Da li su i, ako jesu, na koji način budućnost i prošlost povezane? Ovo pitanje je tako jednostavno da svako na njega ima „očigledan“ odgovor, koji proizilazi iz njegovog ili njenog svakodnevnog života: „Naravno da su povezane, ono što danas radim proizvodi posledice za sutra.“ Ali upravo ta „očiglednost“ nije jednostavna. Jer ono što danas radim je u suštini uslovljeno onim što želim da imam, budem, postignem – sutra. Zašto, onda, ta jednostavna logika želja, nada, pozitivnih očekivanja nije i jednostavno prenosiva na kolektivitet kome pripadam? Zašto nas kolektivna budućnost plaši, bilo da je reč o regionu, Evropi ili svetu, čak i kada nam naša lična budućnost izgleda prilično zanimljivo i primamljivo? Šta to upisujemo u kolektivnu budućnost, a izostavljamo iz svoje? Na kraju, zašto verujemo da na svoju ličnu budućnost možemo da utičemo, ili bar možemo da utičemo mnogo više nego što možemo da utičemo na kolektivnu? I uopšte, zašto bi prošlost bila bitna u budućnosti više nego što joj to dozvolimo? Kako da se suočimo sa budućnošću, koje se plašimo jer nosimo ožiljke prošlosti?
Rodna perspektiva u pomirenju
Do protekle decenije žene su uglavnom bile nevidljive, bilo kao specifične žrtve ratova, bilo kao mirotvorke. Interes za feministička istraživanja je rastao. Zahvaljujući ovoj novoj svesti, relevantnost specifičnih rodno zasnovanih aspekata konflikata i pomirenja, privlači veću pažnju. Na snazi je, takođe, očigledan zaokret od esencijalizovane percepcije žene kao „prirodne mirotvorke“ ka kritičnijem ispitivanju različitog položaja žena i muškaraca u vezi s ratom. I žene i muškarci mogu biti žrtve, ratnici i ratnice, ili mirotvorci i mirotvorkinje. Brojke ili procenti ne mogu biti realni pokazatelji „prave 6 – 7 prirode“ žena ili muškaraca. U stvari, oni samo mogu biti polazna osnova u analizi društvene uslovljenosti i kulturne konstrukcije rodnosti kao takve. Politike urodnjavanja (gender mainstreaming) po prirodi stvari naglašavaju razlike između žena i muškaraca, ali te razlike ne treba shvatiti kao fiksirane, „prirodne“ i nepromenljive. Ali feministička perspektiva za koju se ovde zalažem prevazilazi uobičajenu rodnu perspektivu koja se primenjuje pre svega u analizi posledica, pa i u suočavanju sa prošlošću. Ja, naime, želim da ustvrdim da feministička intervencija u samo znanje, znanje o ratovima, ali i znanje o pomirenju, može ne samo da promeni sliku prošlosti već i da utiče na stvaranje drugačije budućnosti. Drugačija slika prošlosti, drugačije znanje i razumevanje prošlosti ne znači da treba izbrisati ili umanjiti činjenice vezane za konflikte i žrtve, već jednostavno da ovim činjenicama treba pridodati i one druge koje se odnose na saradnju, međusobnu pomoć, solidarnost i opiranje ratovima. Potrebno je pored „negativne istorije“ ispisati i „pozitivnu istoriju“ kako bi slika bila celovita i omogućila ne samo bolje razumevanje dinamike ratova već omogućila i isceljenje i nadu. Tek stvaranjem objektivne slike prošlosti, koja uključuje i pozitivnu istoriju, moguće je stvaranje beskonfliktne budućnosti. Upravo insistiranje na „pozitivnoj istoriji“, kao onoj drugoj strani istorije, odašilje poruku o mogućnosti izbora, koju uvek iznova vrši svaki pojedinac, ili grupa. Istorija nije neumitnost, ona je proizvod ljudske delatnosti, ona se ne povinuje prirodnim zakonima, već je posledica serije izbora. To znači i da svaki društveni akter, individualni ili grupni, ima i odgovornost, jer ima mogućnost izbora. Taj izbor je ograničen njenom/njegovom moći i položajem u društvenoj zajednici, ali taj izbor uvek postoji. Dakle, tek iz razumevanja istorije kao izbora može se uspostaviti i razumevanje odgovornosti pojedinca, odnosno pojedinke. Jer, ako nema izbora, nema ni odgovornosti. Ako je istorija neminovan tok u kome uvek dolazi do sukoba, onda je i budućnost bez nade, a individualni i kolektivni društveni akteri su svedeni na puke objekte „istorijske sile gravitacije“. Feministički pristup, kao dosledno čitanje feminističkog teorijskog nasleđa, nauku, pa i istorijsku nauku, razume kao androcentričnu i „nagnutu“ na mušku stranu. On je razume kao konstrukt koji stvaraju oni koji su na vlasti („istoriju pišu pobednici“) da bi im pomogao u osvajanju i održavanju vlasti. Ono što ostaje neuključeno, izvan, ili skrajnuto u dominantnim naracijama koje neguje androcentrično znanje upravo je ono što otkriva i čini vidljivim feministički pristup znanju. Pomirenje ne može da se oslanja na znanje, koje u svojoj osnovi ima ideju o istoriji kao dominaciji i sukobu. Kao što su ratovi bili „samoostvarujuće proročanstvo“, tako je i pomirenje jedino moguće kao „samoostvarujuće proročanstvo“, kao nešto što se priziva, proizvodi i proizilazi iz potpuno drugačije matrice znanja od one koja je proizvela ratove. Pomirenje je nemoguće bez stvaranja „metanaracije“ o zajedničkom životu, razmeni, solidarnosti i saradnji koja bi omogućila da se u nju smeste različita individualna iskustva koja se opiru dominantnoj naraciji o neizbežnosti konflikta.
