“Non-Ui” Lidije Dimkovske jeste roman o izboru, slobodi, izmještenosti i traumi, u njemu se kroz povijest dolazi do pojedinačnih ljudskih sudbina.
Danas sasvim sigurno jedna od najznačajnijih književnica u Evropi koja svojim radom obilježava vrijeme u kojem živi/mo jeste Lidija Dimkovska. Piše poeziju, prozu, eseje i prevodi sa slovenačkog i rumunskog. Do sada je objavila sedam zbirki poezije, četiri romana i jednu zbirke kratkih priča, tako da možemo konstatirati da nema žanra u kojem Lidija Dimkovska nije pisala, često uspješno eksperimentišući i sa graničnim žanrovima (kao što je putopisni dnevnik). Njene knjige prevedene su na više od dvadeset jezika, a za svoj rad dobitnica je niza nagrada i priznanja, od čega posebno (ne umanjujući vrijednost drugih nagrada) izdvajamo Evropsku nagradu za književnost koja joj je dodijeljena 2013. za roman “Rezervni život”.
IZMEĐU STVARNOG I IMAGINARNOG
Lidija Dimkovska na drugačiji način osjeća svijet, razlažući ga na dijelove i posmatrajući ono što je unutar tog svijeta, ono što je uzrok (a ne posljedica), ona bilježi ono što se reflektuje iz različitih presjeka ljudskog života, nju zanima biće, najdublji osjećaji, način na koji se odvija komunikacija između stvarnog i imaginarnog, između čovjeka i svijeta. Ovo je književnica koja pisanjem reguje na stvarnost, ne trpi nepravdu, o zlu i svim anomalijama Svijeta govori otvoreno, jasno i direktno, govori o posljedicama prošlosti, o oblikovanju čovjekovog identiteta pod utjecajem sredine u kojoj se rađa, i one u kojoj živi, govori o migracijama, (prividnoj) demokratiji, (ne)slobodi i pisanjem mijenja svijest čitatelja (što bi trebala biti jedna od važnih moći književnosti), ona svojim pisanjem, stavom i angažovanošću hrabri i osnažuje mlađe generacije književnika/ca.
Roman Lidije Dimkovske naslovljen “Non-Ui” donosi na prvu porodičnu priču u čijem fokusu su dvije Nedjeljke, odnosno Nede, baka i unuka koja je po baki dobila ime. Međutim, kako priča počinje, jasno je da nisu posrijedi samo zamršeni porodični odnosi nego da je riječ i o društvu, vremenu prošlom i sadašnjem koje obilježavaju dva rata (Drugi svjetski i rat devedesetih na prostoru Hrvatske), riječ je o mafiji, odnosno strahu od mafije, također, riječ je o identitetu, ne njegovoj krizi, nego jednom nadasve neobičnom oslikavanju žene (bake Nede), riječ je o nepripadanju kolektivu/ima (rođena u Splitu, a život provela (selidba udajom) u Italiji, u (mafijaškom) gradiću Kastelamare del Golfo), i to njeno nepripadanje, taj zaborav svog života u Italiji i unutrašnji povratak Splitu, što se snažno prikazuje na kraju romana, zapravo je njeno oslobađanje i postojanje nje samo kao osobe, bez identitetskih odrednica. U ovom romanu riječ je o životu bake Nedeljke, Nede ili kako je nazvao profesor francuskog jezika (odnosno preveo njeno ime na francuski), što je izdvojeno i kao naslov romana “Non-Ui” “zato što je ne na francuskom non, a da je ui”. (Dimkovska 2023: 26). Oko njenog života jeste okosnica priče/a i početak radnje ili, kako kaže njena unuka Neda, riječ je o baki koja priča “svoje predratne, ratne i posleratne priče” (Dimkovska 2023: 14). Osim imena i porodičnih veza (baka i unuka), dvije protagonistice povezuje i jezik, naime, jedino unuka Neda iz cijele porodice govori hrvatski, bakin maternji jezik, i jedino je ona može razumjeti kada usljed Alzhajmerove bolesti zaboravi italijanski i počne govoriti na hrvatskom, ali još jedna stvar je jako važna i simbolična: na Nedino punoljetstvo baka zaboravlja cijeli svoj prošli život i postaje mlada Neda iz Splita, ona se vraća u svoju osamnaestu godinu i samo tu postoji njeno sjećanje. Na ovoj liniji nastaju dvije pripovjedačke perspektive na iste događaje, tako da se smjenjuju dva pripovjedačka glasa, bake i unuke.
