Kao posljedica rata na Kosovu, brojni građani i dan danas pate od traumatizacije zbog traumatičnih iskustava koja su proživljavali tokom rata 1998./99. Nevladine organizacije poput Kosovskog rehabilitacijskog centra za žrtve mučenja (KCRT) pružaju psihološku, socijalnu i pravnu pomoć za traumatizirane osobe. Ali na koji način se sami terapeuti nose sa uznemiravajućim pričama njihovih klijenata koje slušaju na dnevnoj osnovi?
Jedna od posljedica oružanog konflikta na Balkanu – te, zapravo, svakog oružanog konflikta – je velika šteta koja nastaje po fizičko i mentalno zdravlje civila kao i onih koji su direktno uključeni. Tokom rata i konflikta, mnogi ljudi doživljavaju događaje koji mogu prouzrokovati tako ekstreman emocionalni stres da psiha nije u stanju nositi se s tim na adekvatan način. Izloženost traumatičnim iskustvima može dovesti do ozbiljnih fizičkih i mentalnih problema koji ne nestaju automatski po završetku rata. Sasvim suprotno, zdravstveni problemi poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) mogu trajati godinama, čak i stoljećima, nakon kraja traumatskog iskustva, a psihološki i medicinski tretman je neophodan kako bi se dala nada u oporavak. Tokom zadnjeg stoljeća, jako veliki napredak je ostvaren u cilju razvijanja odgovarajućih terapeutskih metoda i pomoći pacijentima koji pate od PTSP-a. Medicinsko osoblje se može obučavati i obrazovati kako bi provodilo takve terapije.
Na Kosovu, Kosovski rehabilitacijski centar za žrtve mučenja (KRCT) već je radio sa traumatiziranim osobama tokom rata 1999. Od tada, centar radi sa preživjelima rata i mučenja, a do danas nastavlja pružati medicinsku, terapeutsku i pravnu podršku za ljude traumatizirane ratom na Kosovu. Glavni dio njihovog rada je tretman žrtava mučenja od strane interdisciplinarnog tima doktora, psihologa, psihijatara, socijalnih radnika i advokata. Poseban izazov pri radu sa traumatiziranim osobama koje su doživjele rat ili oružani konflikt – za razliku od drugih vrsta trauma, kao što je porodično nasilje – leži u činjenici da je u slučaju rata obično zahvaćeno cijelo društvo. Psiholozi i doktori su također bili dio kosovskog društva i kao takvi izloženi traumatičnim iskustvima, bilo kao direktne žrtve, svjedoci ili kao članovi porodice.
Sebahate Pacolli Krasniqi, liječnica i šefica rehabilitacije pri KRCT-u, naglasila je u jednom intervjuu da su neki od članova osoblja već radili za ovu organizaciju od njenog osnivanja 1999., kada su se nalazili u Albaniji i radili sa izbjeglicama sa Kosova. Kao osobe koje potiču sa Kosova, spomenula je, sve osoblje koje sada radi sa traumatiziranim osobama na neki način je bilo pod utjecajem rata, što je dovodilo do toga da rad ”nije bio nimalo lak”. Svaki dan ovi terapeuti su slušali poražavajuće priče svojih klijenata kako bi im pomogli da započnu proces ozdravljenja. Međutim, kako su se iscjelitelji sami nosili sa onim što su slušali?
Selvi Izeti radi kao klinička psihologinja sa specijalizacijom za terapiju traume za KRCT od 2007. Tokom rata je živjela na Kosovu, ali srećom nije doživjela nikakav direktan traumatičan događaj. Danas se sjeća koliko joj je bilo teško da radi sa osobama traumatiziranim tokom rata kada je tek počela sa radom. Prvog dana na poslu je bila suočena sa vrlo uznemirujućom pričom. ”To je bilo vrlo traumatično za mene, bilo je poput sekundarne traume. Onda sam se počela suočavati sa ratom, sanjala sam klijente koji su mi pričali o svojim iskustvima u ratu, kako su bili u planinama ili korišteni kao živi štit.”
Drugi terapeuti imaju slična iskustva i probleme. U cilju razvijanja strategija za nošenje sa traumom i otkrivanja kako njihovo vlastito osoblje doživljava ovaj problem, KRCT je proveo pilot studiju o iskustvima terapeuta koji se bave mučenjem i traumom kako bi analizirao psihološke procese u pozadini. U terapiji traume i psihoterapiji općenito, sposobnost empatije terapeuta je njegov najvažniji ‘radni alat’.
