Imenovati znači ispisati povijest onoga što imenujemo, dati mu postojanje. Pročitajte intervju s povjesničarkom Christelle Taraud o razlici između “feminicida” i “femicida” te saznajte više o povijesti pojma koji je nastao u Bruxellesu sedamdesetih, posvjedočio ubojstvima žena u Meksiku osamdesetih i doživio renesansu s pokretom #MeToo. Christelle Taraud francuska je povjesničarka i feministkinja, članica Centra za povijest 19. stoljeća (Paris 1/Paris 4 – Sveučilište Sorbona). Bavi se pitanjima roda i seksualnosti u kolonijalnom kontekstu, urednica je zbornika Feminicides. Une Histoire Mondiale (Svjetska povijest feminicida) u izdanju La Decouvertea, 2022.
Pojam femi(ni)cida danas je općeprihvaćen. Kako ga vi definirate?
Moja je definicija glasi “pogubljenje žene zbog toga što je žena“. Sam pojam je nastao 1976., kad su feminističke aktivistkinje i znanstvenice iz četrdesetak zemalja organizirale prvi Međunarodni sud za zločine protiv žena u Bruxellesu.
Za koncept femicida zaslužnom se smatra Diana E.H. Russell, sociologinja rođena u Južnoj Africi koja živi u SAD-u. Temelji se na pojmu “homicida”, pri čemu se femicid definira kao ubojstvo žene zato što je žena. Treba imati na umu da nije svako ubojstvo žene femicid, već mora biti prisutna patrijarhalna dimenzija. Prema Russell, femicid je zločin iz mržnje, krajnji izraz nepreglednog sustava koji žene drži u podređenom položaju i mijenja se ovisno o povijesnom razdoblju i društvenom kontekstu.
Koja je razlika između femicida i feminicida?
Koncept feminicida popularizirale su aktivistkinje iz Bruxellesa te je on brzo prihvaćen u nekim dijelovima svijeta poput Južne Amerike, Kariba i Sjeverne Europe, a u manjoj mjeri i u SAD-u, Kanadi i Zapadnoj Europi.
U Meksiku su krajem osamdesetih na području uz granicu s SAD-om počele nestajati žene, a u početku se smatralo da je riječ o izoliranim incidentima. To je jedna od najopasnijih regija na svijetu, zona migracija, gdje su se u to vrijeme razvijali najekstremniji oblici kapitalizma, nicali proizvodni pogoni kooperanata megakorporacija u kojima su vladali neljudski radni uvjeti, i cvjetali narkokarteli.
Suočene s inercijom meksičke policije koja je krivila žrtve, obitelji žrtava udružile su se nastojeći dovesti počinitelje pred lice pravde, te tako privukle pažnju novinarki i feminističkih istraživačica. Postalo je očito da pojam “femicid” nije dostatan za opisivanje i analizu situacije u Meksiku jer se ondje nije radilo o pojedinačnim zločinima iz mržnje, već o fenomenu masovnih razmjera. U tom je kontekstu nastao pojam “feminicid”, koji se pripisuje antropologinji i političarki Marceli Lagarde y de los Ríos.
Prema Lagarde, dok je pojam femicida usko vezan uz pojam homicida, feminicid pripada istoj kategoriji kao i genocid. Lagarde taj pojam kategorizira putem četiri elementa: feminicid je kolektivni zločin u koji je upleteno čitavo meksičko društvo; odvija se u masovnim razmjerima (u Meksiku se u prosjeku dan dogodi barem deset feminicida dnevno); a država ga tolerira. Kao i u mnogim drugim zemljama, meksičko su društvo i institucije (policija, sudstvo, zatvori) patrijarhalni: krivnja se svaljuje na žrtve, nadležni odbijaju istražiti zločine, a policijski službenici nerijetko su i sami počinitelji feminicida. Naposljetku, kaže Lagarde, radi se o zločinu s genocidalnim tendencijama.
U vrijeme kada je pojam nastao, Lagarde nije govorila o genocidu. Bile su to rane devedesete, a znanstveno područje “studija genocida“ nije uživalo današnji ugled. U to se vrijeme pojam genocida vezao gotovo isključivo uz holokaust i genocid nad Židovima. No, u devedesetima su se počeli proučavati i drugi genocidi, a nastale su i komparativne studije. Puno se više počelo govoriti o genocidu nad armenskim narodom, a istovremeno su se odvijali novi genocidi, primjerice u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. Lagarde se također oslanjala na koncept nekropolitike koji se javlja u radovima kamerunskog politologa Achillea Mbembea, i pretjeranog ubijanja (overkill), koji potječe iz kriminologije.
