Photo by: Korab Krasniqi
Priče o ženama koje su preživjele torturu tokom zadnjeg rata na Kosovu (4/10)
ROBINJA SEKSA
Nju su odvojili od kolone, isto kao i mnoge druge žene. Srpski paramilitarci su odvodili najlepše žene i zatvarali u napuštene kuće. Dva i po meseca ona je živela zajedno sa jednim paramilitarcem. Ne zna mu ime, ali kaže da je danas u stanju da ga nacrta. U vreme dok on nije bio tu, paramilitarac ju je držao zaključanu u sobi. U drugim sobama je bilo drugih žena koje su držane na sličan način. „U početku sam pružala otpor, kasnije sam se sva predala“, kaže svedokinja. Ona govori i kako joj je Srbin upućivao komplimente, dok je sisao mleko iz njenih grudi.
PN: Ispovest u prvom licu: Vi Albanke ste dobre
H.H.
Potičem iz siromašne porodice. Imala sam oca i majku, bilo nas je petoro dece. Dva brata i tri sestre, ja sam najmlađa. Kada sam napunila tri godine, umro mi je otac, majka me prehranila kao siroče. Prehranila nas je majka sa ručnim radom, i odrasli smo sa puno nedaća. Teško nas je školovala do osmog razreda.
Završila sam osnovnu školu i učila sam veoma dobro. Jako sam dobro učila, ali pošto majka nije imala više mogućnosti da nam pomogne. I upisala sam se u školu, položila sam prijemni ispit, ali nisam mogla da idem zbog teških uslova. Kada sam napunila 18 godina, verili su me i udali za jednog muškarca, za šta ja nisam bila saglasna, nisam želela da se udam za njega, zbog toga što sam bila veoma mlada, a on je bio prešao 40-tu.
Sa braćom i sestrama sam se dobro provodila. Sa mlađim bratom sam volela da idem u školu… Razlika među nama je bila dve godine. Ja sam bila mlađa, on je bio stariji. Stariji brat je sada nekako… ne znam kako da ti to kažem, zbog toga što su tada davali više prava dečacima da se školuju nego devojkama. Njega su tada pomagali odećom i obućom, iako je bio slabiji od mene u učenju, a ja sam bila sposobnija i inteligentnija. Ja sam uvek imala dobar uspeh, petice i četvorke, uvek sam ih imala. Iako sam uzimala stranice sa sredine svezaka od mojih drugarica. One drugarice su govorile: „Ajde, ajde, mi ćemo ti dati, a ti napravi jednu svesku, i piši ti sa nama, uči i ti sa nama.“, jer nisam imala ni školsku torbu, ni sveske, ni… I uvek sam stajala nekako pognute glave zbog neimaštine. I… Uvek sam radila sa majkom, pomagala sam majci u svemu. Imali smo zemlje, krave, tako, stoke, kokoške, ali para nismo imali uopšte. Odeće i para, to je bilo glavno… nisam ostavila školu ni zbog čega drugog već zbog toga što nisam imala šta da obučem… Nisam mogla gola da idem u školu. Nisam imala, bre, ni šta da navučem na noge. Bez odeće i bez cipela i školovala sam se, i položila ispit i sve, i dalje nisam mogla da idem.
