sarađuje sa mnom. Danas imam skoro 30. godina braka, a još uvek nismo zvanično venčani.
Govorio je: „Idem u Nemačku, formalno ću se oženiti. Srediću papire i doćiću da te povedem.” Ja sam gajila nade, bila sam mlada, mislila sam da će se zaista ostvariti ono što on govori. Jednostavno, nikada se ništa nije desilo.
Deca su odrasla tako u metežu, u… O Bože, nikad nismo spavali u miru. Tog dana kada bi on kasnio, čim je bilo pet-šest sati a njega nema, mi smo znali da je on otišao da pije. Kada bi dolazio, san bi nam pokvario, izbacivao nas je napolje. Deca su plakala. Dolazili bi komšije…
Deci sam jedva obezbeđivala knjige. Ali sam im uvek govorila i pričala kako mi je uvek bio san i da želim da im pomognem da se školuju. I Bogu hvala, samo me deca nisu razočarala u životu. Školovali su se, veoma su dobra deca, veoma su vaspitani da im svi zavide.
24. marta. Mi se radovasmo, pomislismo da će biti dobro. Došao je NATO i zaustaviće rat, i biće dobro, a tek poče još veći rat. Blizu nas je bio kontrolni punkt policije. Tu su svake noći pucali. Svake noći. Nismo mogli spavati od njih. Ni jednog trenutka. Svakog časa, obučeni smo spavali, obučeni smo ustajali. Samo smo govorili da li će nas ubiti danas, da li će nas ubiti sutra.
Muž mi je bio u Nemačkoj, i reče da će me povesti sa sobom. „Povešću te. Sredi dokumente!” Ali gde sam ja mogla, nisam mogla da sredim dokumenta, jer nismo bili ni zvanično venčani, niti sam imala ličnu kartu, ni devojačku, ni ništa, ama baš ništa, apsolutno.
U aprilu počeše da proteruju celo selo. Videli smo da odlaze, ajde izađosmo i mi. Ja se popeh na traktor nekog komšije. Poveli smo i svekrvu. Od trenutka kada smo izašli nije bilo više, nema više… hrane, svako je poneo sa sobom po malo hrane, zbog dece, sve pakovano. To što smo imali smo poneli. Odosmo. Stadosmo u jedno selo, kod nekih poznanika.
Bio je april kada su počeli, već su bili zapalili jedno selo u blizini, sve seljane su izmasakrirali. Ubili su ljude. Video se samo dim. Otprilike smo znali od koga to dolazi, ali šta će se sve desiti to niko nije znao. Samo je Bog znao šta se to događa.
I, rekoh onom deveru, poslah mu poruku da lutamo bez cilja: „Dođi sam do oca me povedi, a zatim ćemo biti svi skupa. Možda mi neko pomogne, ili povedem nekog i izlazim vozom, odem van.“ Jer su ljudi bežali vozom, veliki voz, ljudi svi. Reče: „Dobro, doći ću s tobom.“ On je bio poveo jednog čoveka sa konjem i zapregom, i povede nas.
Taj čovek nas odvede do ulaska u grad. Tu nas je ostavio, reče, ne smem dalje. A mi, pomislismo, da nas peške niko neće zaustaviti i krenuli smo pravo. Iznenada su pojurili neki vojnici. Bili su u uniformama, rekli su nam „Stoj“ na srpskom i tu smo stali. Oni su se zaustavili malo dalje, oko 200. Metara, tako, onda su potrčali. I mi smo stali tu gde smo se zatekli i tražiše nam lične karte. Ni ja ni dever nismo imali lične karte. I malo nas tu zadržaše, deca su plakala i plašila su se, bilo je toplo, katastrofa. Al’ smo bili žedni za kap vode, al’ nismo imali vode, ni… I rekoše: „Krenite!“ Psovali su nas: „Idite u Albaniju“… „Tamo je Albanija, ovde je Srbija“. Dever je čuo kako je neko rekao: „Baci ga tamo, da ne bude krvi ovde“. Nemoj ih ovde ubiti.
