Materijalna baza demokratije, država blagostanja, je potkopana, i na kraju je kriza sa zastupljenošću istočnih Nijemaca dovela do uspona ekstremne desnice. Neonacisti u Istočnoj Njemačkoj nisu posljedica DDR-a
Izvor fotografije: Getty Images
Posljednjih nekoliko godina prije pada Berlinskog zida, opozicioni pokreti u Istočnoj Njemačkoj zahtijevali su reformiran, demokratskiji socijalizam. No, efekat ponovnog ujedinjenja 3. oktobra 1990. godine bio je talas neoliberalnog trijumfalizma, kako na Istoku, tako i na Zapadu – narušavajući principe društvene solidarnosti i gurajući ljevicu u pustoš.
Danas se obilježava trideset godina od ponovnog ujedinjenja Njemačke. Nakon pada stare Istočne Njemačke (Njemačka Demokratska Republika, DDR), njezin teritorij uspješno je pripojen Zapadnoj Njemačkoj 3. oktobra 1990. godine, sa potpuno uništenim ekonomskim i socijalnim sistemom i kao takav podređen zapadnim kapitalističkim normama. Prethodnih godina čak i najsuprotstavljeniji pokreti u Istočnoj Njemačkoj nadali su se reformiranom i demokratiziranom socijalizmu. Ipak, krajnji rezultat prevrata u periodu između 1989. i 1990. nije bio samo odstranjivanje nepopravljivih staljinista, već i osporavanje kompletne ideje o nekapitalističkom društvu.
Trideset godina poslije, Njemačka ljevica slabija je nego ikad prije još od 1945. godine – ljevičarska stranka Die Linke nikad nije premašila 10 posto ukupnog broja glasova, a neoliberalizirani Socijaldemokrati (SPD) svedeni su na male partnere u velikoj koaliciji sa Kršćanskim Demokratama (CDU) Angele Merkel. Darko Vujica intervjuirao je njemačkog istraživača Ingara Soltyija na temu procesa ponovnog ujedinjenja, dugotrajnim društvenim efektima na bivšu DDR, i kako je nasljeđe između 1989-1990 potkopalo viziju njemačke ljevice o drugačijem društvu.
Darko Vujica: U intervjuu objavljenom u junskom izdanju Monthly Reviewa, dao si detaljan opis o neoliberalizaciji njemačke socijaldemokratije i oportunizmu tokom 1990-tih, izdaji radničke klase, te kako je ta izdaja i Merkelina administracija sve nesigurnijeg društva potakla uspon ekstremno-desničarske Alternative za Njemačku (AfD). Tvrdio si kako je glavni uzrok njemačkog neofašizma neoliberalizam. Ali, zašto se desila ova izdaja? Da li je bila neizbježna? I kako to da je SPD često bio dio velike koalicije sa CDU, vjerno im služeći kada je bilo neophodno? Na koncu, čini se kako je ovo razlog njihovog izbornog neuspjeha, i izgleda kao (političko) samoubistvo.
Ingar Solty: Tačno je da je velika koalicija ugrozila SPD, zapravo i mnogo više nego CDU/CSU: Ukoliko razgovarate sa uglavnom dobronamjernim socijaldemokratskim liderima, reći će vam koliko su koalicioni dogovori bili oblikovani samom predizbornom platformom SPD-a. Do federalnih izbora 2017. godine, nakon dugog niza izbornih poraza, SPD-u je bilo dosta i odlučio se za opoziciju. No, na kraju se njihov vođa Martin Shultz opet predao i tako formirao najnoviju veliku koaliciju sa Merkel.
