Piše: Milkica Milojević, blic.rs; Foto: Mirjana Ribić
Kada se 2018. iz Ženeve vratila na imanje svog oca, Lorens Lola Milinić, fizioterapeutkinja rođena u Parizu, zatekla je samo trošnu štalu i kuću, zarasle u korov i šiblje. Danas je ovo mesto pravi mali raj na zemlji, sa bazenom, saunom i salonom za masažu.
I to nije sve. U obnovljenoj štali stanuju njene koze i koke i konj Indijanac, zvani Indi, koji, kako Lola kaže u šali “razume samo francuski”, piše Srpskainfo.
Uz obnovljenu i dograđenu staru kuću, podigla je i jednu novu sa sobama za goste. Cveće, suncokreti, travnjaci, sve je doterano pod konac.
Kroz imanje teče potočić, a okružuje ga šuma. U tišini se, s vremena na vreme, čuje samo zvonce, kojim se oglašavaju Loline kozice.
– Koze muzem, imam sveže domaće mleko i sir, odrasla sam u Francuskoj, mnogo volim sireve. Od koka imam domaća jaja, a konj Indi na imanju nema nikakavog posla. On mi je samo za zadovoljstvo i zabavu – priča Lola, dok uz čašu vina ispraća još jedan dan.
Svi su joj dani ovde, kaže, čarobni, iako je u pretodnih 50 i kusur godina živela sasvim drugačiji život. Karijera, brak, troje dece, valjalo je sve to stizati i to u tempu koji nameće Zapad.
I to nije sve. U obnovljenoj štali stanuju njene koze i koke i konj Indijanac, zvani Indi, koji, kako Lola kaže u šali “razume samo francuski”, piše Srpskainfo.
Uz obnovljenu i dograđenu staru kuću, podigla je i jednu novu sa sobama za goste. Cveće, suncokreti, travnjaci, sve je doterano pod konac.
Kroz imanje teče potočić, a okružuje ga šuma. U tišini se, s vremena na vreme, čuje samo zvonce, kojim se oglašavaju Loline kozice.
– Koze muzem, imam sveže domaće mleko i sir, odrasla sam u Francuskoj, mnogo volim sireve. Od koka imam domaća jaja, a konj Indi na imanju nema nikakavog posla. On mi je samo za zadovoljstvo i zabavu – priča Lola, dok uz čašu vina ispraća još jedan dan.
Svi su joj dani ovde, kaže, čarobni, iako je u pretodnih 50 i kusur godina živela sasvim drugačiji život. Karijera, brak, troje dece, valjalo je sve to stizati i to u tempu koji nameće Zapad.
Nije, kaže, verovala da će dočekati da živi bez stalnog gedanja u sat i rokovnik. A danas, u svom novom domu u selu Zovi Do na dvadesetak kilometara od Nevesinja, živi upravo tako.
– Hoćete li da vam kažem koliko je sati? Evo, sad je 15 do sedam, sunce upravo zalazi iza šume. Vreme je da namirim svoje životinje – reče Lola.
Pogodila je, u minut.
Lola rano ide na spavanje. I ustaje rano, pre šest sati. Pre prve jutarnje kafe, koju pije u miru, natenante, nahrani svoje blago.
– Ovo imanje nazvala sam “Izvor”, ili na mom maternjem, francuskom jeziku, “Le surs”. Ovo je meni izvor života, moj raj i moj dom – kaže Lola.
Ali, kako je uopšte Laurence Milinich, rođena Parižanka, koju komšije zovu Lola, dospela u Zovi Do, zaselak Piragići, opština Nevesinje?
Njen otac, čije prezime i danas nosi, ovde je rođen, ali je još pre Lolinog rođenja odselio u Francusku i oženio se Francuskinjom. Tako je Lola rođena u Gradu svetlosti, ali je u detinjstvu i devojaštvu je često pohodila tatin zavičaj.
– Oduvek sam volela ovo selo. Sanjala sam da ovde napravim vikendicu i da se tu krasim kad odem u penziju. Ali, život je drugačije namestio – kaže Lola.
A namestio je ovako: Lola je bila uspešna fizioterapeutkinja, radila je u rodnom Parizu, a potom se preselila u Ženevu u Švajcarskoj i tu razvila svoj mali biznis. Deca su rasla i stasavala, sve je išlo kako treba, a onda se – zakomplikovalo.
– U Švajcarskoj je bilo sve teže raditi i opstati. Porezi su rasli, konkurencija je bivala sve žešća, a kontrole sve učestalije. Došla sam u situaciju stani pani – opisuje Lola svoje poslovne nevolje na vrlo dobrom srpskom.
A onda su se na poslovne nakalemili i privatni problemi. Kriza u braku, pa – razvod. Nije to bio samo emotivni, nego i finansijski izazov.
– Prodali smo kuću, podelili novac i ja sam se našla pred odlukom: šta sad s tim novcem i kako život nastaviti dalje? Za novi početak u Švajcarskoj, pa čak i u Francuskoj, bilo je to premalo novca – prizanje Lola.
Razmišljala je, dumala, i na svoj 50. rođendan donela odluku: selim se u Zovi Do. Za posve.
– Ipak, nije to bila konačna odluka. Htela sam da čujem šta o tome misle moja deca. Odrasla sam, sama odlučujem, ali ne bih bila spokojna da me deca nisu podržala. Verujem da sve majke razmišljaju na sličan način – kaže Lola.