Ja to nisam čula. Deca su išla peške, i mi smo išli. Samo smo mi bili na putu. Niko se tada nije kretao. Samo Srbi su išli ulicama, jer na asfaltu niko se nije krtao mogde.
Dok smo išli zapazili smo malo dalje neki lokal pun Srba. Pomislih da će ubiti devera, a mene siluju, i rekoh mu ajde uđimo u šumu, jer idemo pravo u vučja usta.
Tu je bio dosta veliki prostor sa šumom. Bilo je hrastova. Hodali smo kroz tu šumu i naišli smo na nekog dobrog čoveka, Srbina. Toliko dobro nas je dočekao. Potrčao je i uzeo kćerku, ja sam držala u naruučju najmlađeg sina. On je poveo kćerku i rekao mi da kažem deci da se ne plaše. Zaboravih da kažem još jednu stvar, trenutak koji neću nikada u životu mom zaboraviti, zbog čega me srce bolelo. Pešačeći, prošli smo pored neke škole, a deca su se odjednom radovala, počeše da nas mole da uđemo unutra. Govorili su da možda tu ima dece.
Srce me zabolelo. Oni su se bili uželeli škole. Uželeli su se da idu normalno u školu. Nikada neću zaboraviti. Uvek kada prođem pored te škole, oči mi se napune suzama.
I taj Srbin nam je puno pomogao. Pozitivan lik. Toliko lepih reči nam je izgovorio, da mi se čini da nas je oslobodio straha. I otpratio nas je, nosio je moju kćerku i kroz selo. U selu su Srbi pevali. Čak i deca su bila obukla vojničke prsluke, bilo je i oružja. Ponašali su se ko’ pomahnitali. Kada je jedan čovek priša da napadne mog devera, deca su se dala u viku, svi su vrištali. Taj čovek ga ostavi, a taj vojnik nas je ispratio. Ovaj koji nas je ispraćao mu je doviknuo: „Odlazi! Oni su u mojim rukama.“ I tu, kada smo ušli u selo, bila je jedna Srpkinja, stara. Tražili smo joj malo vode. Onda smo stigli kod mog oca.
Odosmo i videh mamu, brata, radovala sam se. Bilo je hleba. Dala je deci da jedu, i mi smo uživali u jelu. I jeli smo, pitu. Dođe zatim jedan moj rođak i reče da je plan da spavamo u njegovoj kući, koja je bila u unutrašnjosti sela, jer u kući mog oca nismo bili sigurni.
Ali ja nisam uopšte marila šta će učiniti. Kada sam videla oca, majku i brata, činilo mi se da je ceo svet moj.
I otišli smo te noći. Prenoćili smo tako, i sutradan do nedelje. U nedelju je bio 18.-ti. Dođe jedan komandant srpske policije. Pozva on nekog našeg rođaka i reče mu da spavamo u svojim kućama, jer nas niko neće dirati.
I otac reče: „Ajde, idemo, jer tako nam rekoše.“ Bili smo radosni, o ta moja radost. Pomislila sam da ću spavati u očevoj kući, biće gužve, malo mi je bilo neugodno, mislila sam da sam im postala teret sa petoro dece. Prenoćismo tu noć… iako smo obučeni spavali uvek. Nikada nismo skidali odeću. Uvek smo spavali sa jaknama, sa… Uvek aprila i marta je znalo biti čas hladno, čas kišovito. Nešto pre svitanja čula sam pucnjavu. Deca su spavala, a ja sam bila budna u spavaćoj sobi, jer nisam mogla spavati skoro cele noći iz straha. Ušla je moja majka i rekla: “Kćeri moja, uzmi decu jer su počeli da pale kuće. Cela mahala je izašla i okupila se na jednoj poljani.
Dođoše i počeše da odvajaju muškarce.