Majka je bila tako sposobna da je i dan danas pominju po dobru, po uviđavnosti, bila je prava gospođa. Braća su bila korisna, ali pošto su nekako rasla kao siročad, bez podrške, kao pognute glave, a povučeni u sebe smo bili svi. Jer ja, sa tom ljepotom koju sam imala i inteligencijom koja me krasila, ja sam mogla da postignem da budem u vladi, i da budem gde ti ja znam. Majka mi je bila živa… još dve godine nakon što sam se udala. Umrla mi je kada sam napunila 20 godina, umrla mi je majka. Majka… došao bi neko, video da si dobra porodica, radina, i da ličiš na svoju majku. Radila sam sa mojom majkom, bez pogovora. Pomagala sam joj u ručnom radu, pomagala sam joj uvek oko kućnih poslova. Došao bi neko i govorio joj: „Uzeću ti je ja”, i drugi: „Uzeću ti je ja”. Majka je i tu imala problema, jer su se mnogi umešali. Jer bi govorili: „Ućićemo mi unutra i uzećemo je na silu, jer je veoma dobra, veoma je vredna”. I onda je majka našla ovog od 40 godina, i on je imao ženu, žena mu je bila umrla, a da meni ništa nisu rekli. Došli su uveče, razgovarali: „Bolje je da se uda, on ima para, on ima… držaće te, on…”. Mene ubediše, bila sam veoma mlada. Na kraju, ovaj moj muž reče: „Ja ću je voditi na posao, školovaću je”, i tako, tako, jednom rečju, veriše me. Tri meseca, i onda sam se udala. On je imao 40. Ja sam imala 18. Imala sam čeiz, ćilime sa razboja, imala sam… i danas, kada pomislim, radimo na razboju, radim sve na razboju.
Devojačko veče je bilo jedno veče. U subotu su se okupljale devojke. One su bacale rupčić, koajagi da plačem. Uh, uh, uh (opisuje glasno plač). I dolazili bi sutradan na čestitke. Da, muž je done kanu, majka ju je pripremila. Sada, starija sestra ju je držala ovako, a trebalo je da se ona zalepi i da staviš prste na stenu i da se sve farba kako bi nokti bili crveni.
Nije bilo obavezno plakati, ali je trebalo raditi „Uh, uh, uh”, da kada bi došle drugarice, ili dođe neko tvoj, ti si plakala glasno.
U nedelju ujutro bi te uređivala jedna žena… u to vreme nije bilo frizerki, i tako neka mlada devojka ili starija žena bi dolazila da te malo sređuje, stavila bi ti duvak, obukla dimije…
Nakon godinu dana sam rodila sina. Zatim sam rodila kćer, sin i još jedna kći. Svo troje, jedan za drugim.
Sa mužem sam se slagala veoma dobro. Bilo mi je drago što mi je davao dobre savete. Muž mi je dobar. Muž mi je veoma pametan. I bio mi je pravi blagoslov, veoma pametan, veoma uzvišen, veoma sposoban, veoma spretan, iako je bio star. Nisam imala nikakvih problema sa njim, na primer…
Veoma sam dobro živela. Veoma dobro, danas mi je svekrva kao majka. Svekrvu volim puno, volela sam puno i zaovu, prošla sam dobro sa njima. Toliko da zaovina deca me i danas zovu „Majko”, jer sam ih hranila kao svoju decu. Bila je to veoma dobra porodica, u njoj je vladala bliskost i ljubav. Sa mnom nikada nisu imali problema. Bila sam ispunjena, slušala sam muža u svemu što bi mi govorio.
