Kada je izašao iz škole nakon trećeg sata, po školskom rasporedu, Ahmed je začuo plač dječaka iz razreda. Svaki dan dječakov tata dolazi redovno i uvijek na vrijeme po njega. On ima veliki sat na ruci. Uvijek lijepo miriše – miriše na tatu, a to je dovoljno da bi bio dobar tata. Tata koji nikada ne kasni. Tata koji se svim Amarovim drugarima rado nasmješi. Čak neke i poveze autom ako stanuju u njegovoj blizini, dok na polju kiša pada. I Ahmeda ponekad pomiluje po kosi.
Ahmed uvijek malo nakon zvona ostane sa učiteljicom, onako – da popriča. On je dječak iz Doma. Domac. Ali on ima učiteljicu koju mnogo voli. Zato rado ostaje u učionici…..pokupi svaki papirić s poda, izbriše školsku ploču najurednije, pogleda ispod klupa da li je ko šta od njegovih drugara zaboravio, odmah preda učiteljici, a ona ostavi u svoj školski ormar do sutra. Za to vrijeme učiteljica nešto upisuje u veliku školsku knjigu. Dnevnik. I Ahmed tada šuti. Šuti da je ne bi zbunio, ona mora nešto brojati i jako važno upisivati u prazne rubrike velikih listova, kojih se Ahmed ponekad i bojao. Ali on je znao da kada ga učiteljica pogleda krupnim očima boje lješnika, da sav strah i tuga iz njegove male duše nestanu. Izađu skupa iz učionice on i učiteljica. Tada mu ona objasni kako će uraditi domaći ….ako šta zapne.
Ali taj dan Ahmed je ranije izašao iz razreda. Sam. Plač i jecaji u školskom dvorištu podsjetili su ga istog trena na dane dok je bio još manji i nije išao u školu, kada je trebao ruku majke da osjeti na svojoj kosi čekajući prvi san na svojim malim nevinim očima. Tako malen šaptao je – Zar je moguće biti toliko sam? -Urezao mu se taj osjećaj duboko u duši.
Ne plači! Sam si?
Tata nije još došao po mene, a ja sam zaboravio telefon na radnom stolu dok sam pisao zadaću.
Ne brini ja ću te povesti kod mene u Dom.
Ni Amar ne zna zašto, ali je krenuo za Ahmedom još uvijek plačući i tiho s vremena na vrijeme jecajuću. Ahemed je znao put do Doma jer svaki dan dolazi sam u školu. Izašli su iz školskog dvorišta i zaputili se preko ulice kojom uvijek vozači voze brzo svoja auta i još jednog skretanja u desno, zatim nekoliko koraka prvao i eto ih u dvorištu neobične velike zgrade u kojoj živi mnogo djece. Cijeli put Amar je slušao Ahmedove piče o igrama, igračkama, pravilima, djeci u Domu. Amar je slušao svaku riječ, znao je ako krene za Ahmedom neće više osjećati onaj strah od izgubljenosti u školskm dvorištu. Sve je bolje nego biti sam. A kad si sa Ahmedom onda možeš svašta naučiti, kako se penje na drvo, kako preskočiti ogradu, kako izmisliti novu igru, kako se igrati u pjesku i ljuljati dok ti se ne zavrti u glavi i kako se ne bojati kad si sam, kad tata jedan dan ne dođe po tebe u školu.
Klackalice, ljulje, tobogani, plastične kule i dvorci bili su prepuni djece. Svi su bili nasmijani. Nije bilo uplašenih zbog uprljane odjeće. Nijedno dijete nije sjedilo, svi su se igrali i dozivali jedni druge. Amar je osjetio sreću u stomaku, koja se penjala sve do srca u kojem je Strah ustupio mjesto Sreći. On nije imao ni brata ni sestru. Bio je sam. Jeste da je imao skoro sve igračke iz Turbo Limača, al drugo je to kad se igraš sa djecom, a drugo kad si sam u dječijoj sobi u kojoj samo ponekad plišani medo zna šapnuti ponešto zanimljivo ako ne možeš noću odmah zaspati. Ahmed je bacio školsku torbu na zelenu travu, jednog dječaka zamolio da napusti ljulju i da ih jako zaljulja dok je odmah podijelio mjesto sa Amarom. Zagrlili su se i put u svemirskoj leltilici je krenuo. Amar je od sreće zaboravio skinuti torbu s leđa. Letjeli su do neba. Radost dječije igre samo je prekidala škripa čeličnih cijevi i nepodmazanih lanaca na ljulji. Osmjeh nije silazio sa lica dva dječaka. Druga djeca su ih gledala, i oni su bili radosni zbog dolaska školskog druga.