Prstom im je pokazivao. Jedan rođak, koga su ubili tog dana, on je držao mog sina. Jednom on ustade, onda ponovo sedne sa sinom. Uto poče da mu viče: „Jel’ rekoh ja da ustanete?“ Ustade opet da pogleda decu. O, kada su odveli mog brata… O, Bože radosni. I mog oca su bili odveli pre nego što smo mi seli tu, dok još nije stigao da dođe. Ali mi ga nismo videli. Oca ja nisam mogla da vidim. Kada su uzeli brata, samo nas je gledao… uh, Bože radosni. U trenutku sam pogledala mamu, gledala brata, srce mi je gorelo za sve. On je ssamo gledao, i gledao decu. Učinilo mi se da hoće nešto očima da mi kaže… Gledala sam mamu, srce mi se lomilo zbog majke. Nikada ni jednu suzu nije pustila, samo se ukočila, samo je gledala. Rekoše: „Vi krenite!“ „Gde vodite ove?“ Rekoše: „Vratićemi ih ponovo. Ajde vi!“ Opsovaše nas. Kuće su bile u plamenu, gorele su, pucketalo je sve…i mi krenusmo. Kada smo krenuli, rekosmo: „O, pustiše muškarce!“ A ja se radovah, radovah. Ali videla sam da su neke muškarce poveli, da, one od 40. Naniže su zadržali. Oca više nisam gledala. Otprilike nakon jedan sat, ili pola sata, ne znam, vratiše nas ponovo u selo. Kada se vratismo: „Ajde, vraćamo vas opet“. Dođosmo. Ja sam bila u jednom traktoru od komšija. Kada se vratismo, šta da vidimo. Ljudi su plakali pošto su saznali šta se desilo. Odveli su ih u kuću jednog od mojih rođaka i tu su četvoricu njih masakrirali. Vidim mog oca. Plakao je, u životu tog čoveka nisam videla da plače. Rekoh: „Oče, gde je brat?“ „Ne, kćeri moja, brata su ti ubili.“… „Jao, kukavna ja, šta to govoriš oče?“ „Da, kćeri moja“. Moja deca su sva plakala. Govorila im: „Ne mamino, nisu ubili ujaka. Ostanite ovde do Majke“. Rekoh: „Nemojte se udaljavati!“, jer sam se plašila da se ne udalje, jer čim bi se dete udajilo više ga ne bi našla. Samo smo ustali: „Ajde izađite više“, a svako ko je kako mogao da beži. Rekoh: „Ni slučajno da ste se udaljili!“ Uvek su bila poslušna deca. Šta sam im kazala, uvek su me slušala. Ostajala bi tu ko pilići, gde god ih ostavljala.
Krenuh ka kući gde su govorili da su ih ubili. Izašao je jedan rođak i upitao me gde idem, rekoh mu da vidim brata, reče mi, ne, ne, nema ih ovde. Ja sam uvio ove dženaze. Tvoj brat nije bio.
Vratih se deci, i eto ponovo dolaze Srbi… Kuku. O, kao pomahnitali. O, Bože radosni, bre, kakav užas. I opkolili su nas sve.
I rekoše nam da idemo. „Ni jedan da ne ostane ovde, ovo je Srbija“. Psovao nas je koliko je mogao… I mi krenusmo, odvedoše nas do pazara. Kada smo ušli da se smestimo na traktore, rekoše: „Jel’ ima ovde muškaraca?“ Prvo, kada smo krenuli. Rekoh: „Ne“, jer sam znala srpski, „Ne, vidim samo žene“. Uzimali su nam zlatni nakit i sve što smo imale, jednoj komšinici su poderali uvo dok su joj otimali zlatne naušnice.
I nakon što stigosmo tamo, rekoše nam da ajde ponovo da se vratite. I dođosmo opet u naše selo. Sve je bilo u plamenu. Sve u plamenu, na sve strane su izveli vozila na putu, i zapalili ih. Odvojih se od moje porodice. Otac me ostavi kod jedne romske porodice, komšije. Dočekali su me na najbolji mogući način. Nikad im neću zaboraviti. Ostavila sam i deci u amanet da se kad tad oduže toj porodici.
Dođe jedan rođak i reče mi da ako mogu zajedno sa ženom kod koje sam bila idemo da pomužemo krave, i odnesemo im mleka u šumu, gde je bilo civila koji nisu imali ništa za jelo.
