Ono čega se ustvari najviše bojim jeste baš mladost koja dolazi i koja polako preuzima vlast u državi
Foto: S. Borozan
Almin Kaplan (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima su i nagrada Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije kao i nagrada Zija Dizdarević. Objavio je nekoliko knjiga poezije te romane Trganje i Meho. Priča Motorka, iz zbirke Dubravske priče, dobila je nagradu Zija Dizdarević, Zastava je nagrađena na WHF-u (West Herzegowina Fest), a po priči Mraz bosanskohercegovački reditelj i književnik Namik Kabil napisao je istoimenu dramu.
Vanja Šunjić, Prometej.ba: Kad smo dogovarali ovaj razgovor, zamolio si me da težište ne bude na selu i Hercegovini, jer o tome stalno govoriš. Koliko svi koji nisu s tog poteza mitologiziraju tvoj kraj? Nerijetko sanjamo Makov svod i upadamo u zamku kako bi sve bilo plodonosnije da smo dolje. S druge strane, koliko god ti nastojao da odagnaš natprirodne moći Bregave, sunca, suhe zemlje, vrlo dobar si domaćin. Kroz drugovanje s tobom i upoznavanje Hercegovine, neki su se odlučili da dolje i ostanu.
Almin Kaplan: Nekako mislim da nema mjesta mitologizaciji u književnosti ili kad o književnosti govorimo. Ni jedan tekst koji sam napisao nije imao za cilj posvetu kraju iz kojeg dolazim, s tim da ne znači da moji tekstovi nisu i to, jer o tome ne odlučujem samo ja već i čitatelji. Ja sam Dubrave uzeo kao dobro znanu pozornicu i tamo postavio neke ljudske drame za koje mislim da su važne.
Ako mitologizirati znači fikcionalizirati stvarnost, dakle stvarati bliskiji nam i nježniji svijet, onda nemam ništa protiv. Ali ako mitologizacija (a što je najčešće slučaj) jedan kolektiv vodi ka superiornijoj poziciji u odnosu na drugi – tada imam. Svi mi volimo slušati mitove gradova i sela u koja dolazimo od ljudi koji imaju dara da te mitove – prepričavajući ih – stalno nadograđuju. Ali mitologizacija najčešće prelazi granice dobrog ukusa i opasna je.
Mi smo skloni da mjesta koja posjećujemo idaliziramo – jer ih ne poznajemo. Osim toga, kad razgovaram o svom radu sa ljudima važno mi je da oni imaju svijest o tome kao o tekstu a ne o nečemu što je vezano za određeni prostor i trenutak. Malo sam se umorio od pitanja “kako to da o selu pišem?” i “zašto baš selo?” itd… Ne znam šta više na to da odgovorim – a i počinjem sumnjati da mnoge koji me to uporno pitaju odgovor baš i ne zanima.
Bregava nema nikakve natprirodne moći, ali ima prirodne. To je lijepa i čista rijeka. Biti rođen u Stocu ili Dubravama ne čini nas ni boljim ni gorim ljudima u odnosu na ljude rođene bilo gdje drugo.
Osim došljaka, vrlo često si i sa hercegovačkim pjesnicima Igorom Borozanom i Srđanom Gavrilovićem. Moram priznati da često poželim biti u takvom okruženju, koje je daleko od mejnstrima, scene, velikih priča, skupih komplimenata i vulgarizacija svega onoga što književnost jeste. Šta ti daje takvo okruženje? Vrlo je zanimljivo jedno kampovanje Srđana i tebe, o kojem ste i jedan i drugi ispričali bezbroj priča.
Takvo okruženje mi daje mir neophodan za čitanje i pisanje. Međutim, danas je nemoguće ostati po strani dešavanja jer smo svi na mrežama i informacije nam dolaze same. Neke stvari smo prisiljeni znati i to je nešto protiv čega se ne isplati boriti. Jedino što možemo jeste imati filtere i spriječiti da se na nama ispolji svo zagađenje iz javnog prostora.