Sve porođaje sam imala na vreme. Obe kćeri sam porodila kući, a sina sam rodila u bolnici. Odveli su me u bolnici da porodim sina zbog sigurnosti, jer bi i sina rodila kući. A kćeri sam porodila kući, uveče. Ceo dan sam imala bolove, pomagala sam mužu u pravljenju betona sa mešalicom. Čak, kada bi došao u deset uveče ja sam spremala večeru, bilo je puno ljudi. Po četiri tepsije bi spremala, jer su dolazile i kćerke, jer je bila velika porodica. I u kuhinji, kada bi me spopali bolovi, hvatala sam se za naćve. Stajala sam tako dok mi ne prestanu. Kada bi mi prestali, mešala bi testo, i tap, i tap, i tap priremala bi tepsije. A kolač od šljiva sam pravila te noći, nikada neću zaboraviti. I stavili smo jufku od kolača sa šljivom, prala sam ga, i upalila šporet na drva. Najteže mi je bilo da cepam drva, cepala sam drva. Tada bi moj muž govorio: „Ti ne znaš da testerišeš drva testerom”, znaš. Ja bi kazala: „Ja nikad nisam testerisala, ne znam”, i tako sam naučila sa klinom da cepam drva. Prvo sam pravila klin, i davala mu oblik ovako sekirom, zatim bih udarala klin i drvo bi se cepalo, da! I spremih te tepsije, četiri tepsije, nakon toga sam večerala. Dođe moja svekrva i reče: „Aiii, koliko si puno večerala, koliko si pojela, pola tepsijesi pojela. Nećeš moći da se porađaš večeras.” Rekoh: „Neka”, ni rečju joj se nisam usprotivila. Bila sam veoma mirna, veoma trpeljiva, iako i danas sam takva. Kada svekrva otišla u svoju sobu, zaova takođe otišla u svoju sobu i legla da spava, svekrva ode u sobu da gleda televiziju na kraju hodnika. Mene uhvatiše bolovi i pripremih sve, bila sam sposobna. Pripremih žilet, novi žilet za presecanje pupčane vrpce, bebin crveni konac. Konac je morao biti crven. Pripremih i jedno ćebe do vrata od sobe. Postavila sam i najlon ispod ćebeta zbog sigurnosti, klekla sam na kolena, udarih stomak sa obe ruke ving, i izađe beba. Nikog tu nije bilo. Ni nakon 20 minuta niko nije došao. Približila sam se, sa dva kolena iznad bebe, otvorila sam vrata i zvala da neko dođe. Zovi, zovi, zovi, ništa. Jedanaest sati noću. Zovi, zovi, zovi. Jedna od deverovih kćeri je bila u sobi sa mojom svekrvom, i kada je došla je rekla: „Vala, porodila se majka!” „Gde se porodila, more? Ona reče da se neće večeras poroditi”. Onda je došao muž, brinuli su se o meni, legoh i zaspah, uzeli su bebu do mene. A svekrva reče: „I, šta da se čini sada?” Rekoh: „Ne, ja znam što je činiti”. Naučila me moja majka, ona me stalno učila, uzeh bebu i zavezah joj dobro pupčanu vrpcu sa crvenim koncem, presekoh joj i ponovo udarih stomak. Beba je bila tu. I pade mi košuljica na bebu. Košuljica bebe. I pozvah, uzeh komad džempera i obukoh se. Obukoh gaće i obukoh komad džempera i uvukoh ga ovde. I obukoh se, stegnuh se ding ding ovde i ovde, ustadoh pravo na noge. Uzeh bebu i oprah je u lavoru. Imala sam šporet na drva, postavila sam malu kofu na šporetu. Oprala sam bebu, stavih je da spava i odoh da uzmem malo mleka, sama sam ustala. Mleko je bilo u kuhinji. Oprala sam ruke temeljito, sećam se ko danas. Uzeh mleko i prokuvah ga dobro, popila sam čašu mleka. I pokušala sam da dojim sina, ali nije hteo da sisa. Onda odoh i čekala sam, čekala sam do ujutru da ga dojim. Strahovala sam da mi ne umre sin, nisam mogla zaspati. A ostavila sam mu dosta dugačku pupčanu vrpcu. Samo sam mu zavezala blizu, a drugi deo ostavih duži. I skinuh mu celu krv iz pupčane vrpce, dobro mu očistih. Majka mi je bila veoma visprena, majka mi je bila veoma sposobna za porodicu. Sredih da mu bude udobno, ustala sam ujutro, umila lice, oprala ruke, priremila doručak, hleb, spremila sam hleb. Svekrva i zaova s one strane su još uvek spavale. Uopšte nisu ustale, one ustaju oko devet, deset sati, a ti radi šta hoćeš. Dvoje dece sam porodila kući, ali za sina su me vodili u bolnicu… Kako ja kažem, uveče su me odveli u bolnicu zbog grudi. Došlo mi je puno mleka. A sinu sam mislila…
