Mjesec mart 2023. godine, Udruženje građana Oštra Nula posvetilo je pažnju ženskim radnim pravima, uobličenim u Osmomartovski marš sa sloganom „Nismo jeftina radna snaga“. Sagovornice dosadašnjih lajv intervjua bile su Jelena Riznić, borkinja za ženska prava, Maja Gasal Vražalica, izvršna direktorica Fondacije „Akademija za žene“ i Sanela Čekić Bašić, profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Profesorica Čekić Bašić diplomirala je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (Odsjek socijalni rad) 2001. godine. Diplomirala je na odsjeku za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Sarajevu (2001), magistrirala na Alice Salomon Univerzitetu primijenjenih nauka u Berlinu (2004), a doktorirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (2010). U zvanje vanredne profesorice izabrana je 2015. godine na Fakultetu političkih nauka Sarajevo, gdje predaje nastavne discipline: Historija socijalnog rada u BiH, Osnove socijalne politike, Siromaštvo i socijalna isključenost, Nasilje u porodici i Etika socijalnog rada. Dr. Čekić Bašić objavila je u ko-autorstvu tri knjige, 20 naučnih i stručnih radova u referentnim međunarodnim i domaćim časopisima, te bila angažovana na nekoliko istraživačkih projekata.
Učestvovala je u radu više desetina domaćih i međunarodnih naučnih skupova, konferencija, seminara i radionica. Bila je stipendistkinja Konrad Adenauer Fondacije (2002-2004) i Fondacije Otvoreno društvo (2010-2014). Članica je Izvršnog odbora i Sekretar Evropske asocijacije fakulteta socijalnoga rada (EASSW).
Profesorica Sanela Čekić Bašić je iznijela veći broj podataka iz svog istraživanja o rodnoj (ne)jednakosti žena u BiH, koji je objavljen u publikaciji „Rodne (ne)jednakosti na tržištu rada u BiH“ koji je objavila Fondacija Friedrich Ebert Stiftung 2012. godine.
Socio-ekonomske statistike u BiH su paradoksalne i one najviše pogađaju žene i mlade koji pripadaju socio-ekonomskoj grupi koja te promjene najviše osjeti. Rezultati iz ovog istraživanja su relevantni i nakon deset godina od objavljivanja njene publikacije, pojašnjava profesorica. Kako tvrdi, nimalo se nije poboljšala situacija na tržištu rada u korist žena. Sadašnji statistički podaci na tržištu rada ukazuju na izrazito nepovoljan položaj žena, ali i mladih. Formalno je zaposleno svega 33% žena u BiH. Međutim u našem okruženju ne postoji nijedan region gdje je ženska emancipacija i rodna ravnopravnost dosegla svoj maksimum. Čitav region Jugoistočne Evrope, ali i sama BiH predstavlja jednu vrstu „crne mrlje“ i izrazito lošeg okruženja za žene. Na osnovu podataka i istraživanja koje je sprovela EU na osnovu trendova koje mjere stope aktivnosti i zaposlenosti u BiH je bilo zaposleno 63,5% muškaraca u prvom kvartalu 2021. godine i 36,5 % žena. Primjetan je skoro dvostruko manji broj prilikom zapošljavanja žena na tržištu rada u BiH.
Statistika u EU je sasvim drugačija kod njih je tokom 2021. godine bilo zaposleno 77,2 % muškaraca, a 66,2 % žena. Ovdje takođe postoji jaz i iznosi desetak procenata. Sanela Čekić-Bašić naglašava da je u BiH zastupljen poražavajući trend niskih stopa zaposlenosti žena i muškaraca i prisutna je dvostruko niža stopa zaposlenosti žena. Jedino je slična stopa nezaposlenosti žena i muškaraca, ali i u ovom slučaju je veći procenat nezaposlenih žena u BiH. Postoji mnogo uzroka koji su uticali na veoma loš položaj žena na tržištu rada. Današnja situacija je rezultat specifičnih faktora koje možemo da povežemo sa ratom, ratnom destrukcijom, postkonfliktnim politikama, rekonstrukcijom i tranzicijom.