Ovaj “oportunizam” i tehnokratski način razmišljanja SPD-a ima duže porijeklo – kriza njemačke i zapadne socijaldemokratije vodi porijeklo još od 1989. godine. Iako su neki zapadni ljevičari s naklonošću gledali na pokušaje izgradnje socijalizma u Istočnoj Europi, drugi su bili neprijateljskog stava, uključujući i socijaldemokrate. U Zapadnoj Njemačkoj, SPD je službeno odbacio marksizam, klasno baziranu politiku s Godesberg programom iz 1959., nakon čega su izbacili marksiste, kao i kompletnu omladinsku organizaciju SDS usred radikalizacije koja je trajala 1960-tih godina. Uporedo s ovim, tu su bili kritičari SSSR-a sa radikalne ljevice, kao što su Zeleni/Alternativci, koji su krili nedostatak teorijskog i analitičkog razumijevanja, i oportunistički pragmatizam predstavljali kao “nedogmatski”, kao i trockisti, od kojih je većina na Sovjetski Savez gledala kao na “unazađenu radničku državu”, te maoisti, od kojih su se neki priključili redovima Zelenih.
Međutim, ono što je većina ljudi tek kasnije shvatila (ukoliko su uopće shvatili), jeste to da je pad državnog socijalizma prouzrokovao krizu kompletne ljevice, bez obzira na to da li su gajili ikakve simpatije prema “postojećem socijalizmu” na Istoku i da li su se smatrali revolucionarima ili reformistima. Tako je neoliberalizacija socijaldemokratskih stranaka na Zapadu bila glavna posljedica pada državnog socijalizma. 1989-ta nije samo uništila trenutno postojeći socijalizam, već je jedno vrijeme uništila i kompletnu ljevicu, i oba krila radničkog pokreta, koja su nastala na početku onoga što Eric Hobsawm naziva kratkim dvadesetim stoljećem. Znači, i njeno revolucionarno, komunističko krilo, kao i evolucionističko, reformističko socijaldemokratsko krilo. Komunističke partije su uglavnom ili propale ili izgubile ogromnu podršku, dok su socijaldemokratske institucije nastavile postojati i čak su dominirale u jedanaest od petnaest država članica EU kasnih 1990-tih. Međutim, iz njihovih stranačkih programa i realpolitike izbačen je socijaldemokratski sadržaj, a posebno kejnzijanska ekonomija potražnje.
Stari termini ljevice – progres, reforma i modernost – sada su značili oslobađanje okrutnih i surovih snaga kapitalističkog tržišta i ukidanje sigurnih radnih mjesta radnicima u ime “slobode”, “fleksibilnosti”, “reforme”, i “internacionalizacije”; podsticanje trgovine kroz dužnički imperijalizam Globalnog juga u ime “razvoja” i “progresa”; te rasprodaju narodnog kolektivnog vlasništva po mizernim cijenama korporacijama gladnim profita u ime “efikasnosti” i “građanskog društva”.
Ljevica je izgubila jezik progresa i reforme, dok su ih njezini neoliberalizirani dijelovi omalovažili, u mjeri u kojoj to i danas čine. Zbog toga se još uvijek moramo oporavljati od neoliberalne kontrarevolucije koja je mnoga postignuća historijske klasne borbe radničkog pokreta stavila u sjenu. Ovaj šok ne osjeti se samo među radikalnim komunistima, već i u današnjoj literaturi istih tih socijaldemokrata koji su nekoć manje ili više direktno savjetovali New Labour, kao što su Colin Crouch, i SPD-ov Neue Mitte, te Wolfgang Streeck, bivši direktor Instituta Max Planck. Kada danas čitate Crouchovu Post-demokratiju, objavljenu 2004. godine, ili Streeckov Post-demokratski kapitalizam, objavljen ranih 2010-tih, razmislite na trenutak kako je njihov bijes povezan sa činjenicom da su možda prosto ogorčeni zbog načina na koji ih je izdala socijaldemokratija i kako su oni jednako tako izdali socijaldemokratiju, ili preciznije rečeno, socijaldemokratsku radničku klasu i temelj socijaldemokratije – državu blagostanja. Čvrsto se drže toga zato što znaju da je država blagostanja ključna za masovnu podršku liberalnoj demokratiji i sprječavanje fašizma.
Dakle, kažeš kako se socijaldemokratija ne može odvojiti od pada državnog socijalizma. No, da li je postojao drugi način? Na Jacobinu sam čitao članak pod naslovom Druga Istočna Njemačka je bila moguća, u kojem autor (Andreas Peglau) navodi brojne protestne marševe i mobilizacije koji su zahtijevali demokratski socijalizam, a ne uspostavljanje kapitalizma u Istočnoj Njemačkoj. Šta misliš o tome?
