Budućnost je – još od Homera – iza čovjeka (jer ju ne vidi), pa se ka njoj nužno kreće natraške, u najboljem slučaju vođen onime što vidi, prošlošću. A opet, priprava za ono što će se dogoditi ostaje neizbježnim problemom svačijega opstanka
Izvor fotografije: Prometej.ba
Nadnaslov je pod kojim već godinama „Vox Academiæ“ objavljuje filozofske, pa i (više-manje) filozofijske, tekstuljke nekolicine autor(ic)a – „kultura (ne)znanja“ – najvjerojatnije bio ironički zamišljen. No, uzme li se doslovce (bez zagrada) u obzir, sintagma zapravo opisuje kultivirajući napor usmjeren na ono što je (još) ne(s)poznato, čega, dakle, nema – na budućnost, naime.
Koliko god budućnost bila su-vremeno nazočna – svakodnevno i povijesno, brbljajući i filozofirajući, sutrašnje-bliska ili eonima daleka, obećavajuća u vidu rumenih zora ili prijeteća, kao nadiruća naoblaka – ona je neprijeporni egzistencijski problem. Pritom je za njezino kultiviranje – o kojemu je ovdje ponajprije riječ – bitan (paradoksalni) uvid u to da, zapravo, o budućnosti, doslovce, nitko nema pojma.
Nedvojbeno je to izrazito neugodna situacija za svako mišljenje, a, posljedično, i za eventualno kultiviranje. Baviti se neznanjem tradicionalno je moguće tek poučavanjem neznalica, no ovdje ni oni/e koji bi poučavali/e nemaju solidnu osnovu znanja kao legitimaciju, jer se znanje proteže u budućnost tek kao proročanstvo, prognoza, hipoteza, utopija. Takvo „znanje“ jednostavno ne ispunjava elementarni preduvjet znanja u punome smislu riječi – opovrgljivost; može ga se testirati tek kada sutra postane danas, tek s prestankom budućnosnoga statusa. Budućnost doista znamo tek kada to prestane biti.
Za „znanje“ o budućnosti nisu stoga podobni ni klasični termini (u smislu „klase svih stvari na koje se riječ odnosi“ – kako to postavlja Quine) ni tradicionalni filozofijski pojmovi (u smislu „u sebi samome općenitoga“ – kako to postavlja Hegel). Posljedično, elementarna logika u takvome postavu nije primjenjiva, jer nije moguće primijeniti principium contradictionis, temeljno načelo mišljenja prema kojem „ništa ne može istodobno i biti i ne biti“ (Aristotel), odnosno „neka tvrdnja ne može istodobno biti i istinita i lažna“ (G. W. Leibniz).
Drukčije rečeno, budućnost je – još od Homera – iza čovjeka (jer ju ne vidi), pa se ka njoj nužno kreće natraške, u najboljem slučaju vođen onime što vidi, prošlošću (Claude Lévi-Strauss, začuđujuće, ovu davnašnju mudrost zapadnoga nasljeđa pripisuje jednome od plemena koje je istraživao). A opet, priprava za ono što će se dogoditi ostaje neizbježnim problemom svačijega opstanka – kako u razmišljanju, tako i u razglabanju (zbog toga bi za ovaj sklop možda najbolje odgovaralo izvorno značenje imenice kategorija – ono je, naime, vezano uz iznošenje problema/pitanja na agoru, raspravnu skupštinu atenske demokracije).
Ako samom svojom strukturom i nije podobna za filozofijsku ili znanstvenu raspravu – vođenu pod autoritetom klasične logike – budućnost ostaje raspravnim poljem bez kojega nijedna komunikacijska zajednica ne može funkcionirati. Moguće je pritom, za razliku od adekvacijske/korespondencijske ili evidencijske, poći od konsensuske teorije istine, pa se istina vezuje uz („utemeljeni“, rekao bi Habermas) konsensus u danoj zajednici (istraživača, na primjer).
U tom je kontekstu smislen već gotovo stoljetni disciplinarni razvoj futurologije; terminologijski od Ossipa K. Flechtheima 1943., u nastavku na stoljetne filozofijsko-utopijske konstrukcije od Morusa (ili čak Ibn Halduna), preko ekonomijskih pokušaja prognoziranja razvoja proizvodnje/potrošnje (od Françoisa Quesnaya ili Thomasa Maalthusa), romansiranih „prikaza“ budućnosti (od Julesa Vernea, na dalje) sve do onoga što će H. G. Wells nazvati „istinitom znanstvenom fantastikom“, te talijanskoga i sovjetskog futurizma. U drugoj polovini dvadesetoga stoljeća futorologija sa znanstvenim aspiracijama (uz Flechtheima, zastupali su ju još i Robert Jungk, Fred L. Polak, Bertrand de Jouvenel, Jean Fourastié, Johan Galtung…) proširenjem svojega dosega zaoštrava i konstitutivne poteškoće samoga projekta. Na njih je, djelomice, već na počecima disciplinarnoga ustroja upozorio Flechtheim formulacijom da je futurologija zapravo „sinteza ideologije i utopije“.
