Katarina Peović iz Radničke fronte i zastupnica u Hrvatskom parlamentu. U intervjuu govori o motivima za ulazak u profesionalnu politiku, jačanju inicijativa i stranaka koje promoviraju ideje demokratskog socijalizma, te mogućnostima i primarnim zadaćama ljevice na prostoru regije.
Razgovarala Antonela Marušić, Portalnovosti.com
Na cijelom postjugoslavenskom prostoru u posljednjih nekoliko godina dolazi do osnivanja i jačanja novih lijevih stranaka i inicijativa koje polagano, ali sigurno, zauzimaju sve veći prostor u političkom životu, no ono što je najvažnije u javni diskurs unose ideje demokratskog socijalizma i društvene pravednosti. S konkretnim političkim uspjesima prva je počela slovenska Levica, slijedili su izborni uspjesi hrvatske zeleno-lijeve koalicije (stranaka Možemo!, Radnička fronta, Nova ljevica, Zagreb je NAŠ! i ORaH) koji su rezultirali sa sedam zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru, a nakon transformacije srpske SDU-u u Partiju radikalne levice i ona okuplja značajan broj iskusnih lijevih aktivista. Izgleda da je došlo vrijeme okrupnjavanja lijevih politika u regiji.
Da, jača ljevica u Srbiji, formiraju se neke skupine u BIH, Levica u Sloveniji konstantno jača, a za nju mi se čini da ima izglede prva doći do nekog oblika participacije u vlasti. Levica je podržavala, ali nije ušla u bivšu manjinsku slovensku vladu. U Hrvatskoj po prvi puta imamo ljevicu u parlamentu. U trenucima otvaranja novih horizonata valja se sjetiti Gramscijeva upozorenja kada je rekao da je pesimist zbog intelekta, ali optimist zbog volje, kako u svim okolnostima najprije trebamo misliti na najgoru mogućnost kako bismo pokrenuli rezerve svoje volje i savladali prepreku. Pesimizam intelekta i optimizam volje nas tjera da proučimo recentne epizode evropske i svjetske ljevice kako bismo prevladali i moguće nadolazeće prepreke.
Gledajući ta iskustva rekla bih da je najvažnije ne krenuti od kompromisa – kako je rekao Boris Buden u kompromisu možda možemo završiti, ali od njega ne smijemo krenuti. Prva zadaća ljevice je da ne smije kalkulirati niti biti oportunistička, ne smije politiku graditi od izbora do izbora i svesti svoje djelovanje na elektivne strategije i taktike, pristajati na to što se može a što ne govoriti i postavljati kao okvir svojeg djelovanja. O mogućnostima i ograničenjima političkih i ekonomskih poteza treba otvoreno komunicirati, a ne kalkulirati kako bi se steklo simpatije ili postiglo bolji rezultat na izborima. Grčka Syriza najbolji je primjer za to. Danas od Syrize vidimo provođenje rigidnijih mjera štednje nego su to bili spremni provoditi liberali, a nakon što se stvorio društveni konsenzus oko odbacivanja mjera štednje – to je upravo posljedica političkog taktiziranja i kalkuliranja. Syrizino vodstvo oportunistički je zagovaralo prestanak s mjerama štednje i istovremeno ostanak u eurozoni, te se nije željelo uvlačiti u rasprave oko ograničenja i realnosti izbora jednog i drugog – ostanka u eurozoni i prestanka mjera štednje. 2015. godine bilo je hrabro reći i iskreno priznati – ako želite prestanak mjera štednje onda ne možemo ostati u eurozoni, to je tada govorio Costas Lapavicas.
Dobre izborne rezultate treba uzeti kao zadaću i obavezu, no ipak, važno je takve rezultate uzeti kao početak dugog puta korjenite promjene koja se ne može desiti preko noći, a koja se sigurno neće desiti ukoliko se budemo orijentirali samo na izborni uspjeh. Dapače, elektivne strategije i taktike mogu samo otežati i zakrčiti put prema cilju – prevladavanja nejednakosti, stvaranja uvjeta za prevladavanje uzroka obespravljenosti većine. Osim toga, zadaća autentične ljevice je protumačiti razloge društvene obespravljenosti većine, te se odvojiti od uobičajenih liberalnih poštapalica “to je samo u nas tako”, to je problem “našeg mentaliteta”, ovo u nas je divlji ili “crony kapitalizam” i slično. Takva zaobilaženja polit-ekonomskih uzroka obespravljenosti, tipična “mentalitetska” tumačenja obespravljenosti održavaju status quo i ne daju prostora za korjenitu promjenu.
Ostatak intervjua pročitajte na abrasmedia.info