Roman je koncipiran kao svojevrsno literarizirano sjećanje na nekoliko, bez daljnjega, zacijelo najburnijih godina života bake Nede, a unuka Neda donosi svoje viđenje tih događaja sa uplivom i/li praveći paralele između prošlog i sadašnjeg. Roman je napisan u formi jedne vrste dnevničkih zapisa, ne pretendirajući da bude dnevnik, samo je datirana godina kad se radnja dešava i mjesto, tako da imamo dva mjesta radnje, Split (odrastanje Nede, mladost, zaljubljivanje, rat, ali kasnije i dolazak unuke Nede u Split u potrazi za porodicom) i Kastelamare del Golfo (selidba, udaja, formiranje porodice), prošlost i sadašnjost (radnja se dešava u velikom vremenskom rasponu od četrdesetih godina, preko šezdesetih, devedesetih, sve do dvijehiljaditih i ne teče linearno, nego se izdvajaju samo najznačajniji društveni, ali i kulturni događaji kroz koje se prikazuje jedan period (npr. uklanjanje spomenika Grguru Ninskom na Peristilu, što je učinila okupatorska italijanska vojska), ili još jedan važan događaj, a to je 11. 1. 1968. Crveni Peristil koji govori o jednom od najznačajnijih pobuna umjetnika). Roman je koncipiran ne samo na dvije priče, dva viđenja istih događaja, dvije perspektive, riječ je i o dva identiteta, dvostrukoj drugosti (npr. baka Neda i Francuskinja Šarlote, strankinje), riječ je i o dva jezika koja se (u glavi protagonistice/a) prepliću: hrvatskom (maternjem) i usvojenom (italijanskom), također je riječ i o dva straha: od rata i od mafije. Kako priča svakim novim poglavljem ide dalje, tako se sve dublje proniče u komplikovane porodične odnose i spoznaje tragičnost. A prva tragičnost jeste gubitak identiteta, što je jedan od značajnih slojeva romana, i potraga za njih tokom cijele radnje, Nedjeljka na neki način gubi sebe između Splita i Kastelamare del Golfo, ali govori i o snazi ljubavi zbog koje vrijedi izgubiti dom, jezik i domovinu.
Alzhajmerova bolest mijenja život ne samo Nede nego i svih ostalih članova porodice, jer u tom trenutku Neda postaje neko drugi, ne samo da zaboravlja sve nego prvi put nakon selidbe u Italiju ona progovara na maternjem jeziku: hrvatskom. I na taj način, porodici, koja je ne može razumjeti, iznova postaje strankinja, tačnije: dvostruka strankinja. Svima osim unuci Nedi koja jedina razumije njen jezik, jer je baka učila i sa njom komunicirala na svom maternjem jeziku. Pokazatelj kako bolest mijenja čovjeka, mijenja način na koji razmišljamo, na koji osjećamo, na koji doživljavamo sebe i druge koji sada postaju nepoznati i stranci.
Roman je ovo nježan i surov, roman o ljubavi kao pokretaču, ali i roman o izgubljenosti vlastitog ja zbog ljubavi, roman o životu izvan domovine, o dva rata, odnosno tri rata koja su se preživjela: Drugi svjetski rat direktno (prikazan kroz odrastanje u Splitu), dok rat devedesetih indirektno (prikazan kroz stradanje grada iz kojeg je u mladosti izmještena, ali veze nikad nisu u potpunosti prekinute) i onaj možda i najstrašniji jeste unutrašnji rat bake Nedjeljke o sebi i svom mjestu u svijetu između Hrvatske i Italije. Ovaj roman otvara neka od najtežih poglavlja i pitanja kada je riječ o mračnom periodu (fašizmu) u Evropi, a zatim i o mračnom dobu agresije devedesetih godina i stradanja, zatim, s druge strane, strahu od mafije (još jedan sveprisutan problem koji nije samo na filmovima nego u stvarnosti), zatim u fokus postavlja i tragičnost porodičnih odnosa (nemogućnost komunikacije između Nede i njenog brata Krste), te pokazatelja da fašizam još nije nestao: Nedjeljkin unuk Antonije postaje neonacista (i bori se protiv stranaca, paradoksalno, dok su mu u porodici stranci). Kako se zlo reflektira (i ne štedi čovjeka), najbolje se prikazuje na primjeru