Ti pokreti su bili prisutni i teško da je iko unutar njih želio išta osim demokratizacije DDR-a – DDR-ov demokratski socijalizam. Prvi put nakon 1949. su se vođe DDR-a otuđile od Sovjetskog Saveza zbog Mihaila Gorbačova (i njegovih naznaka da više ne štite DDR). Ali, kako među omladinom DDR-a, tako i među zapadnonjemačkom Komunističkom Partijom (DKP) koju je finansirao DDR i u kojoj je bilo reformista tokom Perestrojke i Glasnosti – gorbačevizam je obećavao demokratski socijalizam. To je ono što su ovi pokreti željeli i očekivali: da Istočna Njemačka nastavi obezbjeđivati sve što je neophodno za život – veoma pristupačno stanovanje, zdravstvenu zaštitu, hranu, javni prevoz, potpunu sigurnost poslova, društvenu jednakost koja je osigurana javnim/državnim vlasništvom sredstava za proizvodnju, rodnu jednakost, i prava homoseksualaca – plus ublažavanje ograničenja putovanja, više građanskih prava, te zapadna potrošačka dobra, kada je državni socijalizam ušao u period stagnacije tokom 1980-tih i ekonomski zaostao. Ukratko, 1989. trebala je biti druga 1968., drugo Praško proljeće. Ta energija, duh i intelektualni radovi koji su ih pratili bili su živopisni i stvarni – i obećavali su, ili su bili usmjereni ka boljem socijalizmu. Na primjer, kao što je nedavno zabilježio njemački novinar Sebastian Friedrich, nagli skok broja ljevičarskih časopisa bio je značajan napredak. Tako je druga Istočna Njemačka bila poželjna, no, da li je historijski bila moguća? Lično, i teško mi je to priznati, mislim da nije bila moguća.
Zašto?
Mislim da se moramo pomiriti sa činjenicom da historija nije pitanje onoga šta ljudi žele, čemu se nadaju i o čemu sanjaju. Historija može biti vođena društvenim pokretima, posebno klasnim pokretima, ali, kao što nas je podučio Antonio Gramsci, zapadno-marksistički teoretičar, i njegov koncept transformizma: ishod vrlo često nije ono što je bila namjera društvenih pokreta. Postoji pravilo nenamjernih posljedica, i mišljenja sam da se može primijeniti na historiju pokreta za demokratizaciju u Istočnoj Njemačkoj i vjerovatno i na većinu Istočne Europe. Zapravo, to se isto tako primjenjuje i na vladajuće klase, na primjer: da li je njemačka vladajuća klasa željela korona-bond i korak ka “Europskoj zaduženičkoj Uniji” kao posljedicu europskog upravljanja COVID-19 bio-ekonomskom pandemijom? Ne, bili su primorani prihvatiti sve to zato što Italija nije Grčka, a ukoliko Italija zapadne u probleme na međunarodnim tržištima obveznica, eurozona bi neminovno propala. To je apsolutno neprihvatljivo za njemačku vladajuću klasu zato što njihove transnacionalne korporacije ovise o devalvaciji koju euro osigurava, što omogućuje izvoz njemačkog kapitala na način na koji se izvozi.
Općenito govoreći, historija je smještena u kontekstu stvarnih, konkretnih odnosa klasnih snaga. Te klasne snage objektivno su postojale u vidu rivaliteta između zapadnjačkog kapitalizma i istočnog državnog socijalizma, čak i ako su se javljale u vidu rivalstva između državnih i vojnih savezništva. Oni ljudi u Istočnoj Njemačkoj koji su na izborima Volkskammera 1990. glasali za pripajanje DDR-a Zapadnoj Njemačkoj, učinili su to jer su vjerovali da će zadržati postignuća Istoka, uključujući rodnu ravnopravnost, seksualne različitosti i feministička prava (koja su bila mnogo superiornija u odnosu na konzervativni Zapad), te da će pored svega toga dobiti potrošački nivo, slobodu putovanja i prividne slobode izražavanja u kojima su uživali zapadni Nijemci.