Toliko sam sem na primer, preterano starala o deci, jer ja nisam mogla drugačije, ali deca se nikad nisu budila pre mene. Ja sam se budila pre dece. Spremala sam im sve što treba, odeću, obuću, i ako bi deca našl negde, oprala bih to i sašila, popravljala bih tako da, kada bi izašli, neko bi mi rekao: „Hoćeš da mi ga daš da obučem?”, taj komad odeće koji bi uzeli u kontejneru, u đubretu. I popravila bih taj komad odeće, i ona bi ga obukla. Čak, sećam se, na pravdi Boga, ispričaću sada, moja najstarija kćerka je otišla kod jedne komšinice i zatražila joj džemper da ga obuče. Ona je imala brata u Nemačkoj, i devojka ga obuče jednom, a drugog dana ona dođe i oduzme joj taj džemper. Moja je kćerka uvek išla da čuva krave. Pustila bih kravu i moje troje dece sa njom su išla kod kapije tog komšije. I kada je došao Đurđevdan, ona je skupila odeću i bacila taj džemper koji je bila obukla moja kćer. Međutim, miš joj beše ugrizao negde, a moja kći ga donela kući. I reče: „Oj, majko, jaoj, pogledaj ovaj dobri džemper je oštetio miš“. Rekoh: „Je li?“ Reče: „Jeste!“ I stavila sam ga u sodi i iz meraka sam ga oprala i šamponom, peri, peri, stotinu puta sam joj ga prala, napravila ga, kako da kažem, da ni novi ne bi bio bolji. Onda sam ga uzela i dobro ga zakrpila, popravila sam ga. I kada je došao dan za školu, u ponedeljak, otišla je kćerka obučena i obuvena.
Dođe ona devojka i rekla joj: „O, kako ti je dobar ovaj džemper?“ Moja kći joj uzvratila: „Jes, vala, dobar je“. Pri tom stajala pognute glave, jer takva je bila… Kad, nakon dva-tri dana dođe ona devojka: „Hoćeš li mi dati taj džemper, jer hoću da idem na svadbu?“ Zamisli, mojoj kćerki traži taj isti džemper.
Ova moja kćerka joj uopšte nije ispričala da ga je uzela na đubretu, već da ga je kupila, kupila je džemper. I ova moja kćer je četiri godine nosila taj džemper, išla u školu i završila školu sa tim pocepanim džemperom. A nije se mogao primetiti da je bio pocepan, jer sam ga tako dobro popravila, zakrpila komad tu, kobajagi kao da ima cvet na tom mestu. Skinula sa komad sa vindjakne i zakrpila ga na tom mestu.
Sa suprugom smo odgajali troje dece, iako u ne tako dobrim uslovima, ali dobro, suočavali smo se s njima. Međutim u neko vreme situcija poče da se pogoršava. Bio je to razdoblje pred rat… bilo je veoma teško. Samo smo sedeli i slušali šta se tamo događa, šta se govori. Pre je bilo veoma teško, u vreme kada su bili Srbi na Kosovu. Mi smo živeli s njima, a doživeli smo užas od njih. Kasnije, dok smo još bili u škole, počeše da se truju učenici u školama… I počeše da odvode mladiće gde god ih hvatali, za samo jednu reč ili za napis na crnoj tabli zadržavali su učenike, tukli ih, maltretirali ih. Nismo smeli slobodno izaći na ulicu, sve nam je bilo ograničeno od njih, od Srba. I dan za danom, 90-ih godina, samo je počelo…. Svako putovanje bi bilo praćeno sa puno maltretiranja usput. I za Bajram su mi maltretirali muža. Dok je išao u džamiji, preprečili su mu put. 90-ih je rano počeo rat. Rekli su mu: „Ako hoćete da idete u džamiju, svaki od vas neka donese po deset maraka“. A ovi su traktorom išli, sišli su sa traktora i svi su redom dali po deset maraka, oduzeli im tako dve-tri stotine maraka. Otišli su, poklonili Bajram, i vratili se. I prilikom povratka, opet su ih zaustavili i opljačkali usput.