Što nam pomažu razjasniti koncepti nekropolitike i pretjeranog ubijanja?
Gotovo sve ubijene Meksikanke (čija su tijela pronađena, pa je nad njima bilo moguće provesti barem djelomičnu forenzičku analizu) ubijene su korištenjem više različitih sredstava – na primjer, neke od njih su pretučene, a zatim zadavljene, što inače nije tako uobičajeno. Ili su prije smrti bile izložene zlostavljanju koje nije bilo dovoljno da izravno dovede do smrti. Radilo se o silovanju ili drugim vrstama seksualnog zlostavljanja poput višestruke penetracije, penetracije tupim predmetima ili mutilacije reproduktivnog sustava ili genitalija. U nekim slučajevima žrtvama su bila unakažena lica kako bi se onemogućila identifikacija. Ponekad su im odrubljene glave ili udovi, ili su opečene vatrom ili kiselinom.
Sve nam to govori da se nije radilo samo o napadima na tijela tih žena kao takva, već i na identitet koji ta tijela nose, odnosno, u ovom slučaju, identitet žene. To se odnosi i na transrodne žene, jer u tom pograničnom prostoru stradava velik broj seksualnih radnica, kako cisrodnih, tako i transrodnih.
Dakle, feminicid je zločin do kojeg dolazi iz mržnje prema određenom identitetu, a plod je nekropolitike – politike smrti koja se nameće životu – koju vodi država s ciljem kontrole nad teritorijem – u ovom slučaju, žena.
Vaša se definicija feminicida značajno razlikuje od one koja se koristi u Francuskoj, ali i u većini europskih zemalja, gdje se ne spominje genocidalna priroda tog fenomena.
Malo je onih koje zanima porijeklo termina feminicid, čak i u feminističkim krugovima. U javnom diskursu Zapadne Europe izraz “feminicid” počeo se koristiti bez prethodnog prolaska kroz fazu “femicida” – za razliku od Sjeverne Europe, gdje se puno češće upotrebljava pojam ”femicid”. Taj se termin ponovno pojavio u javnom diskursu s pokretom #MeToo, ali ne preko SAD-a, nego preko Južne Amerike, zbog čega je došlo do stapanja tih dvaju termina.
U Francuskoj i drugim dijelovima Europe koristimo izraz “feminicid“ (féminicide) kad zapravo mislimo na “femicid”. Premda smatram da poznavanje etimologije riječi koje koristimo ima svoju važnost, nije mi pretjerano bitno hoćemo li koristiti izraz femicid ili feminicid. No, smatram da je važno imenovati taj fenomen u cjelini, zbog čega radije govorim o “kontinuumu feminicida“.
Genocidna priroda zločina feminicida, kako ga je definirala Marcela Lagarde y de los Ríos, nije ograničena na situaciju u Meksiku ili općenito na američkom kontinentu. Dok bi se čin femicida – premda nedvojbeno dio sustava podjarmljivanja žena – moglo smatrati “izoliranim incidentom“, stotine “femicida“ čine “feminicid“, a to je uvijek zločin masovnih razmjera.
Rasprave o tome kako odrediti i dokumentirati feminicid vode se i u Francuskoj i u ostatku Europe. No, budući da se ne evidentiraju na isti način, vrlo je teško raditi usporedbe te postoji opasnost da će zajednički nazivnik na koji će biti svedene biti ne samo najmanji, već i politički najmanje značajan.
Ipak, u Italiji i Španjolskoj vode se rasprave o strukturalnom nasilju, pa tako i o feminicidu, ali ne vodeći računa o povezanosti tog pojma s pojmom genocida.
Apsolutno. Opet je problem mjerilo. Zbog toga sam osmislila pojam “kontinuuma feminicida“, koji ukazuje na njegovu sustavnost. Femicid i feminicid samo su vrh patrijarhalne sante leda. Koncept “kontinuuma feminicida” uzima u obzir sve oblike nasilja nad ženama od rođenja do smrti. Problem feminicida neće biti moguće riješiti dok kao društvo ne postanemo svjesni da ga pokreće strukturalna nejednakost, kao i to što zbog te nejednakosti počinitelji prolaze nekažnjeno.
Dopustite mi da objasnim. Nijedan muškarac ne rađa se sposoban za feminicid. Ubojstvo žene kulminacija je života ispunjenog nasiljem. Da bi muškarac ubio ženu zato što je žena, mora se nalaziti u okruženju u kojem nasilje nad ženama uglavnom prolazi nekažnjeno, a država i njezine institucije preuzimaju ulogu suučesnika, bilo aktivnog, bilo pasivnog.