Ali, njena deca uglas rekla: idi, maman, u svoj Zovi Do, i nek ti je sa srećom.
Pao joj je kamen sa srca, ali kamenje druge vrste, pa šiblje, korov i nered svake vrste dočekali su je kad je, pre četiri godine, došla na zapušeno imanje za koje je odlučila da će biti njen novi dom.
– Šta da vam kažem, bilo je teško, preteško. Jedva sam našla radnike, koji su mi pomogli da sve to raskrčim i koliko toliko dovedem u red. Prvu noć sam provela u mraku, bez struje iza vrata koja nisu mogla ni da se zatvore kako treba, a kamoli da se zaključaju – seća se Lola.
Koliko je truda, rada, predanosti i kreativnosti, i koliko novca, od te prve večeri, uložila u svoj “Izvor”… eh, duga je to priča.
Tek, danas je sve skockano i uređeno, kao u katalogu. A opet sve odiše toplinom pravog seoskog gazdinstva.
Goste dočekuje kozji sir, zagrejana sauna, spreman bazen, mirisnim uljima opremljen salon za masažu. A na tremu, na stolu, u zank dobrodošlice, hladna hercegovačka voda i slasne švajcarske čokoladice.
– Kad sam im pre četiri godine rekla kuda selim i sa kakvim planovima, moji prijatelji iz Švajcarske su govorili: vratićeš se ti za šest meseci. Ali, nisam se vratila, a oni sada dolaze meni, na odmor i na masažu. I mnogi od njih kažu da se u životu nigde nisu tako slatko naspavali, kao kod mene u “Izvoru” – ponosno priča Lola.
Gosti dođu i odu, a Lola ostaje, da uživa u samoći.
– Nisu mi jasni ljudi koje ne umeju da žive sami i koji mene sažalevaju. Nisam ja usamljena, imam troje dece i jedno unuče, a biće ih, ako bog da, još. Nisam dakle usamljena, samo uživam u prvilegiji da živim sama i da me niko ne uznemirava – veli Lola.
Njena deca žive u Liježu i u Švajcarskoj, blizu francuske granice. Bliski su među sobom i često posećuju majku. Žive aktivno i srećni su.
– Često planinare, moja ćerka je išla na planinu i kad je bila trudna. I sad mi kaže: maman, čim moja beba malo poraste, ja je dovedem kod tebe u Zovi Do da je čuvaš, a ja odoh u akciju. Neka je dovede, čuvaću je, bake i služe za to – kaže Lola.
Energiju, predanost i preduzimljivost Lorens Milinić prepoznali su i u Fondaciji “Fridrih Ebert” u BiH, pa su je uvrstili u projekat “Zvezde Hercegovine”.
Kroz ovaj projekat Fondacija promoviše žene iz Hercegovine koje su iskoračile iz stereotipa i pokazale da su promene moguće, jer veruju da će njihove životne priče poslužiti kao primer i drugim ženama u BiH.
Zimska idila
Lola živi skromono i u skladu sa prirodom. Dobra je domaćica pa se na vreme spremila za zimu. Što je najbitnije, ima dovoljno drva, pa će uživati uz vatricu.
– Zimi je ovde prava idila. Internet konekcija je dobra, komšije imaju traktor sa grnom, tako da je put, kad padne sneg, uvek pročišćen. Nismo izolovani – kaže Lola.
Žali što više nema onih nekadašnjih ljutih zima sa puno snega. Poslednji put je to doživela svoje prve zime u Zovom Dolu. Tada je na skijama šetala po snegu, koji je napadao pola metra.
Lorens Milinić kaže da je krajem 2019. prvi put podnela zahtev za registraciju turističkog poljoprivrednog gazdinstva, ali kad je izbila korona pandemija, sve je stalo, pa su istekli rokovi.
– Ponovo sam skupila dokumentaciju i pokrenula postupak, ali sve ide nekako sporo. Kao da nikom u ovoj državi nije stalo da plaćam porez – kaže Lola.
Momačko i devojačko veče, nikad više!
Na Lolino imanje su već dolazili gosti, ali onako, više na prijateljskoj osnovi. “Izvor” se pročuo i kao dobro mesto za organizovanje devojačkih i momačkih večeri. Lola je pokušala s tim, ali je brzo odustala.
– Nikad više. Nema tih para za koje bih opet pristala da mladi ovde slave. Naprave pravi krš i lom, danima sam, nakon njihovih žurki, po travnjacima skupljala staklo i pikavce. Ne mogu dozvoliti da neko koga lepo ugostim uništava moje imanje – kaže Lola.
Kuhinja u komšiluku
– Ako mi nešto zatreba, uvek mogu pozvati komšije u pomoć, dobri su to i srdačni ljudi, nikad mi ništa nisu odbili – kaže Lola.
I ona je spremna da pomogne komšijama. Eto, kad njeno turističko seosko gazdinstvo konačno zaživi kako dolikuje, biće to i komšijama prilika da nešto zarade. Moći će turistima prodavati svoje povrće, voće, rakiju, sir… A moći će im i spremati hranu.
– I sad, kad imam goste, zamolim komšinice da spreme hranu. Ja, iskreno, nit sam bog za kakava kuvarica, niti volim da kuvam. Ja ću goste da masiram, da im budem sobarica i domaćica, a za hranu će se pobrinuti komšiluk. Nek svako radio no što zna – kaže Lola.