„ Iako je tranzicija trebala da se kreće u smjeru demokratizacije i tržišne ekonomije, bilo je zamišljeno tako da je ona trebala da donese prosperitet, poštivanje osnovnih i kolektivnih ljudskih prava, dobrobit i demokratiju“, navela je profesorica.
Tranzicija je samo sa sobom donijela brojne procese koji su u konačnici rezultirali lošim položajem žena u BiH. Neki od tih procesa koji se odvijaju u našem društvu posljednjih 30 godina su: privatizacija, rastuća nezaposlenost, rastuće siromaštvo, porast društvene nejednakosti, porast neformalne ekonomije, nedostatak vladavine prava, korupcija, klijentelizam, slabe institucije, uništena socijalna država, demografska kriza, ekološka kriza, porast društvenih problema, rodno zasnovano nasilje, kriminal, sveopšta patrijarhalizacija i retradicionalizacija društva.
Profesorica zaključuje da navedeni procesi su u potpunosti preokrenuli socijalistički model ravnopravnosti koji je negdje njegovao otvoren pristup ženama u javnoj sferi zapošljavanja, obrazovanja i političkog donošenja odluka. Danas se žene pojavljuju kao „građani drugog reda“. Izvještaj koji je sproveo UNDP o socijalnoj uključenosti u BiH gdje su tendenciju rasta rodnih nejednakosti opisali kao istorijski obrat i situaciju. Ova nejednakost bi se mogla rekonceptualizirati pojmovima neofeudalizma o kojima govori Kari Berger koja je objasnila da tokom tranzicije dolazi do eksplozije društvenih nejednakosti i nesigurnosti i to na onim mjestima gdje je tokom socijalističkog perioda „vladalo pravo“.
Sanela Čekić Bašić je objasnila postojeću situaciju u BiH u kontektstu statusa žena u društvu kroz koncept profesorice Marine Blagojević, koja se oslanjala na neke američke ekonomiste koji su opisivali posljedice tranzicije u postsocijalističkim zemljama, koji može da se primjeni i na današnju stvarnost. „Da bismo uspjeli da egzistiramo u ovom društvu potrebno je da mislimo „out of the box“, zaključuje profesorica.
Kako ističe, nisu napravljeni veliki iskoraci niti poboljšanja u sferi ženskih radnih prava od perioda kada je objavljena publikacija 2012. godine. Roman Slavenke Drakulić „Nevidljiva žena“ najbolje opisuje današnju poziciju žena u BiH, ali i u regionu. Uprkos velikom zalaganju civilnog sektora da poboljša položaj žena u određenim domenima ipak nije napravljen značajniji pomak u poboljšanju stanja. Na političkom nivou žene su isključene ili marginalizovane u političkoj prezentaciji, participaciji i samom procesu donošenja odluka. Žene se rjeđe kandiduju na političkim izborima i rjeđe glasaju i sve ovo ima za posljedicu malog broja žena u politici u egzekutivnoj i legislativnoj vlasti. Samim tim i u političkoj sferi je prisutna rodno zasnovana nejednakost na tržištu rada. Prilikom izbijanja određenih kriznih situacija u državi žene su uvijek te koje su prve koje gube posao. Svakodnevno raste nivo socijalnog siromaštva i isključenosti među ženama. Agencija za statistiku je posljednji put iznijela podatke 2015. godine o stepenu siromaštva u BiH. Nije još uvijek napravljen pregled novog stanja. Situacija rodne nejednakosti na tržištu rada se pogoršala u toku i poslije pandemije. Nasilje nad ženama je učestalo i to potvrđuje i istraživanje koje je sproveo OSCE da je 48% žena doživjelo rodno zasnovano ili interpersonalno nasilje (uzrasta od 15 i više godina).
„Danas je nezahvalno u BiH biti žena“, naglašava Čekić-Bašić.