To kampovanje mi je ostalo u lijepom sjećanju iz puno razloga. Osim toga što sam se družio s dragim ljudima, tih dana smo se nekako uspjeli uskladiti sa prirodom.
Mikroprostor Hercegovine te motivsko-tematski odredio i prilaziš mu bez fige u džepu. Nemaš strah od lokalnog jezika i od toga da vrlo britko seciraš sve anomalije u svojoj mikrozajednici. Hirurški precizno raščlanjuješ ćelije poput porodice, džemata, stranačkog odbora… Je li te strah nekada i je li ti nelagodno? Koliko je takva književnost zanimljiva čitateljima izvan tog okvira, ili je upravo njima zanimljiva? Postojalo je interesovanje da Mehu, tvoj drugi roman, osim VBZ-a (2019.), objavi i jedna izdavačka kuća u Srbiji. Šta se desilo na kraju?
Nakon Zagreba, Meho je ovih dana izašao u Beogradu kod Factum izdavaštva. Osim toga, javila se jedna izdavačka kuća iz Italije s kojom pregovaram a imao sam priliku vidjeti i prve stranice romana na njemačkom jeziku u prevodu Dine Bijelić. Onda se desilo i to da smo Namik Kabil i ja, na njegovu incijativu, odlučili po Mehi napisati scenarij za film. Eto, ne znam kako će sve to završiti ali u ovom trenutku bi se moglo reći da je Meho zanimljiv ljudima i da pronalazi svoju publiku.
Živimo u društvu u kojem se i ne čita previše, pogotovo ne u onom njegovom dijelu odakle dolaze oni koji su spremni na drugačije mišljenje odgovoriti nasiljem. Mada, ovih dana smo bili svjedoci hajke na Irmu Baraliju i Bošku Ćavar u Mostaru – nakon čega bi se svi trebali dobro, dobro zamisliti. Znate, kad predsjednik jedne stranke upre prstom u osobu koja nije pristala glasati za njegovog kandidata i označi je kao metu, onda svi trebamo da se osjećamo nelagodno.
U prvom romanu Trganje (Synopsis, 2017) progovaraš o ratu iz očišta djeteta. Kakvo je iskustvo bilo ispisivati ga uz naknadnu pamet i osvijestiti ponovo prognanstvo, logor, izbjeglištvo?
Taj dječak-pripovjedač u Trganju, sve sam uvjereniji kako vrijeme prolazi – nisam ja. To što se njemu u romanu izdešavalo drugačije je od onoga što se dešavalo meni. Ne kažem da to nije autobigrafska proza, naravno da jeste, ali samo onoliko koliko je to dopustio stil koji sam kroz knjigu nastojao održati. Ja imam brata – a dječak u romanu je jedinac, što sam tek kasnije shvatio. Pišući tu knjigu koristio sam vlastito iskustvo (traumu) kao nekakvu energiju neophodnu da se pređe put od prve do zadnje stranice. Dok sam na toj knjizi radio, živio sam sam, ustajao rano ujutro, slušao pola sata (uvijek iste) muzike i onda pisao do podne – uz to gledao video materijale, čitao knjige o tim nesretnim vremenima i u sebi napravio rupu koju dugo poslije nisam mogao zatrpati. Hoću reći da nije ugodno baviti se vlastitom traumom, ali je važno…
U Dubravama si živio prvih 7 godina, a onda si prognan, da bi se na kraju vratio u mjesto koje se u potpunosti izmijenilo. Šta sanjaš, kad sanjaš dom?
Meni je dom mrginj na koji sam sjeo da se odmorim od napornog fizičkog rada u polju. Tada sam najživlji… Eto, ako baš moram da odgovorim onda je to nešto što mi je blisko. Ne osjećam se dobro tamo gdje je gužva i gdje je buka, volim sporost, volim rituale i nerado se odričem i najbanalnijih sitnica od kojih je satkana moja svakodnevnica.
Ostatk intervjua pročitajte na prometej.ba