Tog dana kada je izbio rat, počeli su pucnji i sve je gorelo. Tamo u mom selu su pucali, da… Svi su bili uplašeni, išli smo jedni kod drugih, gledali, slušali. Kada se spustila noć, počeli su da gađaju sela, pucali su, palili, ulazili i palili kuće, palili stoku, i počeše ubijati i ljude. Čulo se, ta i ta osoba je ubijena, ubijena je ta osoba, i mi smo predvideli, da napustimo kuće. Odlučismo sa mužem i decom, celo selo se organizovalo i rekosmo da pobegnemo u šumu, da se sakrijem negde u nekom tunelu.
Dve ofanizive. Dva puta smo napuštali kuće, dva puta smo se vraćali usred zime. Sada, 99-a, proleće, po drugi put smo napustili kuće. I doživeli smo užas. Otišli smo u selo, tu u selu je došla policija i odvela nas. Bilo nas je blizu 1.500 žena ili više. Samo žena, staraca i dece bilo nas je tamo.
Odabrali su sve dobre žene, sve mlade devojke i odveli ih u drugo selo. Odveli su ih, a za neke se ni dan danas ne zna gde su završile. Neke su pobegle, neke su ubijene, neke su nestale…
Bili smo u koloni. Samo bi te odveli, uhvatili za rame i uveli unutra. Drugu, drugu, drugu… jer oko kuća… Policija je bila sa kolima, džipovima. I ja sam bila među onim ženama i doživela sam da 22 dana ostanem zatvorena u sobi. 22 dan sam ostala u sobi. Odvojili me. Odvojili me od porodice, odveli me i doživela sam užas. Jela sam čak i svoje meso, jer sam bila zatvoren bez vrata i prozora. Da ih ponovo vidim, prepoznala bi ih, ali imena im ne znam, jer su se čuvali od nas, nisam im znala. I samo uveče bi dolazio i ostajao do ujutro. Ujutro bi opet izlazio i dolazio uveče, 22 dana tako.
Nosili su crvene trake vezane na rame, na glavi su nosili crne kape. Imali su crne uniforme.
Imali su oružje, kratke automatske puške su imali. Danas to doživljavam iznova, mogu čoveka nacrtati.
Isti čovek i nikad se nije menjao. Isti bi dolazio, isti bi odlazio. Bilo je veoma teško. Ne mogu zamisliti. Smrt nije ništa. Ništa nije smrt. Na primer, videla si smrt očima svojim i nisi mogla umreti. Tu ni sebe nisi mogla ubiti. Pokušala sam, ali nisam mogla da se ubijem. Htela sam da se ubijem samo zbog mnogih užasa koje su nam priredili. Sasvim bez odeće, gola, udarao me po celom telu, udarao me svuda… svuda, svuda sam bila modra. Prošlo je dve godine, a celo telo me i dalje bolelo od zadobijenih povreda. U početku sam pružala dosta otpora, kasnije sam se predala. Dobila sam, dali su mi infuzije, davao mi je hleba da jedem… On, Srbin sam. Uveče bi dovodiuo jednog, donosio bi mi infuziju. Nije govorio sa mnom, razgovarali su na srpskom. Sve sam ih razumela.