Ključni generatori nejednakosti između žena i muškaraca dolaze iz politike gdje su žene u potpunosti marginalizovane i ekonomije, gdje su djelomično marginalizovane.
Za mnoge žene sfera rada nije sfera slobode, dostojanstva, samopoštovanja, nego je sfera nejednakosti, diskriminacije i prekarnosti. Prilkom istraživanja koje je sprovedeno 2012. godine identifikovana su dva perzistentna lica ekonomske nejednakosti. Prvo lice ekonomske nejednakosti bilo bi u vidu nejednakih šansi uključivaja u tržište rada, a drugo lice bila bi nejednakost koja je povezana sa različitom pozicijom žena i muškaraca u plaženom radu. Miković i Čekić Bašić identifikovale su dva ključna obrasca za zapošljavanje u javnom i privatnom sektoru. U javnom sektoru zaposlenje je determinisano pripadnošću političkim partijama, korupcijom i klijentelizmom vladajuće političke partije kao najboljih poslodavaca. Javne institucije predstavljaju neku vrstu izbornog plijena i određuju pristup resursima, uslugama i pristup radu i zapošljavanju koji su dio „iste grupe“.
Zaključila je da je Maks Veber govorio da elite kroz pristup društvenog zatvaranja priječe drugima uključivanje i pristup reusrsima koji bi trebali biti javni i zajednički. Biti žena u privatnom sektoru je jedna vrsta nepovoljnosti, jer poslodavci preferiraju muške zaposlenike. Oni neće biti u drugom stanju, neće tražiti porodiljni dopust i sve beneficije koje se vezuju uz to. Žene se opet suočavaju sa raznim oblicima diskriminacije koja rezultira i nekim drugim parametrima poput dobi, bračnog stanja, invaliditeta, roditeljstav itd. Uz horizontalnu i vertikalnu segregaciju, razlikama u visini plata i penzija, prakse degradirajućih i prekarnih radnih uslova žene se još suočavaju i sa trostrukim teretom neplaćenog rada u domaćinstvu. Covid pandemija je dodatno pogoršala poziciju žena na radnom tržištu, povećao se broj nezaposlenih žena, stvoren je novi oblik nesigurnosti i prekarnosti.
„Marina Blagojević je svojevremeno govorila o novoj „klasi beskorisnih ljudi“, odnosno višku ljudi koji se pojavio tokom tranzicije. Tome smo i svjedočili, a ti beskorisni ljudi su oni koji nisu integrisani ni u radni ni u društveno-politički život. Naše institucije opet proizvode jednu „novu klasu beskorisnih ljudi“, Sending bi to nazavo novi prekarijat. Suočavamo se sa tom kontradiktornošću da sa jedne strane imamo visoke stope nezaposlenosti, a sa druge strane manjak stručne radne snage. Treba da se počne razmišljati o novim modelima društva, ekonomije i politike za ovu postpandemijsku eru. Pronalaženje novog modela koji bi omogućio dostojanstven, kvalitetan i smislen život bi trebao da bude cilj. Naš cilj treba da bude stvaranje društva koje štiti društvene potrebe, osjećaj lične vrijednosti i dostojanstva koje je temeljni princip ljudskih prava svih ljudski bića.“
Sa profesoricom Čekić Bašić govorili smo i o neophodnosti kategorizacije radnih prava na ženska radna prava. Da li posjedujemo kapacitete, političku volju, zainteresovanost i motivaciju za primjenu ovakvih praksi?
Monitoring i primjena kategorizacije ženskih radnih prava u BiH kroz standardizaciju našeg pravnog sistema sa pravnom stečevinom Evropske unije je nešto što nam je zaista potrebno. U našoj zemlji je implementirano zakonodavstvo koje zabranjuje diskriminaciju na osnovu roda i drugih tačaka društvene diferencijacije. Doneseno je bezbroj startegija za njihovu implementaciju, naš institucionalni sistem je prilagođen tim strategijama, kroz Agenciju za ravnopravnost polova BiH, kao i gender centri na nivou entiteta, odnoso odjeli za rodnu ravnopravost. Na lokalnom nivou bi trebalo da postoje komiteti i odbori koji će nadgledati primjenu ovih strategija, tvrdi Čekić Bašić.