stradanja profesora francuskog (zbog njegovog, po majci, jevrejskog porijekla) – fizičko stradanje (ubijen je u logoru) i psihičko stradanje Nedinog brata Krste od italijanskih vojnika (što ostavlja trajni fizički deformitet, njegovu mrzovolju, posebno jer se sestra odluči udati za italijanskog vojnika koji mu je unakazio ruku). Roman otvara i nekoliko temeljnih ljudskih preoblikovanja i pokazatelja da je moguće iskoračiti iz zla, za što je primjer Karlo, Nedin suprug, koji se transformira od fašiste (pripadnik okupatorske italijanske vojske) u štabu Bergama na Bačvicama (pod utjecajem alkohola muči Nedinog brata i tako mu obilježava život) do partizana u Garibaldiju. Ili kako roman prikazuje snažne žene i njihove glasove jer u svijetu patrijarhata (neposredno nakon Drugog svjetskog rata) baka Neda Split okreće naopačke, kući dovodi muškarca i počinje živjeti s njim, što je u to vrijeme u Splitu bilo “neviđena ženska samovolja” (Dimkovska 2023: 78), ali roman svjedoči i o promjeni svijeta u kojem živimo jer u “dvadeset prvom veku ženski ponos smatra se zastarelom vrednošću” (Dimkovska 2023: 86), što se ogleda na primjeru odnosa muškarac-žena (ponašanje Pjetra prema drugoj Nedinoj unuci Margeriti).
ROMAN O IZBORU
S jedne strane, ovo je roman u istraživanju i propitivanju vlastitog unutarnjeg svijeta, propitivanju odluka, onoga što se uradilo i što se propustilo uraditi. Neda se bavi svojim ključnim životnim razdobljem mladošću i selidbom u drugu državu, te nastojanjem da se, uprkos strahu i neslobodi koja vlada na Siciliji (od mafije)m pokuša koliko-toliko organizirati normalan život i formirati porodica. I svojom ličnom traumom jer je “sama sebe izbrisala iz grada (Splita) kada ga je napustila” (Dimkovska 2023: 126) i Neda doživljava nekoliko smrti: prva kada je napustila Split, druga kada je zaboravila svoj (stvarni, aktuelni) život i svoju porodicu više nije prepoznavala uzvikujući samo: fašisti, fašisti! Treća smrt bila je ona realna, kada je zauvijek zatvorila oči i četvrta je bila onog trenutka kada je njena unuka došla u Split u kojem su bili izbrisani svi tragovi bakinog života (nestale su sve uspomene, jer bratova kćerka Marina izbacuje sve stvari u želji da kuću izdaje turistima). S druge strane, ovo je roman koji se bavi jednim ključnim poglavljem u historiji Evrope, razdobljem važnim za evropsku i svjetsku historiju – događajima prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, u tom smislu Split je glavno mjesto radnje jer su tu “živjeli ljudi sa svakakvim stavovima i ubeđenjima: i ustaškim, i fašističkim, i partizanskim, i oni bez ubeđenja”. Romanom se mapira stradanje naroda na tlu Evrope kako u prošlosti tako i danas, prikazuje se kako kolektivna, tako i individualna tragedija. “Non-Ui” fokusira se na prikaz vremena, društvenih promjena, ali i jedne porodice (koja trpi te promjene), fokusom na osobno, čak i veoma intimno iskustvo. Lidija Dimkovska donosi jasan uvid u mračan period ljudske povijesti, o kojemu se svakako već puno zna, no ne i iz ovog i ovakvog rakursa, ne iz ovog, po mnogo toga specifičnog, jedinstvenog iskustva dvije Nede, dvije zemlje, dva straha, dva jezika i dva identiteta i dvostruke drugosti.
“Non-Ui” Lidije Dimkovske jeste roman o izboru, slobodi, izmještenosti i traumi, u njemu se kroz povijest dolazi do pojedinačnih ljudskih sudbina, hrabar i odvažan glas Dimkovske ovim roman potvrđuje ne samo da je najznačajnija makedonska i/ili slovenska književnica, ona svakim svojim novim djelom, svojom otvorenošću i zalaganjem za vrijednost, humanost i etiku (kao osnovnim postulatima umjetnosti) i slobodu Čovjeka potvrđuje da je prije svega evropska i svjetska književnica.
Izvor: Oslobodjenje.ba