BiH društvo koje je prethodnih godina podjeljeno po vjeri, naciji, stranačkoj pripadnosti još uvijek može jako dobro da se podjeli. To pokazuje i nedavna inicijativa za ukidanje naziva Republika Srpska, a sa druge strane otcjepljenje iste. Dok većina naših građana traži svakodnevno posao, bori se za opstanak, a samim tim tone u sve veću apatiju, oni koje smo izabrali na prošlogodišnjim izborima su našli za shodno da mijenjaju ono što je ustavno i otcjepljuju ono što je neotcjepljivo.
Međutim da je Bosna i Hercegovina jedno veliko stado kojim upravlja nekoliko pastira koji za određeni novac mogu da kupe sve, a u najviše slučajeva moć najbolje pokazuju narodne podjele oko postojanja i nepostojanja entiteta Republika Srpska. Ako se samo malo zainteresujemo za Aneks 4 ustava Dejtonskog sporazuma možemo pročitati sljedeće:
„Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske”. Dakle ovde se završava sva priča o kojoj se vodi tridesetogodišnja polemika. Zašto se priča o ovome kao po navici bar jednom godišnje, zato što to odgovara nekom i unutar i izvan BiH, a zašto mi nasjedamo na ovakve priče, pa vjerovatno zato što imamo manjak znanja o nekim osnovnim stvarima koji se tiču parlamentarne demokratije. Državne vođe su sklone da svaki problem u našoj avliji opravdaju sa činjenicom da je ova država u tranziciji, dal’ je tome razlog jaki uticaj socijalizma u osamdesetim godinama ili površna demokratija od početka devedesetih nikad nećemo saznati. Ono što je sigurno da je BiH jedina država na svijetu gdje tranzitni period traje skoro 30 godina i neće se vjerovatno završiti za još dvadeset.
Zašto je lako manipulisati širokim narodnim masama kvaziproblemima koji u stvarnosti i ne postoje? Ako imamo preko 430.000 nezaposlenih u BiH jasno je da se možemo kupiti i za jeftini nacionalni trik, a tek za neki novac ili obećanje posla. Obzirom da smo kleptomanska, dezorganizovana i korumpirana država puna nepotizma, lako je zaključiti da je najveći problem zaposlenje tj. nezaposlenje što je jedini uslov da bi opstali na trenutnom tlu. Međutim kako se danas dolazi do posla? Stranačka pripadnost, rodbinske veze ili kupovina posla ako želimo u državne institucije. Takođe postoji jedan broj ljudi koji žele da naprave tj. ostvare nešto svoje pokretanjem vlastitog biznisa, ali i tu su potrebna jaka poznanstva u vladinim strukturama. Postoji i treća grupa nezaposlenih koji žele da napuste ovaj brod bez kormilara. Međutim i da bi otišli u EU ili neku drugu zemlju potrebna nam je određena količina novca pa se opet vraćamo BiH kao nužnom zlu. Zašto je sve ovako? Zato što država kroz razne loše odluke u zakonodavnim tijelima to mogućava, pa i upisna politika na raznim fakultetima nije prilagođena tržištu rada. Šta je rezultat toga. Ljudi koji rade na određenim rukovodećim pozicijama u državnom sektoru čije obrazovanje nije u skladu sa poslom koji obavljaju.
Međutim da se vratimo osnovnom problemu „zašto nas je lako obmanuti”? Sveprisutan uticaj komercijalnih i nekomercijalnih medija, pripadnost određenom političkom programu koji kroz posao ucjenjuje zaposlene ili vjera u ideale su razlozi sve većeg nezadovoljstva među građanima zbog kojih se sve manje priča o realnim problemima, a sve više o dnevnoj politici.Da bi konačno progledali kao nacija vjerovatno je potrebno da svim imamo ono osnovno a to je posao koji smo zaradili svojim ličnim zaslugama, a ne uticajem partokratije. Već dugi niz godina BiH je jako pogodno tlo za izazivanje različitih sukoba i podjela i ovaj poslednji siguran sam neće biti zadnji jer je uvijek lako naći razloga da se upale usijane sijalice.
Dok se opet ne desi neko ukidanje ili otcjepljenje nekog entiteta narod nek’ odmori.
Piše: Vladimir Pejičić