Naravno, tako bi trebalo biti stvarno i idealno ponovno ujedinjenje. Nisu li liberalni intelektualci stalno pričali o “najboljim praksama” i “referentnim mjerilima”? Ali očekivanja istočnih Nijemaca su bila pogrešna. Percepcija o Zapadnoj Njemačkoj koju su mnogi imali bila je ona o Zapadnoj Njemačkoj iz 1970-tih, o kejnezijanskoj državi blagostanja i snažnom suodlučivanju u industriji. Ono što većina ljudi nije shvatila je to da je postojanje DDR-a bilo preduvjet humanizaciji kapitalizma na Zapadu, te mu je služilo kao vanjska kontrola i pritisak.
Država blagostanja – shvaćena kao historijski kompromis između kapitala i rada koji je logički bio neophodan poslijeratnim usponom socijalizma koji je već postojao na Istoku – izdana je čim je pao državni socijalizam DDR-a. Naravno, mnogi ljudi su dobili određene pojedinačne i građanske slobode, i neki istočni Nijemci su čak dosta ekonomski napredovali, bez obzira na jedinstvenu situaciju DDR-a kao jedine države Varšavskog pakta koju je prisvojila druga država i njena vladajuća klasa. Treba se staviti naglasak na to “neki”, s obzirom na to da su istočni Nijemci gledano u cjelini nedovoljno zastupljeni u visokim društvenim krugovima – upravnim odborima preduzeća, višim vojnim časnicima, u području sudstva, na pozicijama univerzitetskih profesora, itd. Ukoliko pogledate mape koje pokazuju ko posjeduje imovinu i dionice preduzeća, teritorija bivšeg DDR-a izvan Berlina i Leipziga potpuna je pustoš. Jedino mjesto gdje su istočni Nijemci prezastupljeni su niži činovi u vojsci. Na primjer, gotovo polovina novih regruta u vojsci su istočni Nijemci, a otprilike dva od tri vojnika u Afganistanu došli su sa Istoka. Tako da i Njemačka kao i Sjedinjene Države ima “ekonomsko regrutiranje”; čak je i Die Zeit jednom objavio na naslovnici: “Ili nezaposlen ili u Afganistan”.
Poenta je u tome da je nakon 1989. kapitalizam postao, kao što bi rekao Colin Crouch “post-demokratski”, upravo zbog novog poretka. Da, neoliberalni zaokret desio se mnogo prije 1989. godine, tokom krize fordizma 1970-tih, i sa usponom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana na vlast između 1979-1981., no tek nakon 1989. neoliberalizam se zaista mogao ubrzati. Brojni su razlozi za to, uključujući činjenicu da je prvobitna akumulacija u bivišim državama realnog socijalizma značila da zapadni kapital naprosto mora iskoristiti nove prilike za jeftinu radnu snagu bez sindikata.
Tako su sada istočni Nijemci mogli glasati za niz različitih stranaka, i čak su mogli formirati nove stranke unutar specifičnih ustavnih ograničenja, ali ove stranke jedva da su se i razlikovale, zbog toga što su sve manje mogle odlučivati o ekonomiji. Ovo su opisali Crouch i Streeck, kao i neogramšijanski učenjaci kao što su Robert Cox i Stephen Gill koji su to govorili i dvije decenije prije njih. Materijalna baza demokratije, država blagostanja, je potkopana, i na kraju je kriza sa zastupljenošću istočnih Nijemaca dovela do uspona ekstremne desnice. Neonacisti u Istočnoj Njemačkoj nisu posljedica DDR-a – kao što su to prethodno sugerirali neoliberali i pobornici doktrine “totalitarizma”. To je besmislica: pad Berlinskog zida desio se je prije više od trideset godina. Tačnije rečeno, ovaj razvoj događaja posljedica je neoliberalizma: CDU-a, SPD-a, Zelenih, liberalnog FDP-a, pa čak i post-komunističkog PDS-a, koji je tajno dogovarao neoliberalne politike u koalicionim vladama u bivšim istočnoblokovskim državama.