Nisam spavala cele noći, tu mi se fiksirala u glavi krava sa teletom, ja sam znala gde se nalazi staja ovi rođaka. Jer smo uzimali mleka i kod njih. Izgleda da mi je bilo suđeno, meni nesretnici, i vuklo me to mesto. Celu noć, čulo se glasno mukanje krave i teleta, jer je tele bilo ostalo unutra, a krava napolje. Il’ krava unutra, a tele napolje, ne znam, tek jedno od njih bilo unutra. Ne mogu sada znati sigurno, ali sigurno je tele bilo vezano unutra, a kravu su izveli da pojede nešto, barem ja tako mislim. I, celu noć mi se pričinjavalo da otvaram staju kravi i sastavljam ih zajedno sa teletom, to me nekako smirivalo.Tako mi se duša malo smirila, Bog mi je slao u snu kako spajam zajedno kravu i tele. I kada se razdani, ja obukoh albanske dimije… I krenuh da odem. Ona žena, domaćica, postavi hleb i reče da dolazi sa mnom.
„Idemo da pomuzemo krave, onda ćemo ispeći hleb i odnećemo našima vruć hleb. Barem nešto, što im možemo ponuditi“. I krenusmo, ja nisam muzala kravu nikada pre toga, jer nisam znala. „Ja ću ući da pomuzem kravu, ti idi i pokupi neka kokošja jaja“, reče mi ona. Ja ostavih jaja, prešla sam sokak i odoh da sastavim kravu sa teletom, jer mi se to bilo fiksiralo u glavi, jer to mi je još uvek snažno odjekivalo u glavi. Samo sam prešla sokak, i rekoh da otvorim staju, da otvorim kapidžik, Kada sdam otvorila kapidžik, šta da vidim, dve osobe. Krenuli su prema meni, teško meni, o Bože, o Bože, o Bože, šta će mi se sad desiti. Ušla sam, a oni su potrčali prema meni, i uhvatiše me, teško meni, ništa nisam znala, ostadoh ko ukočena. Uhvatiše me i odvedoše u staju. Znam da je jedan od njih nosio uniformu… Strašnijeg čoveka, prljavijeg čoveka, goreg čoveka, nisam… Nije bilo lošijeg čoveka od njega, nije bilo smrdljivijeg čoveka od njega. Bazdio je na alkohol, bazdio je na znoj… strašan čovek. Ne znam kako da ga opišem, kako… Malo debeljuškast, crn, prljav. Ovaj drugi je bio Rus, čula sam kako mu govori na ruskom, 90. odsto mislim da je bio Rus. Bio je beo, pun, i svetle kose. I uveli su me u stajku, i počeli su…. Rekli su mi: „Svuci se“. Na srpskom. Da, srpski razumem, učila sam srpski. Molila sam ih koliko sam mogla na srpskom i na albanskom. Šta sam radila… i kako sam govorila, ne znam, jer… „Ajde, skini se, skini se!“ O, Alah radosni, u mom životu, eto navršava se 17. godina, ide 18.-ta. Nikad u životu neću zaboraviti taj trenutak. Nikad mi se ne skida s glave. Nema trenutka da se toga ne prisetim. Sve što vidim loše, izjednačavam sa tim lošim čovekom.
I tako je počeo da me siluje i rekao onom drugom: „Pozovi i onogh drugog i skini se“, znaš. I, ovaj me silovao s ove i otpozadi… Ogadila sam se, povraćala sam, i odgurnula ih. Udarali su me, počeli su da me tuku. Više nisam znala, valjda sam pala i nesvest, šta se desilo sa mnom, ne znam. Kada sam ustala, videla sam ponovo to dvoje ljudi, i moja sreća da se spasim, neko ih je pozvao. 90. posto je bila neka radio veza, nešto kao toki-voki. Pozvao ih je neko i nešto im govorio: „Brzo, brzo“. Reče: „Ti ustani“, udario me nogom, još uvek me ovde boli, uvek me leva strana mnogo boli. Ostala mi je slaba tačka u telu. Tako snažno me udario, jer je imao čizme. Bile su veoma tvrde. I toliko su me udarili, koliko da se obučem i dođem. Rekoh: „Da idem ja?“ Reče: „Ne, ne, kakvi da ideš ti, doćićeš sa nama“. Oh, kuku meni, oh, kuku, kad je rekao: „Ti ideš sa nama“. Oh, Alahu, rekla sam jednom, ti znaš zašto sam ja došla ovde. Dožoh da spojim tele i kravu. Oh, Alahu, nemoj me odvajati od dece.
