“Turizam i srodne mu grane zaista jesu pokretači hrvatskog gospodarstva i generator zapošljavanja, no istovremeno su mjesto mnogobrojnih oblika diskriminacije žena na tržištu rada, ali i ostalih ranjivih skupina,” pisala je Antonela Marušić u svom tematu o radnicama u turizmu još 2015. godine. Od tada, nije se puno toga promijenilo, što potvrđuje i novo istraživanje koje su provele Andrea Matošević (Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli) i Denis Brandeis Fiala (nezavisni istraživač). Njihov rad bavi se aspektima ženskog rada u turizmu Istre iz etnografske perspektive, a objavljen je u časopisu Narodna umjetnost (br. 61/1, 2024).
Matošević i Brandeis Fiala kreću od premise da se uslužni sektor, a naročito niže kvalificirani poslovi u turizmu i ugostiteljstvu, mogu interpretirati i kao “prošireni oblik ženskog kućanskog rada.” Stoga ne iznenađuje što većinu radne snage u ovom sektoru čine žene, koje su i inače jedna od ugroženijih skupina na tržištu rada. U turizmu, kako navode autorice istraživanja, žene se zapošljavaju uglavnom na radna mjesta koja spadaju u niži dio tarifnih stavki – čistačice, sobarice, konobarice, kuharice… Ujedno je riječ o pozicijama koje zahtijevaju izuzetan trud i težak rad.
Za potrebe istraživanja, Matošević i Brandeis Fiala razgovarali su s osam radnica zaposlenih u turizmu, sektoru koji karakterizira izražena sezonalnost. Sugovornice su u trenutku razgovora (2019./2020.) živjele i radile na području Istre (Pula, Fažana, Poreč, Brijuni, Vodnjan, Umag). Imale su od 24 do 63 godine te su bile angažirane u rasponu tipičnih turističkih poslova – kao konobarice, hostese na čarter brodovima i ljetnim događanjima, recepcionarke, pomoćne kuharice, sobarice, turističke vodičkinje, radnice u marketingu i prodaji turističke agencije, prodavačice sladoleda i hrane u fast-foodu, a jedna sugovornica bila je vlasnica ugostiteljskog objekta (kafića). Dio sugovornica posao je obavljao sezonski, uz studentske obaveze, dok je manji dio njih te poslove obavljao profesionalno.
Jedno od najizraženijih obilježja rada u turizmu, navode autorice, jest fleksibilizacija radne snage, koja je u kontekstu ovog istraživanja shvaćena trojako: 1) brojčana fleksibilnost (potpisivanje honorarnih, privremenih i kratkotrajnih ugovora te angažman povremenih radnika/ca), 2) funkcijska fleksibilnost (mogućnost poslodavca da zaposlenike/ce preusmjerava na različite zadatke ovisno o priljevu posla), i 3) fleksibilnost isplate (siva ekonomija, npr. isplata dijela plaće “na ruke”).
Iako se često može čuti argument da ženama odgovara fleksibilni rad s nepunim radnim vremenom kako bi lakše usklađivale poslovne i obiteljske obaveze, Matošević i Brandeis Fiala ističu da je velika zastupljenost žena u slabije plaćenim i poslovima u uslužnim djelatnostima posljedica nužde, a ne izbora (“značajan dio zaposlenica u domaćem, a onda i istarskom turizmu tu vrstu izbora nema,” kako napominju). Dapače, pokazuje se da veća fleksibilnost rada “umanjuje osobnu slobodu i povezanost s obitelji,” a osnažuje povezanost s poduzećem, odnosno povećava količinu vremena i energije koju radnica mora uložiti u posao. Naglašena fleksibilnost rada u značajnoj mjeri sužava slobodno vrijeme, egzistencijalnu sigurnost i dugoročno planiranje života. Primjerice, jedna od sugovornica spomenula je da ima kolegicu recepcionarku koja ni nakon 10 godina rada u istom poduzeću nije bila zaposlena na neodređeno:
“Ljude se konstantno odjavljuje pa prijavljuje pa im se daje otkaz, pa ih opet prijavljuju pred sezonu. Ljudi si ne mogu ništa planirati.”
Matošević i Brandeis Fiala uočili su dvije kategorije zaposlenika/ca – jezgrene i periferne. Dok je prva kategorija konstantnija i najčešće s ugovorima na neodređeno, “potonja je u inferiornoj poziciji i brojčano fleksibilna, a to se postiže visokim stupnjem fluktuacije radne snage.” Od “perifernih” radnica se traži da se prilagođavaju danim situacijama i širokom rasponu obaveza, često uključujući one koje nemaju puno veze s njihovim opisom posla.