Dakle, gdje se nalazimo danas? Ako su sve nijanse ljevice – socijaldemokrati, lijevi socijalisti, maoisti, pro-sovjetski komunisti, itd. – doživjele poraz 1989, da li smo se imalo pomjerili od toga?
Tri desetljeća nakon toga, mislim da tek sada počinjemo shvatati potpuni razmjer onoga što se dešavalo 1980-ih i koliko je duboka kriza u koju je upala socijalistička ljevica kao posljedica svega toga. Objektivno gledajući, moć radničke klase na svjetskom nivou u dvadesetom stoljeću počivala je na tri temelja: (1) jakim sindikatima na Zapadu i historijskom kompromisu u vidu kejnezijanske države blagostanja, (2) anti-imperijalističkim i narodnooslobodilačkim pokretima na Globalnom jugu, koji su tražili put ka oslobođenju od zavisnosi i imperijalističkog izrabljivanja kapitalističkog centra, i (3) državni socijalizam koji je uklonio kapitalističke društvene odnose i nacionalizirao sredstva za proizvodnju u vidu državnog vlasništva – sa određenim izuzecima kao što je jugoslavenski samoupravni socijalizam.
Neoliberalni zaokret koji se desio tokom 1970-tih u suštini je uništio ova prva dva temelja. Tipičan primjer kapitalističkog pobjedničkog kruga bio je Volckerov šok 1979, tj. iznenadni skok državnih kamatnih stopa Federalnih rezervi što je neminovno dovelo do većih kamatnih stopa komercijalnih banaka koje su popratili kapitalistički bankroti nakon kojih je uslijedila masovna nezaposlenost. Ukoliko to nije bio u potpunosti promišljen plan, Volckerov šok i masovna nezaposlenost koja je uslijedila iznutra su slomili okosnicu radničkih pokreta u Sjedinjenim Državama i na Zapadu, zbog toga što su radnici izgubili veliki dio moći sindikata, posebno ona dva oblika moći koja je američka sociologinja Beverly J. Silver nazvala tržišnom pregovaračkom moći i pregovaračkom moći na radnom mjestu. Kao posljedica toga, broj štrajkova koji su bili u usponu 1970-ih, pao je i više se nikada nije ponovio. Bez obzira na obećavajući uspon radničkih pokreta u SAD-u u posljednje dvije godine ili uspon radničkih sporova diljem Zapadne Europe, uključujući njemačku ekonomiju skrbi, radnički pokret na Zapadu još uvijek se nije oporavio od tog udarca i mora se ponovno izgraditi i obnoviti kroz štrajkove.
Volckerov šok nasilno je otvorio Globalni jug dužničkim imperijalističkim politikama zapadnih finansijskih institucija kao što su MMF i Svjetska banka. Dužnička kriza u Latinskoj Americi i Africi u suštini je natjerala te države da se otvore zapadnom kapitalu, zato što su svi hitni krediti Zapada bili povezani sa svetim trojstvom neoliberalizma: (1) liberalizaciji trgovine (u korist proizvodnih viškova Zapada, posebno u području poljoprivrede), (2) privatizaciji državne imovine (u korist zapadnjačkom višku kapitala i transnacionalizaciji), i (3) deregulaciji radnih i okolišnih regulacija, isto tako u korist relokaciji globalnog kapitala.