Bila je to kuća. Bila ja soba. Salon za muškarce. Bilo je drugih žena u drugim sobama. Puno. Sva dvorišta puna, čulo se vrištanje. Cele noći, cele noći. Bilo je mladih devojaka, bilo je starijih žena, bilo je… pravi užas je bio. Bile smo izolovane usred šume. Samo nas je Bog mogao čuti, jer nije bilo nikoga ko bi nas mogao čuti… bio je užas. Bile smo izolovane usred šume. Jer, samo Bog nas je čuo, jer niko drugi nije mogao… Predala sam se dok nije došlo vreme da nas oslobode. Oni nama nisu ništa govorili. Ostavili su nas tu zatvorene, i samo su se tekovi kretali. Mi uopšte nismo znale, samo je nastao neki čudni mir. Pre svitanje je nastao mir, mir. Zaustavilo se sve, ni odjeka ni ništa. Otvorila sam lagano prozor i skočila sam sa prozora. I izašla sam i počela da hodam, hodala sam, išla sam, ali nisam imala snage da hodam dalje, i pala sam na njivi i zu ostala sedeti. Došle su dve osobe. Njih poznajem, te ljude. Mnogo sam im zahvalna. I oni rekoše… „Šta ti je, jesi li ranjena?“ Rekoh: “Da, bolesna sam, ranjena“. „Ko te doveo ovde?“ Rekoh: „Bolesna sam, samo malo vode ako imaš da mi daš?“ Oni su otišli i uzeli vodu u selu negde u blizini, i dali su mi vode i ponovo upitali: „Ko si, gde si bila?“. Rekoše: „Oni tenkovi odoše onuda, a mi smo došli ovuda“. Doveli su konja sa zapregom i bacili su me u zapregu, držeći me na rukama ispred sebe. Stavili su me u zapegu i odveli do jedne kuće. Tu su pokušali da me hrane, umili su mi oči, pomogli su mi. Tu su bile dve žene, tek onda su me pitali ko sam, odakle dolazim. Posle izvesnog vremena taj čovek je obavestio mog muža. On ja napunio traktor gorivom i došao je da me uzme traktorom, tako u ležećem položaju.
Došlo je jedno italijansko udruženje sutradan ujutro i tu su me pregledali. Reče: „Ona ne sme da živi ovde, treba je odvesti negde u inostranstvo, jer je počela da jede svoje meso, pije svoju krv“. Prešla je sve granice, samo skelet, insan i meso… mesa uopšte. „Pojela je svoje meso, nema ona više“. Muž je već našao decu, uzeo je decu kući. Sin mi je bio ranjen na nozi od šrapnela granate. Muž je doveo decu , a oni su mislili da sam mrtva, nestala, ubijena. A sada, kada sam došla, tada su stigla i deca. Ali, sada već nisam mogla ni ruku da podignem, uopšte. Veoma sam propala, i tu mi je pružilo pomoć ono udruženje. Rekli su da me odvedu u bolnicu, a u bolnici sam ležala četiri dana, ili pet. Neprestano su mi davali infuzije. U bolnici u Peći. Bolnica mi je mnogo pomogla. Malo sam došla k sebi, sama sam mogla da ustanem i da sednem. I sredili su mi telo, dezinfikovali su me celu, tako… celu su me trljali, noge, telo, sve. Nakon nekog vremena sam imala opercaju na materici zbog velike infekcije. Pola materice su mi uklonili. Zbog toga sam imala veliku traumu. Po mraku nisam smela izlaziti, trauma. Nisam mogla da stanem pored šporeta, da spremam hleb. Ali, pomagala su mi deca, davali su mi da jedem, da pijem. Ostala sam tako skoro četiri godine. Polako sam se oporavljala, polako oporavljala. Ne znam koliko puta sam htela da se ubijem. Pokušala sam da se ubijem dva-tri puta. Jednom sam pila domestis, ali su naišla deca i nisam uspela da popijem puno, jer sam pomišljala samo da živa ne budem više. Onda su me odveli u bolnicu. Ostala sam tamo mesec dana, ili možda više. Dan danas imam problema sa stomakom.
Tamo je bilo mnogo žena, ali nismo mogle da razgovaramo. Jer smo bile same u sobama. Menjali su brave. Menjali bi bravu, a kjuč bi stavljali u džep. „Ostani ti tu“, rekao bi. Ista osoba svaki dan.