Glavne lekcije za projekat znanja koji bi trebalo uspostaviti da bi suočavanje sa konfliktnom prošlošću proizvodilo poželjnu beskonfliktnu budućnost bile bi sledeće:
- Neophodno je prevazići esencijalizam („žene su ljubiteljice mira“, „muškarci su
- agresivni“);
- Treba dekonstruisati i pozicionirati „znalce“ (the knowers), one koji/e proizvode znanje, kako bi se njihovi proizvodi razumeli iz pozicija moći koje zauzimaju;
- Treba osvestiti pozicije i onih koji su angažovani u radu na pomirenju, jer je samorefleksija i osvešćivanje sopstvene pozicije, pa i dekonstrukcija vlastitih privilegija, uslov za objektivan i delotvoran pristup;
- Treba omogućiti stvaranje metanaracije o pomirenju koja nužno mora da počiva ne samo na „pravdi za žrtve“ već i na „pozitivnoj istoriji“;
- Treba razumeti da je znanje konstrukt koji reflektuje patrijarhalni poredak;
- Treba otkriti „slepa polja“ koja su usko povezana s nemoći u vezi s ratom; privesti na svetlo one koji nisu imali moć sa bilo koje strane i bilo koje društvene lokacije da dolaze;
- Treba afirmisati perspektivu „odozdo“, perspektivu svakodnevnog života (društvena istorija) nasuprot perspektivi odozgo (politička istorija);
- Treba razumeti da je individualno delovanje usko povezano s društvenim hijerarhijama i moći;
- Treba zagovarati znanje koje će imati isceliteljsku i pomiriteljsku moć, a ne moć stvaranja sukoba i nerazumevanja.
Isceljujuće znanje: „pozitivna istorija“
Za feministički orijentisanu naučnicu ili naučnika pravi izazov je u tome kako stvoriti znanje koje će i samo biti deo procesa pomirenja, umesto deo novih konfrontacija. Dakle, ne radi se „samo“ o pokazivanju patnje i žrtava, već i o stvaranju „znanja-kao-pomirenja“, stvaranju znanja koje će imati isceliteljsku moć tako što će razotkriti bespomoćnost na mnogo različitih nivoa, s mnogo različitih strana u konfliktu, na mikro i makro nivou. „Pozitivna istorija“ bi mogao biti feministički isceliteljski projekt znanja. U slučaju bivše Jugoslavije, istorija „zajedničkog života“ trajala je duže nego istorija konflikata. Slika stvarnosti bila bi poprilično izvitoperena ako bi se kao „istorija“ uzimali samo sukobi, a ne i deo vezan za „zajednički život“. Povrh svega, ako tumačenje koje samo naglašava istoriju sukoba preovlađuje, ono ih zapravo i jača. Postoji bliska i kružna veza između interpretacije i konkretnih rezultata u stvarnosti. Ako se istorija interpretira kao istorija večitih sukoba, neizbežnih sukoba koji se redovno ponavljaju, sa samo kratkim i irelevantnim „izbijanjima mira“ između sukoba, tad su društveni akteri suočeni s nedostatkom pravog izbora, tada „negativna istorija“ postaje njihova sudbina. Tada budućnost biva ukinuta.
Marina Blagojević je srpska sociologinja, rodna naučnica, rodna stručnjakinja i feministkinja. Godine 1991. Marina Blagojević je zajedno sa drugim članovima feminističke grupe aktivistkinja „Žene i društvo“ osnovala i bila članica prvog Upravnog odbora Centra za ženske studije u Beogradu, Jugoslavija. Njen rad kao međunarodne stručnjakinje za rodna pitanja je podrazumevao različite organizacije, kao što je Evropska komisija, Evropski parlament, Razvojni program Ujedinjenih nacija, UN Women, Sida i Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj. Objavila je više od 100 akademskih i 20 stručnih publikacija.
Članak je objavljen u petom broju regionalnog časopisa Balkan.Perspectives. Balkan.Perspectives je regionalni časopis koji objavljuje forumZFD i koji obuhvata teme vezane za suočavanje sa prošlošću. Cilj časopisa Balkan.Perspectives je jačati alternativne pristupe suočavanju sa prošlošću na regionalnom nivou. Cijeli časopis možete preuzeti na sljedećim linkovima:
BHSC: http://www.dwp-balkan.org/bh/bpm.php?cat_id=6&text_id=2
ENG: http://www.dwp-balkan.org/en/bpm.php?cat_id=6&text_id=2
ALB: http://www.dwp-balkan.org/ko/bpm.php?cat_id=6&text_id=2