Očito je da je pad Berlinskog zida, te mogućnost i vjerodostojnost prijetnji tim relokacijama kapitala gurnulo zapadnjačke radničke klase u začarani krug pregovaračkih ustupaka, u isto vrijeme gurajući zapadnjačke države u začarani krug državnih subvencija direktnim stranim investiranjima u očajničkom pokušaju privlačenja direktnog stranog ulaganja (DSU) sa “zdravim ulagačkim ozračjem,” subvencije kao što su one koje siromašna pokrajna Brandenburg daje Elon Muskovoj korporaciji Tesla, da bi mogao proizvesti više automobila u hiperprodukciji globalne industrije uz pomoć jeftine poljske radne snage. Očito je da su ovo činile sve države, iz čega se izrodila utrka ka dnu, zajedno sa svim posljedicama koje nosi: smanjenje udjela plaće, pretjerano gomilanje, nedovoljno trošenje; gomilanje viška kapitala bez profitabilnih tržišta za proizvodnju zbog kojih su se špekulativno zaokrenuli ka finansijskim tržištima gdje su zatim stvorili opasne špekulativne mjehure; pucanje ovih mjehura i finansijska kriza koja ih je pratila; “neophodno” spašavanje tih banaka koje su “prevelike da bi propale” na račun radničke klase; mjere štednje za refinansiranje sanacija tih banaka, itd.
Dakle, ono što se desilo u Istočnoj Europi ranih 1990-tih – primjena onog što je Naomi Klein nazvala doktrinom šoka – bilo je samo ono kroz šta su Latinska Amerika i Afrika prolazile kasnih 1970-ih i 1980-ih. Te strategije šoka nisu bile ništa novo kada su se počele primjenjivati na Istočnu Europu. Tako da ljudi poput Jeffreyja Sachsa, koji je upravljao njima u ovim državama, ne mogu tvrditi da im je nedostajao uvid kada su ih suočili sa činjenicom da je ubrzanje privatizacije u bivšem Sovjetskom Savezu prouzrokovalo krizu mortaliteta u Rusiji sa sedam miliona preuranjenih smrtnih slučajeva, prema studiji koju su sproveli zdravstveni naučnici objavljenoj u prestižnom magazinu Lancet.
Treći temelj, istočni državni socijalizam, nastavio je postojati do kraja 1980-ih. Ali, kao što znate, neoliberalni zaokret i poraz socijalizma na Zapadu i na Jugu ojačali su tendencije stagniranja i ovisnosti pored unutarnjih kontradikcija, posebno u vezi sa centraliziranim planiranjem i zaokretu ka kompjuteriziranoj ekonomiji. Konačno, 1990. uništen je i treći temelj. Historiju nije bilo briga šta su zapadni ljevičari mislili o Istoku i koliko su mislili da je državni socijalizam bio deformiran, bilo to mišljenje ispravno ili ne. Uništenje trećeg temelja moći svjetske radničke klase ih je sve pogodilo: socijal-liberalne zelene i socijaldemokrate, jednako kao i anti-sovjetske i pro-sovjetske komuniste.
Ovo je posebno bio slučaj nakon pada Berlinskog zida i strategija šoka koje su uslijedile i stvorile nove strukturalne prisilne promjene kapitala u državama bivšeg Istočnog bloka. Ad-hoc privatizacije tvornica i imovine u državnom vlasništvu, uništenje državne industrije, i naglo stvaranje ogromne nove klase nemoćnih, siromašnih, i radnika ovisnih o plati širom bivšeg Istočnog bloka, omogućilo je Zapadnom kapitalu da iskoristi ove uslove premještanjem nagomilanog kapitala na Istok kao i oduzimanje te državne imovine. Naravno, transnacionalizirani lanci vrijednosti uključuju profite ubrane iz radničkog viška rada koji se vraća u kapitalističke centre gdje ostaju sjedišta korporacija menadžmenta, projektovanja i marketinga. Ali, po novom općem zakonu kapitalističkog natjecanja, ovo je kod kapitalista proizvelo nagon za eksploataciju ovih jeftinijih prilika. To je ono što je učinio kapital. Pad Berlinskog zida bio je glavni historijski događaj koji je produbio kapitalističku transnacionalizaciju. Drugim riječima, nema sumnje da je pad Berlinskog zida bio ideološki trijumf kapitalizma i ideološka kriza socijalizma, ali, isto tako je predstavljao i veliki zaokret u globalnim odnosima snaga između kapitala i rada čija je ideologija bila fenomen nadogradnje.