Svaki je imao posla samo sa jednom. Birao bi najbloju, najsposobniju, zatim je ne bi puštao. Drugi bi uzimao drugu, o onaj drugi drugu neku… bilo je puno. Donosio bi hleb ujutru, davao ti da jedeš… Gulaš, hleba. Stavljala sam soli tako da skoro nikad nisam spavala. A probleme sa snom nisam prevazišla, nikad, nikad, nika. I sada imam problema sa snom. Sipala sam malo soli i ovako ga mazala, lizala sam ga, onda pi popila čašu vode u nadi da ću zaspati. Nisam mogla spavati. Nasilje, i danju bi dolazio i uveče do ujutru. Ne stavio Bog nikoga na takve muke kao što je nas stavio. Silovao bi te nasilnički do iscrpljenosti da nisi mogla stati na svoje noge… Ne znam šta da kažem. Trajalo bi 20 minuta, 30 minuta, tako to. Ponovo, ponovo, ponovo. Dešavalo se do ujutru četiri puta, tri puta dok… Danju bi izlazio, šta ti ja znam gde su oni išli, ponovo bi dolazili.
Oko 30 godina, otprilike te starosti. Uvek je govorio samo lepe reči. Govorio je: „Vi Albanke ste dobre, slatke ste, ovakve ste. Slatko vam je mleko od grudi”. A ja sam još dojila sina. Sisao bi mi grudi… Mi smo doživele užas. Ja ne znam šta rade ovi, ili kako to doživljavaju ovi, kako mogu sedeti na te fotelje znajući šta smo mi doživele. Kako on može sedeti na fotelji. Kako on može da sedi i da padne noć bez neke pomoći za nas. Ja danas možda nemam hleba kući za iftar da jedem. I kako on može da doživi užas koji sam ja doživela, a on sedi u fotelji i uzima platu od 2000 evra.
Nakon rata je bio veoma težak život. Kucala sam na svačija vrata. Nikakve mogućnosti mi nisu pružili niti pomouć sem u KRTC. Molila sam sve, svako udruženje, svuda sam tražila pomoć, govorila sam svu istinu. Imam i svedoke, muž mi je svedok, i moje drugarice su svedoci koje će vam reći isto… možda sam i ja preopterećena i ne znam sve. Ima ih kao moja drugarica koja priča jasnije ovo što smo doživele i šta sam ja doživela.
Mužu sam ispričala kasno, kasnije. A muž me video kada su me odveli. On je bio u šumi, video me. Rekao mi je: „Ja te podržavam, jer ni ja nisam mogao ništa da ti pomognem. Video sam te i kako te odveo i koliko si se ti suočavala sa njima, a ja ti nisam uopšte pomogao i moram da te podržim u svakom pogledu”. I podržava me do danas.
Počela sam da pričam. Prčala sam sa drugaricama, onda sam ispričala to u udruženju. Dok nisam uopšte pričala o tome, bila sam u mnogo gorem stanju. Jedno četiri godine nisam uopšte pričala o tome. Ni sa suprugom nisam razgovarala. Suprug je znao, ali nisam mogla da mu objasnim. A dugo sam sedela usamljena, ni sa kim nisam razgovarala. Svi su govorili: „Ova je bolesna”. Mene je grizlo to, jer ja nisam bila bolesna. Ja sam shvatala, ali me to izjedalo iznutra, i uvek sam osećala neki unutrašnji nemir. Ali nisam mogla ništa, to se desilo mimo moje volje.
Ova priča je dio knjige “Želim da mi se čuje glas: Knjiga sjećanja sa ispovijestima žena koje su preživjele torturu tokom posljednjeg rata na Kosovu“, koji provodi forumZFD i Integre u suradnji sa KRCT – Centrom Kosova za Rehabilitaciju Preživjelih Torture, a podržavaju ga Ministarstvo za saradnju i ekonomski razvoj Savezne Republike Njemačke, Fond Rockefeller Brothers, Fondacija Charles Stewart Mott i UN Women.
Preuzeto sa: http://www.dwp-balkan.org/bh/news_new.php?cat_id=4&text_id=382