Pomislih, ja živa ne, bolje mrtva, bolje da me ubiju dok bežim, zašto da me ubiju polako.
Obukoh se, jer mi rekoše: „Oblači se“, i obukoh se, stavih šal i sve. Ja rekoh: „Al’ ja imam decu, znaš, moram da idem, imam petoro dece“. Reče: „Ajd’, i sa nama ćeš imati dece, zar nisi videla, koliko hoćeš dece“. I ja dadoh se u beg, tu je neki sokak, moža te put povede nekada tamo, nekakav kažem, jer sigurno Alah je ostavio tu okuku, kao sokak, uzak kao… Tu u staji, tik do rata, sakriven, sa nekim stubovima… super iznad. Samo sam izgovorila jedn-dva i rekoh, neka, bolje neka me ubiju, ali barem u njihove ruke da nedoživm još jednom šta sam doživela. On je rekao: „Stoj, ti”, a ja sam pobegla, i pogledala još jednomda li idu za mnom. Onaj Rus je već sklanjao oružje i kazao njemu idemo. Žika ga je zvao. To ime pamtim dobro.
I kada sam izašla odatle, trčala sam što sam brže mogla. Ne znam, ali ne verujem da je trajalo duže od sata. Meni se činilo ko vekovima. Za sat vremena se dogodilo silovanje.
Susrela sam komšiju sa čijom smo ženom pošle da muzemo krave. „Jesi li skupila jaja, gde si ti bila?” Jer je njegovo dvorište bilo veliko, puno krava, staja, soba i kuća, ne znam koliko kuća u jedno dvorište. „Ne, ne, ne znam gde ima jaja, ni ništa”, rekoh. Znam da su kofe sa mlekom bile ispred njih. Trčeći ko sumanuta, ne hdajući već trčeći. O, okužilo mi se telo, o pomišljala sam kada bi mogla biti u stajma ubila bih se, očistim i skinem tu… od tela. Činilo mi se da mi je svašta stavio u telo taj čovek. Kada sam stigla, nije mi se dalo da zagrlim decu, govorila im nemojte mamino, muzla sam krave. Nisam smela da zagrlim decu sa tim… mirisom, sa tim… Oni nisu znali ništa. Oprala sam se. Kada sam se oprala, učinilo mi se da je svet ponovo moj, držala sam decu i grlila ih.
I slušajući vesti, ove komšije Romi nisu ih slušali, puštali su samo meni da učine. I slušajući vesti saznala sam da se moj brat spasio. Oh, Alah, kako kažu, jedno svetlo u tunelu se upalilo. Oh, Bože, uzviknuli smo svi: „Ujak je živ!”
Od tog trenutka nisam mogla da ostanem sama. Rekoh, nek bude šta bude, idem ušumu kod majke i oca. Ovi su me dosta izdržavali.
Toj porodici nikad neću zaboraviti. Posetila sam ih jednom odmah nakon rata, krijući. Još jednom sam ih videla u marketu, moja je kćerka radila, a ja sam išla da kupim potrepštine, i srela tu ženu, i kupila sam joj neke stvari. I sedele smo tu, zajedno smo pile kafu, ali u strahu a ljudi na kažu: „Zašto sediš sa Romkinjom?” Razumeš, nakon rata. Oh, Bože, kakva dobra porodica, kako su bila kulturna ta deca. Kuku Bože radosni, zavidim joj, kakvu kulturu, kakvo vaspitanje su imala njena deca, za primer. I od tog trenutka, sutradan, otišla sam tamo i uzela stvari, otišla sam i ostala zajedno sa mojima.
I, rat se završi, 10.-og juna.