Pad tri temelja moći radničke klase između 1979. i 1989- stvorio je velike proturječnosti. Prva je činjenica da nemoć sindikata znači da dobici od viška proizvodnje gotovo uvijek zavše u rukama kapitalista i njihovih dioničara, u rukama zloglasnih 627,000 Nijemaca koji prema njemačkom Statistische Bundesamtu uopće ne rade, već žive od dioničkih portfelja i stanarina, kao i pripadnicima slične klase širom svijeta. Udio plaće pao je gotovo u svakoj državi. Ali, gdje odlazi taj kapital? Ne može se sav potrošiti na super-jahte, privatne avione i svemirski turizam. Tako da imamo nedovoljnu potrošnju. Globalna nejednakost raspodjele bogatstva stvara špekulativne mjehure. Truli bogataši više ne znaju šta će sa viškom kapitala – i u očajničkim potragama za unosnim prilikama za ulaganje kupuju zgrade od Berlina do Beograda. U isto vrijeme, kapital se pretjerano gomila. Kao što sam već rekao, ovo su bili uzroci svjetske globalne krize iz 2007. i bit će još gore nakon ove bio-ekonomske pandemije.
Kako bi onda opisao ono što se dogodilo 1989? Da li je to bila revolucija ili kontrarevolucija?
Jasno je da je 1989-te bila revolucija, politička revolucija. Jednopartijske sisteme, ili nazovimo ih diktaturama, su zamijenili višepartijski sistemi. Možemo debatirati o demokratskim teorijama, procjenjivati kako je prelazak sa de facto jednopartijskih sistema Istočne Europe na zapadnjači model višepartijskog sistema uticao na ključne elemente demokratije – ulaznu, proceduralnu, i izlaznu legitimnost, demokratsku responzivnost državnih aparata, participaciju i učinkovitost, materijalnu bazu demokratije, itd. Na koncu, ono što se desilo 1989. u Istočnoj Europi očigledno je bila politička revolucija.
Istovremeno, mislim da je jednako tako jasno da je ekonomski i društveno 1989. bila buržoaska revolucija utoliko koliko je uspostavila kapitalističko privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i oživila kapitalističke klasne odnose. Ukoliko mislite da je ovo bilo pogrešno, onda je isto tako možete nazvati i buržoaskom kontrarevolucijom. Poništila je historijske nacionalizacije i socijalizacije, koje nisu uspjele postati “narodno vlasništvo” umjesto samo državnog vlasništva, i vratila je Istočnu Europu na buržoasko-kapitalističke odnose vlasništva i vrhovnu vladavinu privatnih interesa na mjestima gdje ljudi rade i provode većinu svog vremena. Čak i socijaldemokrati ovo mogu potvrditi ukoliko su svjesni sopstvene političke historije.
Kao što je Daniela Dahn napisala u knjizi Wehe dem Sieger! (Teško pobjedniku!): “Veoma popularni zahtjevi za poslijeratnu socijaldemokratiju na Zapadu – socijalizacija kapitalističkih industrija, agrarna reforma (raspodjela velikih zemljoposjedničkih imanja seljacima bez zemlje), uklanjanje bivših nacista sa liderskih pozicija u ekonomiji i državi – jedino su se ostvarivali na Istoku. U onoj mjeri u kojoj je 1989. poništila ključne poslijeratne odluke na Istoku, jasno je da se radilo o kontrarevoluciji. Neki će reći da su privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, nejednaka raspodjela bogatstva, česte kapitalističke krize, paketi pomoći, itd. bolji način organiziranja ekonomije i društva. No, jasno je da su nastali revolucijom koja se borila protiv onoga što su radnički pokreti željeli i uspjeli ostvariti, uz pomoć SSSR-a nakon 1945. godine.
Naravno, bilo bi dobro prisjetiti se alternativnih vizija socijalizma koje su postojale na Istoku, kao što je vizija Antona Ackermanna, koja je možda mogla riješiti brojne probleme realnog socijalizma, od nedostatka stvarnog vlasništva radničke klase i hegemonističkih žalbi, do na koncu posebno, ekonomskih problema.
Razgovarao: Darko Vujica
Intervju je objavljen na stranicama magazina Jacobin i preveden na naš jezik za Prometej (prevela: Amina Turudija)