Rad na terenu je izuzetno vrijedno iskustvo za studente/ice istraživače/ice i generalno naučnike/ce, kao što je bio i za mene tokom vremena koje sam provela u Bosni i Hercegovini. Naučila sam mnogo toga što knjige o istraživanjima nikada neće biti u mogućnosti u potpunosti objasniti. Također su testirane moje sposobnosti da prevladam praktične poteškoće na koje neminovno nailazi i dobro promišljen plan istraživanja. U isto vrijeme, međutim, dolazak istraživača/ica na teren dolazi kao upad – ili barem – prekid svakodnevnog života onih koji učestvuju na intervjuima, u anketama ili istraživanjima.
Dok sam radila istraživanja za doktorat boravila sam u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, a posebno u Sarajevu, Zenici i Prijedoru, te sam počela shvatati kakve se mogućnosti i izazovi javljaju u tom kontekstu. Počeću ističući svoje veoma pozitivno iskustvom istraživačice u Bosni. Ljudi su bili otvoreni u razgovarima sa mnom, i podržali su moje istraživanje na više načina nego što je moguće ovde kratko prenijeti. Zahvaljujući ljudima koje sam srela promislila sam neke od problema u odnosima između istraživača/ica i samog terena.
Ovdje ću spomenuti samo neka pitanja koja sam se pitala (ne nužno i davala odgovore), što drugi ljudi mogu smatrati korisnim kada razmišljaju o svom istraživanju. Prilično su intuitivna, ali ih često previdimo. Vjerujem da će mnogi među nama imati korist od većeg promišljanja etičkih implikacija našeg rada (u svim fazama istraživačkog procesa: prije, za vrijeme i nakon terenskog rada).
Ko je bio ovdje prije mene i šta su učinili/e? Mnogi istraživači/ce su od kraja rata bili prije mene u Bosni, posebno u Sarajevu. Uradili su mnogo toga, i sigurno se moramo upoznati sa njihovim radom kako bi napravili dobar istraživački projekt. Šta bi bilo korisno, međutim, je shvatiti kakve su imali odnose sa lokalnim okruženjem. Sa kim su razgovarali i kako? Gdje su išli i da li su imali/e neke specifične probleme koje treba uzeti u obzir? Iako su to razumna pitanja za bilo koji istraživački rad na terenu bilo gdje, ona mogu biti posebno važna za one koji rade u Sarajevu. Kako sam shvatila dok sam radila intervjue, stalna prisutnost akademika/inja može dovesti do ‘umora od intervjua’ za ljude koji su često ciljani kao sudionici/e, poput uposlenika/ca ili aktivista/kinja nevladinih organizacija. Pogotovo ljeti, kad se do- i post-diplomski studenti/ce pridružuju doktorskim istraživačima/icama koji duže borave na terenu, i mnoge organizacije posvećuju dosta vremena razgovorima sa strancima/kinjama. To nas dovodi do drugog pitanja.
Zašto bi ljudi željeli razgovarati sa nama? Činjenica da se uposlenici/e ili aktiviste/kinje nevladinih organizacija žale na količinu vremena koju trebaju posvetiti davanju intervjua neminovno me navela da se zapitam kako sudionici/e istraživanja doživljavaju svoje istraživanje i svoju prisutnost u Bosni. Dok ja mogu biti uvjerena da radim nešto novo i originalno, pitanja koja pitam mogu izgledati vrlo slična onima koje pita drugi doktorski student/ica nekog univerziteta u SAD koji je ovdje bio prošlog ljeta. Zašto bi meni ponovili svoje odgovore? Sa jedne strane, to bi moglo biti povezano sa našom nesposobnosti, kao istraživača/ica, da učinkovito komuniciramo svrhu našeg istraživanja osobama koje intervjuiramo. Sa druge strane to također otvara pitanja o postojanju određenih poticaja za određene grupe koje predstavljaju svoj rad vani. Koliko ti poticaji obaviještavaju osobe koje su intervjuirane o pitanju da li oni utiču na naše rezultate? I da li postoje moralne obaveze za neke grupe da se otvore vanjskoj procjeni (na primjer, ako oni dobiju javno ili međunarodno finansiranje)? Još jednom, radije no davati odgovore pozivam na razmišljanje o svrsi našeg istraživanja iz perspektive ispitanika/ca.
Što možemo vratiti (ljudima na) terenu? Prema mišljenju mnogih uposlenika/ca NVO-a i aktivista/ica iz neformalnih grupa koje sam intervjuirala naučnici/e im rijetko šalju rezultate svog rada. Ovo se često spominje kao jedan od razloga zašto su počeli odbijati zahtjeve za intervjuima. Istraživači/ce bi vjerojatno trebali učiniti više kako bi proširili svoje rezultate u lokalnom okruženju. Osim slanja završenih disertacija ili knjiga (ili, u najboljem slučaju, nakon što su prevedene), možemo učestvovati na javnim događanjima i razgovorati, sarađivati sa lokalnim istraživačima/icama ili dijeliti podatke. Nisu sve opcije dostupne svima, ali uvijek postoji nešto što se može uraditi. Ipak postoji nekoliko upozorenja. Prvo, akademska zajednica radi polako i potrebno je vrijeme za dobro istraživanje, stoga trebamo biti pažljivi oko očekivanja u vezi dostupnosti rezultata i publikacija. Drugo, akademski studiji mogu biti u sukobu sa nekim radom ispitanika/ica (kao i riječima), ili prebaciti fokus daleko od onoga što oni smatraju najvažnijim ili najrelevantanijim. Istraživanje na kraju krajeva, nije do ut des (daj da bi dobio), i kao takvo postoji utoliko što uspijeva sačuvati svoju nezavisnost i kritički pogled na svijet.
U konačnici, do istraživača/ica je da pronađu pravu ravnotežu između tih različitih elemenata. Pogotovo u zemlji poput Bosne koja je pre-istražena, gdje su ljudi svjesni implikacija rada sa istraživačima/icama, neophodan je veći angažman u lokalnom okruženju.
Daniela Lai
PhD candidate in Politics and International Relations
Royal Holloway, University of London
Daniela.Lai.2013[at]rhul.ac.uk
@DanielaLai