Taj je čin nasilja, dakle, kulminacija niza događaja koji se, po mom mišljenju, ne mogu poredati po važnosti. Ubojstvo u tom smislu ima jednako značenje kao i uvreda, jer oboje proizlaze iz iste ubilačke logike. Muškarac koji ubije ženu prethodno je počinio brojne činove nasilja koje je društvo trivijaliziralo i smatralo svakodnevnima i “prihvatljivima“, pa on za njih nikad nije bio sankcioniran. Ti činovi nasilja bili su možda okarakterizirani kao “mikroagresije“.
Žene su često prve koje će umanjiti važnost nasilnih incidenata te vrste: “Opet me netko na ulici nazvao “prljavom kurvom”. Žurilo mi se pa nisam ništa rekla, uplašila sam se, ne mogu stalno voditi bitke…“ Kako naglašava velika kanadska spisateljica Margaret Atwood, “Muškarci se boje da će im se žene smijati, žene se boje da će ih muškarci ubiti.” Muškarci redovito napadaju žene uvredama i neželjenim dodirima u školi, na poslu, na ulici. Muškarci su također navikli na kulturu silovanja i incesta… Na kraju tog niza nalaze se muškarci koji si dozvoljavaju ubiti ženu. Sve to naglašavaju naše kulturne navike, legalne koliko i ilegalne, od književnosti do filma pa čak i čiste heteroseksualne pornografije. U pitanju je cijeli ratni stroj usmjeren protiv žena.
Kako to promijeniti?
Dugoročno gledano, moramo napustiti logiku represije i kažnjavanja jer je ona duboko patrijarhalna. Nasilje je temeljna vrijednost hegemonijskog maskuliniteta i to treba stalno naglašavati. Ipak, nijedan odmak od hegemonijske logike ne smije biti na štetu žrtava i njihovih obitelji, već nam neprekidno mora biti na umu iscjeljenje, što je preduvjet za promjene na individualnoj i kolektivnoj razini.
Znamo da povećanje zatvorskih kazni ne rješava problem, posebno uzevši u obzir da represivne politike često prati kulturalistički i rasistički diskurs koji određene muškarce unaprijed smatra krivcima, za razliku od drugih. U Europi 19. stoljeća stigmatiziran je bio bijeli proletarijat, dok je to danas rasno obilježeni novi proletarijat, što služi za skretanje pozornosti s vladajućih klasa i sistemske prirode kontinuuma feminicida, koji pogađa sve dobne, etnokonfesionalne i društvene skupine, kao i sva zanimanja.
Kratkoročno gledano, moramo promijeniti svoj pogled na nasilje diljem kontinuuma feminicida, moramo vjerovati ženama i zaštititi ih, a to zahtijeva temeljitu promjenu paradigme. Primjerice, silovanje je jedini zločin kod kojeg žrtva stalno mora opravdavati svoje postupke. Kad vam netko ukrade mobitel, nitko vas ne pita gdje ste ga i kako koristili, ali u slučajevima silovanja ispituju se okolnosti, je li žrtva konzumirala drogu ili alkohol, ima li partnera ili ne, kako je bila obučena, gdje se i kada zločin dogodio i slično.
Kako prijeći s kratkoročnih na dugoročna rješenja?
Velika sam pobornica ženskih politika. Naravno, mi žene nismo “prirodno” dobronamjerne. Ipak, rod uvjetuje način na koji smo socijaliziranje, i zbog toga smo vrlo dobro domesticirane, posebno kad je u pitanju briga o drugima. To žene općenito čini društvenijim i više druželjubivim bićima nego muškarce. U tom smislu, podupiranje ženske politike znači promicanje brižnijeg, suosjećajnijeg i inkluzivnijeg društva.
Smatram da je to jedini način stvaranja održivih društava. Pri tome imam na umu i feminicid i ekocid. Žene su bile prve “kolonije” jer je razvoj čovječanstva ispočetka bio popraćen muškom dominacijom nad maternicama žena. To je bila prva granica. Svi drugi režimi moći izdanak su te elementarne matrice, pa tako i rasno i kapitalistički uvjetovano nasilje. Prije nego što smo počeli živjeti u društvu u strogom smislu te riječi – prije nastanka kasti, klasa i rasa – postojalo je nasilje nad ženama, i to od samih početaka naše vrste.
Tekst je izvorno objavljen na portalu VoxEurop, a nastao je u suradnji s European Data Journalism Network.
Prijevod s engleskog: Marija Marčetić