“[Posao] na brodu, je to malo kompleksnije, obzirom da ja tada moram znati i te nekakve tehnikalije; vezivanje broda, pristanak u marinu, postavljanje bokobrana, a onda dalje idu još moji poslovi. Znači, ja asistiram skiperu, a ujedno [gostima] i kuham, čistim, peglam, ako im treba, perem robu, služim piće, kavu, grickalice, serviram navečer piće, otvaram vino, šampanjce i tako dalje.”
Osim toga, sugovornice često govore o prekoračivanju dogovorenih radnih sati, zakidanju na pauzama i očekivanju da se posao, bez obzira na radno vrijeme, obavi do kraja.
Bilo je određeno vremenski kada imaš pravo na pauzu, ali, naravno, nisi stigao uopće. Većina nije stigla na tu pauzu. Tako da to bilo neprestano. Nije se stiglo ni otić na WC, a kamoli na pauzu.
Nedostatak vremena za dnevni odmor zbog pritiska radnih obaveza ženama osobito teško pada za vrijeme menstruacije. Kako navode autorice istraživanja, “nemali radni napori tijekom sezone za dio radništva mogu biti još i naglašeniji … upravo zbog tjelesnog menstrualnog ciklusa tijekom kojega mogu iskusiti bol i niz tjelesnih nelagoda.” Radnicama je izazovno pratiti užurbani ritam rada, kakav je često prisutan u turizmu, u situaciji kada njihovo tijelo zbog ciklusa “ne funkcionira normalno – od glavobolja, od toga što te boli stomak, što krvariš, što jednostavno si slaba, što si iscrpljena, što noću ne možeš dobro spavati,” kako objašnjava jedna od sugovornica.
Ipak, treba istaknuti i jedan pozitivni aspekt: da u takvim situacijama često dolazi do međusobnog podržavanja i solidarnog preuzimanja dijela zadataka od strane kolegica. Takva iskustva, dodaju Matošević i Brandeis Fiala, “govore u prilog opstojnosti praksi, sada u rodnom ključu, kojima dio kolektiva uslužno okrenut gostima barem dijelom biva solidarno okrenut samome sebi.”
Posljednji analizirani rodni aspekt rada u turizmu i uslužnim djelatnostima odnosi se na osjećaj nelagode izazvan očekivanjima i odnosom klijenata/kupaca, ali i poslodavaca prema radnicama. Naime, “profesionalna maska” radnica koje su u kontaktu s klijentima “podrazumijeva određen izgled, ponašanje i reakciju koji mogu dovesti do tijela i izvedbe shvaćenih kao dio usluge.” Primjere takvih situacija nalazimo u “benignim” komentarima vezanim za izgled (kolega turističkoj vodičkinji: “obuci suknju, imaš lijepe noge”) i neprimjerenim pogledima koji izazivaju nelagodu kod radnica.
Jednostavno si izložena i ako si malo atraktivnijeg izgleda, a moje kolegice su stvarno, onako, ajmo reći, dosta lijepe cure, uz mene, vidim da i one imaju problema. I sa komentarima i podbadanjima tako da, recimo, muškarci nam rade probleme, pogotovo oni koji su pod utjecajem alkohola.
Matošević i Brandeis Fiala ističu da pogledi gostiju i njihova očekivanja značajno oblikuju odnose u turizmu, a budući da su radnice u tom sektoru sastavni dio “uslužnog krajolika” pripremljenog za goste, izloženost pogledima je uobičajena pojava. “Često se radi o muškom pogledu upućenom ženama i djevojkama, a koji djeluje na intersekciji superiornosti i privrede,” navode autorice. Tako jedna od sugovornica za svog šefa kaže da on “ne bi uzeo bilo koju curu, nego je morala biti kao neka zgodna,” jer na taj način može privući više gostiju.
U radu se navodi i primjer jednog hotelskog poduzeća u Istri koje ne zapošljava žene starije od 40 godina. Zapošljavanje mlađih radnica, navode autorice, nosi niz benefita za poslodavca: od činjenice da su mlađe žene snažnije i izdržljivije, ali i neiskusnije (pa je manja šansa da će se pobuniti ili zahtijevati svoja prava), do toga da osiguravaju svježinu i mladost uslužnog krajolika prilagođenog željama klijentele.
Zaključno, Matošević i Brandeis Fiala navode da “iako se dio analiziranih aspekata rada u turizmu može primijeniti i na muški dio zaposlenih, napose onaj o fleksibilnim ugovorima i fleksibilnoj isplati plaće,” za žene je često na djelu “nepisani, paralelni, ali za naše sugovornice i dobro poznati obrazac očekivanja od zaposlenica da istrpe, podnesu i iznesu situacije za koje nisu retribuirane.” Nažalost, takav dvostruki teret radnog mjesta, kako ga nazivaju autorice istraživanja, može predstavljati uvjet zadržavanja zaposlenja.
Izvor: Vox Feminae