Mužu su rekli da su nas ubili. Mene sa decom, i oca i celu porodicu. Jer su pomešali očevo ime sa imenom jednog drugog u selu kod nas. Njih su sve pobili. On je već bio poludeo. A ja, ja sam plakala na telefonu, ispričah mu da sam živa i da su deca dobro.
I zapčeh život iznova, krajem ‘99., muž mi se vratio iz Nemačke. Govorila sam mu: „Ostani, ili povedi i nas”, znaš. Para je imao, imao je nešto para, rekoh: „Povedi i nas sa sobom, jer ovde nea boljitka, ne”. Kada se vratio, mi smo radovali njegovom povratku, jedino je ta radost bila za nas kada je došao, doneo je deci odeću, hranu. Doneo je i nešto novca, veoma dobro… Ustajala bih noću, gledala ga, misleći u sebi kako se poboljšao. Izgledalo mi je da je ceo svet moj, govorila sam sebi da moj život napokon ide ka pozitivnom. Deca se spasiše, porodica takođe, rekla bi neka što živim u nemaštini i sve… ali sam osećala nekakvu radost u mojoj kući. Tada sam imala dobrih dva-tri meseca, znaš. Niti bi izlazio da pije, tek ad je malo počeo da izlazi sa društvom, društvo bi dolazilo noću da ga zove.
Međutim, poče on po starom nakon mesec, dva. Polako, i skoro sav novac potroši…
Kasnije sam počela i ja da radim. Imala sam dobri godinu i po. Ali uvek kada dođe april, mene hvata nekakva malodušnost. Setim se silovanja. Smatrala sam sebe slabom što ne mogu, što ne dižem glas. Ponekad bi kazala, neka, neka muž kaže šta god hoće, ali pomišljala sam na decu i njihovo društvo, drugove i drugarice, mislila sam da ću deci uništiti taj autoritet. Možda će i deca to loše primiti, ko će ga znati kako će odreagovati. Gledala bih decu i zamišljala šta bi mogli da kažu, i opet zatvarala ta vrata. Osećala sam da nemam snage da učinim nešto za sebe. Zašto da ne ispričam šta se dogodilo? Zašto da držim to u tajnosti?
Sada, kada gledam moju decu da su vaspitana, znaju, pametna su, inteligentna, da su… Skoro sam stigla do tog vrha ta sam htela, ali ne, još uvek. Izgradila sam kuću, iako sam u kreditima i dugovima, ali, kada otvorim oči, znam da je to moj trud i tru moje dece.
Ali, mučila su me sećanja… Skupilo se, skupilo se, činilo mi se dačitav vulkan imam unutar sebe koji nikako ne mogu izbaciti van. Pisala sam, kako sam znala, pesme, pisala, cepala, pomislila bih da će ih muž videti, ili deca.
U snu, pojavljuju mi se ti ljudi u maskama, i govore mi: „Ti nas ne poznaješ”. I, što me najviše grize, kada kažu: „Ništa nismo uradili tebi, šta smo uradili tvojoj drugarici”. Ne znam ko je ta drugarica. Ja nemam drugarice, ne znam, možda je tako, ali ja ne znam jer nikome nisam ispričala.
Ja možda i ne poživim dugo, ali šta su sve doživele one koje su bile mlađe. Želela bih da one imaju podršku, ne znam kako da ti to kažem. O, kada bih mogla nešto da učinim, učinila bih to za drugarice, za one kojima se dogodilo isto što i meni, da pomognem tim ženama. Kada bih imala neku moć, ko zna šta bih uradila za te žene, sve ih učinila.
Ova priča je dio knjige “Želim da mi se čuje glas: Knjiga sjećanja sa ispovijestima žena koje su preživjele torturu tokom posljednjeg rata na Kosovu“, koji provodi forumZFD i Integre u suradnji sa KRCT – Centrom Kosova za Rehabilitaciju Preživjelih Torture, a podržavaju ga Ministarstvo za saradnju i ekonomski razvoj Savezne Republike Njemačke, Fond Rockefeller Brothers, Fondacija Charles Stewart Mott i UN Women.
Preuzeto sa: http://www.dwp-balkan.org/bh/news_new.php?cat_id=4&text_id=387