Međutim, ‘sekundarna traumatizacija’, stručni termin za fenomen ”ranjenih iscjelitelja”, terapeuta na koje i same psihološki utiče njihov rad, ima ogroman utjecaj na terapeuta i terapeutski proces. To uzrokuje direktne posljedice po odnos između terapeuta i pacijenta, što može dovesti do empatijske neravnoteže, uplitanja, pretjerane identifikacije sa pacijentom ili odvesti u drugom pravcu, odnosno rastuće udaljenosti i povlačenja od pacijenta. Međutim, održavanje empatije je od ključne važnosti, jer je to najvažniji doprinos koji terapeut daje u okviru uspješne terapije traume. Sekundarna traumatizacija je također vrlo rizična za samog terapeuta, jer može dovesti do efekata sagorijevanja i depresije. Zbog toga je za svakog terapeuta koji radi sa traumatiziranim osobama od ključne važnosti da ima niz strategija nošenja sa ovim problemom i metode za smanjenje stresa.
Selvi naglašava važnost razgovora. ”U velikoj mjeri pomaže kada razgovaramo sa kolegama koji rade ovdje u KRCT. Kada imamo određeni problem koji nastaje na osnovu rada sa klijentima, onda međusobno razgovaramo i to mi jako pomaže.” Isto tako je raširena upotreba metoda opuštanja. Za Selvi i njene kolege je također važno raditi nepuno radno vrijeme, tako da ipak ima dovoljno vremena za balansiranje teških priča unošenjem pozitivnijih iskustava.
Kada je počela sa radom 2007., Selvi je trebala superviziju od svog profesora i čak 6 mjeseci terapije za sebe kako bi se izliječila od svoje sekundarne traume i nosila sa svojim radom. Za ovu vrstu supervizije i vanjsku pomoć za njih same osoblje KRCT-a se većinom oslanja na podršku međunarodnih terapeuta i organizacija. Institut za psihologiju u Prištini je osnovan tek 2001., što znači da Selvi i njene kolege pripadaju prvoj generaciji terapeuta traume u njenoj zemlji. Svi njeni predavači su bili izvan Kosova i održavanje kontakta s njima putem e-maila kako bi dobila pomoć i podršku u teškim terapeutskim situacijama je od ključne važnosti. Sebahate Pacolli Krasniqi opisuje njihovu situaciju na jednostavan, ali jasan način: ”Mi preživljavamo. Uz pomoć međunarodnih organizacija mi preživljavamo.”
Međutim, daleko od toga da samo prima podršku, osoblje KRCT-a također pruža podršku. Selvi i njene kolege također rade kao predavači za upravljanje stresom, održavajući radionice za medicinsko osoblje širom Kosova u vezi sa prepoznavanjem traumatiziranih pacijenata i radom sa njima. Također predaju o metodama za smanjenje stresa na radnom mjestu i pomažu osobama da se nose sa ranjenim dušama bez da i sami budu ranjeni.
Autorica teksta:
Kathleen Zeidler je studirala historiju, medijske nauke i psihologiju, a tokom svojih studija se fokusirala na Istočnu i Jugoistočnu Evropu. Danas radi u Odjelu za historiju i kulturu Istočne Evrope Univerziteta u Leipzigu.
Članak je objavljen u trećem broju regionalnog časopisa Balkan.Perspectives. Balkan.Perspectives je regionalni časopis koji objavljuje forumZFD i koji obuhvata teme vezane za suočavanje sa prošlošću. Cilj časopisa Balkan.Perspectives je jačati alternativne pristupe suočavanju sa prošlošću na regionalnom nivou.
Cijeli časopis možete preuzeti na sljedećim linkovima:
BHSC: http: http://www.dwp-balkan.org/bh/bpm.php?cat_id=6&text_id=2
ENG: http://www.dwp-balkan.org/en/bpm.php?cat_id=6&text_id=2
ALB: http://www.dwp-balkan.org/ko/bpm.php?cat_id=6&text_id=2
MAK: http://www.dwp-balkan.org/mk/bpm.php?cat_id=6&text_id=2