„Iako su Zakoni o radu na nivou oba entiteta i Brčko distrikta definisali ženska radna prava, kao i gender akcioni planovi, ali i agencije za ravnopravnost polova koje ističu vrlo bitno kategoriju ženskih radnih prava, oni na kraju dana bivaju samo mrtvo slovo na papiru.“
Mi funkcionišemo po principu „ticking the box“, odnoso ispunjavanja uslova kako bismo dobili neko članstvo, sredstva i kredite, ali zaboravljamo da poboljšanje statusa žena na tržištu rada iziskuje političku volju da se ta prava primjene. Stoga, naš apel ne treba da bude usmjeren samo ka zakonodavstvu nego ka podizanju svijesti i žena i muškaraca koji su na pozicijama moći i donositelja odluka, te da razumiju i prepoznaju važnost primjene ovih prava. Upravo, zbog patrijathalnog društva u kojem živimo, patrijarhalnost je vidljiva u svakom segmentu našeg života, pa i u politici. Ako govorite o osnovnim ženskim pravima, kao što su reproduktivna prava, ona se razumijevaju kao neka vrsta napada na drugi pol. Treba da znamo da borba za ženska prava, kao i za ženska radna prava za svrhu imaju borbu za jednak položaj žena u društvu, te za ono što im pripada na jednakim osnovama kao i muškarcima. U tom procesu je jako bitno da radimo sa ženama, da bi razumjele svoja prava, da bi prepoznale kršenje istih, da saznaju i osvijeste kako i gdje mogu da pronađu podršku. Postali smo svjedoci da ni muškarci ni žene nisu upoznati sa svojim pravima, jer kroz karijerni put ne oslanjaju se na sistem, za koji znaju da im neće pružiti ono što im je zagarantovano, ono što je pravedno i ono što nam pripada. Pored monitoringa budućih zakona, ne smijemo zanemariti primjenu i postojećih zakona, te gotovo forsirati da se mehanizmi zaštite rodne ravnopravnosti implementira u gotovo svaku javnu politiku.
„Sigurna sam da moramo da povratimo vjeru u kolektivno djelovanje i zajedničku akciju u borbi protiv besperspektivnosti koji vlada u našem društvu. Na nama je da prevaziđemo ulogu žrtve, udružimo snage, objedinimo kritike postojećeg i da sa smislenom idejom nastupamo onako kako mi znamo“, za kraj poručuje profesorica.
Dehumanizujući uslovi rada u BiH su u proteklom periodu doživjeli svoju eskalaciju, kada su radnici i radnice štrajkovima i protestima pozvali poslodavce, nadležne organe i sindikate da rade ono zbog čega postoje – da se izbore za sigurna radna okruženja i poštivanje zakona. Ženska radna prava su kategorija koja se još uvijek postavlja u drugi plan, a o uslovima rada se tek ponekad progovori (o diskriminaciji na radnom mjestu, seksualnom uznemiravanju/nasilju na radu, ekonomskoj nejednakosti, nejednakim platama i uslovima rada, reproduktivnim prava i rad i sl…). Prema podacima zavoda i službi zapošljavanja u BiH ( od 30.11.2022) prijavljeno je 354.700 nezaposlenih lica. Od ukupnog broja lica koja traže zaposlenje njih 206.099 ili 58,11% su žene. Udio nezaposlenih žena manji je kod visokokvalifikovanih žena i iznosi 21%, a udio nezaposlenih kvalifikovanih (KV) radnica je 48 % u BiH, a u doba političkih trvenja ženska radna prava još uvijek nisu došla do dnevnog reda.
Izvor ostranula.org