Ahmed je želio pokazati sve Amaru u parku, čak i sobu njegove porodice, sve igračke, fudbalsku kožnu loptu koju su mu njegovi donatori iz Italije poslali. Sve sitnice koje je dugo vremena skrivao od svih u jednoj staroj limenoj kutiji pod njegovim krevetom, sada je počeo da pretura, kao da u njoj može pronaći sredstvo za uklanjanje tuge. Bilo je tu starih ključeva, čudnih kartica, pokoji kliker, nekoliko pokvarenih tehničkih olovaka, maleni autići sa ponekim nedostatkom ili nedostaje sjedište, jedan točak ili su vrata polomljena, štapića od izlizanih lizalica i sladoleda, jedan isparani CD, i puno raznih kamenčića. Amar je sve u čudu gledao. Pitao se kako li se Ahmed igra sa svim ovim čudima iz neobične kutijice. Ahmed kao da je čuo pitanje, pa je samo slegao ramenima dok je svoje tajno blago spakivao i tiho rekao – Ovo je moje skriveno blago. Ne igram se s tim, ali se mjenjam sa djecom za druge sitnice. Jedan štapić za jednu kartu. Nasmijao se kao što se nevino djeca smiju kad misle da ih niko ne može otkriti u njihovoj nakani da promjene svijet. –
Na vratima sobe se odnukad odjednom pojavio vaspitač Ademir.
Koga si nam to Ahmede pozvao u goste?
Nisam ga pozvao. Njegov tata nije došao po njega poslije škole, Amar je plakao i ja sam mu rekao da pođe samnom.
Ademir je prišao Amaru, nježno ga zagrllio i sjeo kraj njega. Tvoj tata ne zna da si ovdje?
Ne – reče Amar tužnog lica. Ja sam zaboravio telefon, a kad se nastava završila njega nije bilo u dvorištu.
Onda moramo skupa do škole da vidimo da li je sad stigao.
Dječaci brzo ustaše, Amar još jednom baci pogled na stvari u dječijoj sobi u kojoj je svaka igračka bila najveći dječiji prijatelj, pruži Ademiru ručicu i krenuše.
Dok su koračali Ahmed je zapitkivao malo Amara malo Ademira, a uz to su još morali stalno zastajkivati dok je brao pomalo još zeleno voće sa grana. Čak je svakog psa lutalicu pozivao na šetnju do škole.
U dvorištu su čekali sivo nebo puno kiše da počne da pada, zabrinuti tata koji je još uvijek pokušavao da pozove Amara ne telefon, uplakana mama, raspričani policajac koji je pažljivo slušao zbunjene roditelje i koji je vjerovao da je dječak tu negdje u blizini s drugaraima u igri, i mnogo djece na sportskim terenima koji su igrali košarku ili nogomet i po koje već dugo niko ne dolazi jer su veliki.
Čim ih je ugledao Amar je potrčao da ih zagrli. Da ponovo osjeti tatin miris i mamine nježne ruke kako ga grle. Ahmed i vaspitač su usporili korak. Pustili su ga da im dotrči u susret. Samo što je sad Ahmed skočio u zagrljaj Ademiru čije su obje ruke bile slobodne samo za njega.
Nebo je počelo s kišom, tata je spustio ruku i telefon osatvio u džep, mama je krenula da zagrli svoje dijete. Policajac je zatvorio svoju bilježnicu u koju je precizno unio sve podatke o dječaku koje se zagubio. Stigli su i Ademir i Ahmed u školsko dvorište. Mama nije više ništa čula osim Amarovog glasića. Pa zar je i trebala? Našla je svog mališu. To je bilo najvažnije. Amar je pričao zapitkivao mamu o svemu i da li mu je kupila novi album za sličice, tako da nije stigao da objasni kako se jako uplašio kad tate nije bilo na vrijeme u dvorištu.
Tata je već nekoliko puta ponovio da se telefon ne smije zaboravljati i da dječak mora da ga čeka u dvorištu kad zakasni zbog poslovnih obaveza, zbog saobraćajne gužve. Policajac je već krenuo da obavlja druge poslove. Kiša je već uveliko počela da pada. Djeca sa igrališta su još igrala utakmicu. Samo su Ahmed i Ademir stojali i sve posmatrali. Tata im je odjednom prišao kao da ih je tek tad opazio. Pružio je ruku vaspitaču i zahvalio se. Pomilovao je Ahmeda po kosi kako to ponekad čini i kad dođe na vrijeme po Amara. Nijemo su se sva trojica gledali. Odjednom je tata ponudio da ih kolima odveze do Doma. Ahmed je to silno želio, ali Ademir nije imao vremena za takve stvari. Puno djece u Domu čeka na njegovu pomoć. A i bliže je pješice samo nekoliko koraka i par skretanja. Pozdravili su se i otišli. Ahmed sad pomalo tužnog koraka. Za njega se završio neobičan dan. Sad je sve po starom.
Amar sretnog i laganog koraka jer su tu bili i mama i tata. A i strah je nestao.
Sigurno ga je kiša izbrisala.
Napisala: Esma Kapetanović
Link za više tekstova: https://www.facebook.com/Its-me-Esma-Kapetanovic-1101224339887901/