Naglašavanje empirijskih modela trebalo je – posebice u ozračju Hladnoga rata – osigurati otklon od ideologijskih začetaka, zaoštrenih posebice u radovima Hermana Kahna (koji je inspirirao Kubricka za lik Dr. Strangelovea). „Utopijski“ je element tako bio sve oštrije reduciran na različite verzije marksističkoga „planiranja budućnosti“ (koje se, u sovjetskoj i sličnim varijantama sve više udaljuju od Marxa, čak i kada je o „Kritici Gothskoga programa“ riječ). Onaj je drugi pak nailazio na ozbiljne kritike i tako različitih autora kakvi su, primjerice, Popper i Habermas, ponajprije zbog brkanja rasta i razvoja, odnosno nekritičkoga nastavljanja na ideologiju progresizma (koju dijele liberalna i marksistička slika povijesti). U svakome slučaju, futurologijski pristup pretpostavlja vjerojatnost na mjestu istine, što omogućuje (uvjetovanu) znanstvenost čitava projekta.
Dakako, budućnost nije moguće disciplinarno rezervirati za akademijske (ili ideologijske) rasprave, jer je naprosto životno odveć važna. Posredovanje kategorijalnih razmatranja i životnih problema svih ljudi bio je i ostao posao politiziranja, nastojanja da se zajednica različitih, društvenim odnosima povezanih individua uspostavi na svim razinama – od diskursivne do interesne. Ipak, za održavanje najviše razine zajedničkoga života, one političke, potrebna je – uza sve ostalo – i moć okupljanja na danome teritoriju i održavanja na okupu. A ona pak ne funkcionira jednodimenzionalno, autoreferentno – potrebno joj je opravdanje.
Hobbesovim riječima: „Ljudska je moć (uzeta općenito) sadašnje sredstvo za postizanje budućega očitog dobra.“ Današnji svijet načelno priznaje samo demokratski legitimiranu moć (premda to u izvedbi, kako je poznato, nije isključiva komponenta u dnevnopolitičkome odlučivanju). No, da bi se prispjelo do većinske (demokratske) legitimacije potrebni su programi, planovi, strategije korištenje političke moći – riječju: obećanja. Ona su, po logici stvari, usmjerena na budućnost.
To je, dakle, sustavna poveznica sadašnjosti i budućnosti – u političkome postavu. „Sadašnje sredstvo za postizanje budućega očitog dobra“ naširoko obilježava prostor političkoga života, dijapazon svih sukoba i savezništava, nasilja i pregovora, prijevara i sporazumijevanja. U ovome je shvaćanju očito baš „očito“ ključna riječ. Ona upozorava na raznoliku motiviranost bez koje nema onih koji bi se latili politike kao borbe za moć. „Očito“ međutim uvodi u problemski sklop i relativnost (očito je svakako u „oku promatrača“). Odatle slijede sukobi i u najčišćim i najpažljivije reguliranim inačicama političke konkurencije, jer polje je budućnosti široko otvoreno idejama, željama, fantazijama u ime kojih bi se mobilizirala današnja moć.
Suprotstavljeno je stajalište pregnantno formulirano u „Raspravi o monetarnoj reformi“ Johna Maynarda Keynesa: „Dugoročnost je pogrešan vodič u sadašnjim poslovima. Na dugi rok, svi smo mrtvi“. Pa ipak, budućnost nije ovdje izbačena iz kalkulacije – insistira se jedino na tomu da u obzir bude uzeta „dogledna“, a ne bilo koja, neograničena. Pritom, s jedne strane, odgovor na pitanje o doglednoj budućnosti ovisi ponajprije o starosti osobe koja odlučuje (pa bi možda one koji su stariji od određenoga broja godina trebalo isključivati, recimo, iz sudjelovanja u referendumu o pitanjima vezanima uz daljnju budućnost zajednice). A opet, politička kratkovidost nije samo generacijska značajka. Keynes je, najvjerojatnije, imao pred očima već nadirući sekularni hilijazam, pa znanstveno bavljenje privredom (i društvom) želi sačuvati od presizanja ideologija tisućgodišnjega carstva – i njegove perspektive. No, i sam se je bavio planovima, pa je dobro znao kako se budućnost neizbježno uključuje u svako poslovanje, privređivanje, dapače: društvovanje.
Na elementarnoj razini paradigma je ovoga složaja svakidašnji ritual klađenja – u velikoj većini oklade se odnose na budućnost, jer je ne(s)poznata. Inače oklada ne bi imala smisla. Dakle, budući da nije moguće znati budućnost, o njoj se ne može (sada) govoriti ni istina – niti neistina (ili čak laž). Na širem planu, zato je ona idealni locus političkih rasprava; obećanja se dijele na ispunjena i neispunjena, a ne na lažna ili istinita. Politiziranje – kao izvorno djelovanje političke zajednice – stoga i nije drugo do „kultura neznanja“. Ovdje se ne radi o negativnome stavu spram političkoga života, nego o pojmovno nužnome upozorenju na to da je znanje u politici uvijek sumnjivo, a najčešće sadržajno prazno. Nadomješta ga volja – za koju bi bilo dobro da bude informirana (o sadašnjosti) i lišena zlovolje. Sve je ostalo odveć veliki (pojmovni) teret za stvarnost.
Žarko Puhovski
Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 84, siječanj 2025. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom
prometej.ba